‘Umirem, sporo ide... Kći je izvukla turpiju za nokte, uzela moj dlan u svoj, da mi budeš lijepa, mama‘

Književnica Vedrana Rudan objavila je novu kolumnu na svom blogu pod nazivom "Imati djecu... nemati djecu", kojom je privukla veliku pozornost javnosti. Spisateljica se već duže vrijeme bori s rakom, a o teškoj bolesti je, među ostalim, progovorila u novoj objavi.

Vedrana Rudan

Srdjan Vrancic/Cropix

U svojoj ispovijesti napisala je da se tijekom svoje borbe i boravaka u bolnici, suočena s prolaznošću, okreće onomu najvažnijem, svojoj djeci. U tim trenucima slika majčinstva dobiva, kako kaže, novu i nježniju perspektivu.

Vedrana Rudan o borbi s rakom: ‘Prije dva mjeseca htjela sam umrijeti. A onda su isprobali tu metodu...‘

"Teško sam bolesna. Češće sam u bolnici nego doma. Umirem od raka, sporo ide. Prije dva dana bili su sa mnom u bolnici. Na smjene. Kći mi je osvježavala tijelo i usta tankom krpom. Prepričavala sam joj priče iz zajedničkog djetinjstva. Slušala me, smijala se i pravila se kao da ih prvi put čuje. Iz torbe je izvukla turpiju za nokte, uzela moj dlan u svoj, da mi budeš lijepa, mama.

Vedrana Rudan

Biljana Gaurina/Cropix

Došao je sin. Donio mi je knjigu koju smo dugo čekali i kutiju Kraševih dražeja, lakše ćeš zaspati. Nakon desetak minuta navukao mi je komad paste na četkicu i pomogao mi da u krevetu operem zube. Poljubio mi je gornju stranu desnog dlana, laku noć, mama.

Sinoć sam izašla iz bolnice. Možda sam već napisala. Dan je veseo i žut. Lijepo je biti doma i kad si nepokretan i kad nikako ne možeš izračunati je li već vrijeme za smrt. Stiže kći u goste s novim psom. Raduje me naša Kokošica. U velikoj torbi hrpa mirišljave, popeglane robe. Uvaljujem nos u nju. Ne mogu podnijeti bolnički miris. Za ručak će mi spremiti lignje na žaru.

Vedrana Rudan

Hrt

‘Moj onkolog rekao mi je da mi bolest napreduje. Razveselio me, život u Hrvatskoj više ne mogu podnijeti... Ali čula sam i jedan glas razuma na brodu luđaka‘

Izležavam se na kauču na terasi dok me ubija ili čini živom miris mora. Lemmy me gleda iz kartonske kutije. U dvorište ulazi sin. Za mene je ispekao najbolje palačinke na svijetu po receptu moje stare. Ne znam ga. Zaboravljam. U pozadini muž sprema sve što meni treba za raskošan ručak. Jednu lignju, komadić kruha i pola palačinke", opisuje Rudan u kolumni te za kraj poručuje: "Djeca odlaze svojim kućama. “Bokić”, dobacuje mi kći. Sin mi veselo maše krpom za pranje suđa. Čekam da mi muž ode u kuhinju. Plačem. Bolest? Dan je previše žut? Strah od smrti? Alergija na pelud? Imati djecu? Nemati djecu?", napisala je Rudan.