VELIKI RAZGOVOR S NINOM VIOLIĆ 'Podržavam blogere i Influencere. Kad bi stariji sebi priznali da ni oni nemaju pojma o životu, bilo bi im zanimljvije'

Nakon što je režirala dva kratka filma “Odvajanje” i “Janje”, glumica zagrebačkog HNK Nina Violić nedavno se upustila i u snimanje svog prvog dugometražnog igranog filma naslovljenog “Kućna prašina”. Film prikazuje zadnjih pola sata jedne obitelji prije njezina konačnog raspada, i to kroz tri perspektive: muškarca, žene i djeteta, čiji je kut svijet mašte.

- Snimali smo tri tjedna igrani dio filma, a najesen nas čeka još dio s lutkama koji smo upravo počeli pripremati. Meni se nekako oduvijek čini da bi svaka priča trebala trajati po pola sata, ali to još ne znam dok ozbiljnije ne uđem u montažu. Nikola Ljuca mi je bio asistent i divno smo surađivali, pomogao mi je, da, ali ne samo on, nego cijela moja genijalna ekipa, a posebno autorski tim Vanja Černjul, Tomislav Sutlar, Ana Savić Gecan, Vanja Sremac, Zdenka Gold - zahvalna je Nina Violić svima koji su radili s njom.

HAVC je, dodijelivši novac za “Kućnu prašinu”, istaknuo da je to “hibridna studija o raspadu braka, čiju strogost i ozbiljnost pojedinačne ‘istine’ podrivaju mašta i izvanjski svijet”. Tema je brak, dakle nemogućnost ljubavi ili kriza braka, o čemu se danas nedovoljno govori javno, iako nas disfunkcionalne ili funkcionalne obitelji određuju, mogućnost ili nemogućnost ljubavi čini nas ili potpunijima ili nagriženijima.

Iz svog ugla

- Ja promatram stvari iz nekog svog ugla i mene tema kojom se želim baviti kompletno okupira, tako da nakon nekog vremena ne znam više odrediti je li i drugima to neka bitna tema ili nije, ali uvijek nekako pobijedi činjenica što nisam previše drugačija od drugih i kad se bavim nekom svojom temom ispadne da mnogi osjećaju to isto. Ta vrsta prepoznavanja mi dođe kao neka potvrda da ima smisla to što radim. Meni često kad čitam ili gledam filmove ili idem u kazalište uopće nije bitno kojom se temom netko bavio, nego uvijek odlijepim ili pak umrem od dosade na način kako se neka tema napravila. Uvijek me je više zanimalo kako, a manje što. Mogla bih gledati najgluplju, najbanalniju priču ni o čemu a da poludim od sreće kako su mi je ispričali, a vrlo često me velike zajebane teme i fenomenalni sadržaji odbiju jer su ispričani patetično ili dosadno i onda shvatim da me to uopće ne zanima.

Uglavnom da, pokušavam se baviti već dulje vrijeme i na osobnom i na umjetničkom planu time koliko nas obiteljski odnosi i količina bliskosti koju su nam roditelji pokazali određuju prema ljubavi i zanima me trud koji smo sami spremni uložiti u ljubav ili nismo spremni i zašto nismo - nastavlja glumica i redateljica u čijem filmu igra Goran Bogdan, s kojim je dugo godina bila u ZeKaeMovu ansamblu.

- Gogo mi je bio nevjerojatna podrška što se tiče filma, beskrajno sam mu zahvalna na tome, puno smo predstava napravili zajedno i nekako se prepoznali kao ljudi, on je trenutno najzaposleniji glumac u regiji i nije uopće bez veze što ga svi obožavaju i žele s njim raditi, jer osim što je genijalan glumac, Gogo je divan čovjek - govori prvakinja zagrebačkog HNK koja je nedavno u matičnom kazalištu sudjelovala u komadu “Glumica” francuskog autora i redatelja Pascala Ramberta, s kojim je surađivala prije više godina kada je ZeKaeM radio “Zatvaranje ljubavi”, gdje je glumila upravo s Bogdanom.

‘Hamleti’

- Pascal ima jedan krasan običaj da traži od glumaca uvijek da nauče tekst prije prve probe, što nam onda omogući da radimo brzo, da se ne vučemo za stolovima po čitaćim probama i ne vodimo besmislene rasprave o tome što bi trebalo, nego se bacimo u prostor i igramo od prvog dana. Meni jako paše taj način rada, osim toga jako volim kako Pascal piše. “Zatvaranje ljubavi” je bila jedna od onih predstava koje su mene promijenile kao glumicu, tako da sam jako, jako sretna što smo ponovno radili. Kolege su se isto nekako zaljubili u njega, jer Pascal je prvenstveno glumac i jako pažljivo pristupa glumcu s puno razumijevanja, a mi smo na takvom tretmanu uvijek zahvalni jer smo užasno osjetljivi zbog toga što smo izloženi, a često redatelji to ne razumiju - nastavlja glumica koja je i dio najavljene predstave “Tri sestre” u režiji Bobe Jelčića u zagrebačkom HNK.

- Bobo i ja radili smo prije više od dvadeset godina predstavu “Garaže” u Dramskom kazalištu Gavella. Jedva čekam taj proces jer Bobo isto ne vjeruje u unaprijed smišljena rješenja, on istražuje i postavlja pitanja, a tome se veselim, tim njegovim pitanjima na koja ću ja probati naći odgovor - najavljuje predstavu u HNK, dok je na Dubrovačkim ljetnim igrama premijerno čeka “Hamlet” u Magellijevoj režiji s Franom Maškovićem u glavnoj ulozi. Igrat će u Shakespeareovu najpoznatijem komadu Hamletovu majku Gertrudu, i to drugi put u kazališnoj karijeri. Već je odigrala i Gertrudu i Ofeliju u Frljićevu “Hamletu” s Krešimirom Mikićem u naslovnoj ulozi. Sada će “Hamleta” proći sa starim znancem knezom Miškinom s kojim je bila Nastasja Filipovna u “Idiotu”. Frano Mašković novi je dubrovački Hamlet.

- Frljićev “Hamlet” za mene je nezaboravan proces, nažalost predstava je nastala baš u tom prijelaznom periodu kad smo iz ZeKaeMa odlazili u HNK i zbog toga je skinuta s repertoara, ali to tako obično bude u našem poslu. A što se tiče Hamletova pitanja danas, Gertrudi uopće nije potrebno da se zamara Hamletovim pitanjem, pogotovo ne po toj vrućini koja nas čeka u Dubrovniku. Volim Frana, volim Paola, iskopat ćemo nešto bizarno u tom odnosu, uopće ne sumnjam. S Paolom sam napravila puno predstava u jednom razdoblju života i sad već gotovo deset godina nismo radili zajedno, tome se veselim - premijera je na dubrovačkom Lovrijencu 27. srpnja.

Ronald Gorsic / CROPIX

Djeca danas

U kakvom je suodnosu hrvatski kazališni život s mlađom generacijom, influencerima, blogerima, vlogerima, onima koji vole biti u zatvorenom s mobitelom ili tabletom? Onima za koje sumnjamo da su prepisali lektiru?

- Mislim da mi od današnje djece možemo samo učiti i da smo tu da bismo ih podržali, a ne da čangrizamo kako mi nešto znamo bolje. Jako se varaju svi koji misle da su današnji klinci neobrazovani i glupi, oni puno bolje koriste informacije, multitaskaju i pažnja im je izdresirana na više nivoa, opušteniji su i bolje razumiju svoje emocije nego što smo mi u njihovim godinama. Bez obzira na brzinu kojom se živi, i danas se pišu romani od preko 1000 stranica i rade predstave koje traju nekoliko sati. Neki od tih klinaca to čitaju i gledaju i sviđa im se. Ne vidim nikakav problem u njima, a to što mi starimo ne daje nam za pravo da se više ne razvijamo kao ljudi i da stvaramo banalne stavove o mlađoj generaciji jer smo lijeni. Kad bismo priznali sebi koliko ni mi još nemamo pojma o životu, sigurno bi nam bilo zanimljivije - razmišlja.

Goran Mehkek / CROPIX

Potvrda okoline?

Glumci u Hrvatskoj nemaju leksikon, enciklopediju. Ni online ni offline. Je li glumac u nekom dijelu intelektualnog miljea i dalje percipiran kao nekakav “izvođač radova”, s neizgovorenom aluzijom na doista davno vrijeme kada su se glumom bavili neškolovani ljudi, “sitni lopovi i žene sumnjiva morala”?

- Naš je posao baviti se sobom, a ne slikom o sebi. Prilično je besmisleno očekivati potvrdu od društva, miljea, okoline, babe, stričeva, sela, grada, države... a još je besmislenije na te se potvrde oslanjati i uzimati ih za ozbiljno, jer kad sebe počnemo shvaćati preozbiljno, to je nekako k’o da svi vide da si umro, a samo ti briješ da si živ. Nama glumcima je ta pozicija što smo uvijek bili na rubu između tog intelektualnog miljea i klošara s ulice jako dobra i ne bih je mijenjala nekom akademskom. Kazališna uloga traje koliko traje i predstava i doviđenja, sutra je novi dan, nema: jučer sam bio genijalan, to je samo tad u tom trenutku i nikad više. Meni je to predivno i daje mi uvijek neki odmak od same sebe i vječito me tjera da sve uvijek počinje ispočetka - kaže Nina Violić, dobitnica Zlatnog Studija za najbolju kazališnu glumicu. Na dodjeli te nagrade Ćiro Blažević posebno je pohvalio njezino odjevno rješenje. Nekad je voljela kombinacije iz starih ormara i socijalistički radnički šik, a sada je u drukčijem stilu, urbanom, ženstvenom...

- Kod mene je način odijevanja bez ikakvog smisla i cilja. Nedavno sam pisala neki tekst o modi za neki časopis, a s obzirom na to da nisam znala ustvari što bih o tome rekla, jer već godinama nemam nikakav stav o modi, ta me polazna točka dovela do prilično iskrenog odgovora. Ono, kako ćeš se ti obući isto ti dođe kao i pisanje, slikanje, gluma, filmovi, fotke, keramike, makramei, gobleni... I moda je stvar neke unutarnje potrebe da nešto kažeš, da se izraziš i potvrdiš da si tu. Za mene je stil ono što si ti unutra, imidž je ono što želiš biti, a moda je kao neka velika košara koja nema dno i u kojoj postoje sve krpe ikad smišljene na svijetu, a ti vučeš van ono što se tebi sviđa i kombiniraš - kaže umjetnica rođena u Rijeci, skorašnjoj europskoj prijestolnici kulture. Ima li šanse da se grad s obzirom na tu titulu izdigne iz pohabane vizure zaštićene industrijske arhitekture i srednjoeuropske gradnje?

- Vidjet ćemo. Držim fige, jako mi je stalo do toga da se u Rijeci nešto mrdne - zaključuje Nina Violić.