‘U Rusiji mi je u kombi ušao mršavi momak. Znam mu samo ime, Ilja. Nekoliko godina poslije dobro ću zapamtiti i prezime‘

Ove je godine tim Informativnog programa Nove TV ojačan za već poznato televizijsko lice, izvrsnog poznavatelja prilika u Rusiji Marka Stričevića. Tijekom karijere radio je za različite medije, pokrivajući područja politike, društva, kulture, sporta i ekonomije. Područje njegove profesionalne specijalizacije je postsovjetski prostor - prvenstveno Rusija u kojoj je od 2007. do 2010. stekao veliko iskustvo živeći, radeći i putujući kao službeno akreditirani dopisnik za hrvatske medije. Izražavao se i u formama poput putopisa te velikih intervjua i reportaža, tematski u rasponu od istraživačkih putova u Sibir, na Kavkaz ili Bijelo more do izvještavanja s Olimpijskih igara u Sočiju. Govori engleski, ruski i ukrajinski jezik. Uz bogato novinarsko iskustvo, Stričević je i autor dokumentarnih filmova ‘Crveno stoljeće’ i ‘Ruski agenti slobode’. Što nam je još sve otkrio o sebi, doznajte u intervjuu u nastavku.

Iza tebe su brojne godine iskustva u novinarstvu, ali vratimo se na početak i otkrij nam što vas je privuklo novinarstvu, kako ste startalu i sjećate li se svoga prvog novinarskog zadatka?

- U novinarstvo me privukla mogućnost pisanja jer to je ono što od djetinjstva najviše volim. Pisanje u novinarstvu može biti vezano uz istraživanje, upoznavanje, putovanje, iskušavanje raznih formi... Još tijekom studija osvijestio sam koliko je to odgovoran posao koji ima (često zamućivanu) javnu funkciju i trebao bi doprinositi općem dobru. Novinarstvo bi trebalo shvaćati i kao poziv, u smislu da si svaki dan pozvan da se u radu odupireš njegovoj zloupotrebi, kako znanjem tako i etikom.

Prvi novinarski zadatak dobio sam na drugoj godini fakulteta kad sam u sklopu kolegija Tisak trebao odraditi nekoliko tjedana prakse u nekim novinama. Pričalo se tada među studentima da se potonja praksa rutinski “odradi” tako da sjediš u redakciji, nosiš kave pravim novinarima i čekaš da prođe vrijeme. Ne znam je li takav opis bio pretjeran, no ja nikome nisam nosio kavu. Moj tata, čovjek velikog životnog i društvenog iskustva koji me u odrastanju znao savjetovati, usmjeriti, predložio mi je da pita svog frenda s malog nogometa koji radi u Sportskim novostima bi li me on primio na nekoliko tjedana prakse. Taj frend bio je legenda sportskog novinarstva već tada, ali tek će godinama poslije komentatorskim radom za televiziju postati nacionalna zvijezda - ime mu je Anton Samovojska. Sjedeći dva-tri računala od legende, napisao sam nekoliko dužih i kraćih vijesti iz svijeta, otišao na nekoliko niželigaških utakmica od Trešnjevke do Dubrave i s njih donio izvještaje, a poslao me čak i u Dinamo na brifing, po redovne dnevne informacije. Tadašnji me glasnogovornik s prezirom ponižavao zgražajući se kako su se Sportske usudile poslati mu u ured balavca koji si je nadrljao deset nadobudnih pitanja i očekuje na njih odgovore. I to je bilo jako vrijedno iskustvo. Velika čast i hvala gospodinu Samovojski.

Marko Stričević

Nova Tv/

Što su vama najveći izazovi, a što najveća zadovoljstva posla koji radite te koji biste savjet dali mlađim kolegama koji tek počinju rad u informativnom programu, naročito vanjskoj politici?

- Ako razumiješ društvenu ulogu novinarstva i svjestan si njegove odgovornosti, najveći je izazov odupirati se pritiscima sa svih strana - ne samo od nekakve vlade ili kojekakvih službi s kojima se mnogi nikad ni ne susretnu, nego i onima koji proizlaze iz vlastite egzistencijalne situacije, negativnih tendencija u novinarstvu kao što su površnost, senzacionalizam i prikriveno oglašavanje. Izazov je ustrajno raditi tako da ti je glavni urednik savjest i činiti što je moguće manje pogrešaka. Ako se dogode, ispraviti ih deset puta u budućnosti, sto puta. Svakom bih novinaru savjetovao ono što savjetujem i sebi - da što više čita i uči, obrazuje se sam ili u nekoj instituciji, da se trudi znati što više o svijetu oko nas te da preispituje svoja znanja, uvjerenja i shvaćanja.

Godinama ste bili i dopisnik iz Rusije. Kako biste opisali svoje vrijeme provedeno tamo i što vam je ostalo najviše u sjećanju?

- Odlazio sam u taj dio svijeta i prije i poslije, ali tri godine koje sam baš živio i radio u Rusiji, stanujući u Moskvi i Sankt Peterburgu, bile su kao barem deset godina neke rutinske novinarske karijere. Razdoblje nevjerojatnog profesionalnog razvoja. Došao sam u grad od 15 milijuna stanovnika, koji tada još nije bio smatran nekim šikom u medijima, i nisam u njemu znao nikoga. Pokrivao sam vrlo široko područje, ali sam se za teme vrlo ozbiljno pripremao. Upoznao sam, tada i nešto kasnije, osobe iz različitih sfera, za mene mitske ličnosti poput kompozitora Eduarda Artemjeva, pionira sovjetske elektronike koji je radio muziku za filmove Andreja Tarkovskog, najtrofejnije olimpijke u povijesti Larise Latinjine, MMA borca Fjodora Jemjeljanenka, zatim ljude poput vođe Krimskih Tatara Mustafe Džemiljova, Garija Kasparova, bivšeg vicepremijera Borisa Njemcova...

Nekoliko mjeseci života proveo sam u trećim razredima ruskih, ukrajinskih i drugih postsovjetskih vlakova. Ta putovanja znaju trajati nekoliko dana, a tamošnji su psiholozi primijetili fenomen da na njima ljudi suputnicima, kojih zna biti šest u odjeljku, ispričaju stvari koje ne govore ni najbližima. Bude u tim odjeljcima svega, ne samo priče. U tome psiholozi vide terapiju koja se ponekad odvija među izuzetno različitim ljudima, a za mene je to jedan od načina na koji Rusija upoznaje samu sebe. I inače sam posvuda, u zanimljivim i intenzivnim situacijama, upoznavao nevjerojatno raznolike i živopisne ljude. Bio je to život i rad na granici sanjanja.

Imate li neku anegdotu iz Rusije?

- Imam ih više od strica Alberta iz ‘Mućki’! Ovo je više skica nego anegdota, koja ilustrira način rada i kako su se stvari odvijale: godine 2009. došao sam vlakom trećeg razreda u Soči - subtropski grad koji je, začudo, dobio organizaciju Zimskih olimpijskih igara - izvještavati o izborima za gradonačelnika na kojima se kandidirao ljuti oporbenjak, neustrašivi bivši vicepremijer koji je nekoć slovio i za izglednog Jeljcinova nasljednika, Boris Njemcov. Unajmljujem sobu kod simpatične tete u papučama i bademantilu na ružice, koja mi se obraća sa “zečiću”. Njemcov je u moskovskim medijima obećavao da će, ako ga izaberu, zaustaviti sve kriminalne radnje, brutalnu gradnju i raseljavanja koji su se nadvili nad grad osobitog identiteta u kojem je rođen. Nakon dolaska u Soči idem u izbornu komisiju da mi daju adrese stožera Putinove Jedinstvene Rusije, Komunističke partije i Njemcovljeva tima. “Nemaju podatak.” Uđem u vodeće lokalne novine s istim pitanjem. Odgovaraju mi da ne bi znali, da su se odlučili izuzeti iz predizborne kampanje jer je “previše politizirana”. Doslovno. Politička kampanja. “Previše politizirana”. Lutanjem i zapitkivanjem po ulicama naposljetku nalazim stožer Borisa Njemcova i ubrzo shvaćam da jedino on i vodi kampanju, i to na jedini mogući način: budući da su mu vrata medija zatvorena, hoda po kvartovima i drži govore. Pratim ga nekoliko dana (nitko drugi, dakle, ne vodi kampanju, niti jedan kandidat se ne pojavljuje u javnosti, niti se zna gdje je), vozim se s njim i njegovim timom u malom žutom kombiju u koji će jednog poslijepodneva ući i Gari Kasparov. Tu je i neki mladi mršavi momak koji voli žene. Znam mu samo ime, Ilja. Nekoliko godina poslije dobro ću zapamtiti i prezime, Jašin.

Jednog od tih kampanjskih dana Kasparov i Njemcov predvečer premoreni ulaze u kombi, ali nagovaraju jedan drugog da nađu snage: zove ih obitelj neke Armenke, mlade sportašice, da im učine čast i dođu na njezin rođendan - oni su, kao, utjecajna obitelj u gradu ili kvartu, trebalo bi otići... “Samo da im cvijeće odnesemo, Garik, i odmah natrag u hotel, ma da, ma da... Najkraće moguće.” Iz te se kuće vraćamo u kasne noćne sate, pijani svi, uključujući Njemcovljeve i Garijeve tjelohranitelje. Spuštamo se kroz noć s brda u žutom kombiju pjevajući pjesme iz sovjetskih crtića. Nekoliko dana poslije gledam u medijima taj isti žuti kombi na snimci koju je u javnost pustio FSB: diletantski, neuvjerljivo sinkroniziran uradak: Njemcov, prisluškivan, tobože se sastaje s nekim južnokorejskim agentom za kojeg radi na tome da se Rusiji oduzme domaćinstvo ZOI. Podsjeća na onaj skeč sa Zločestom djecom i Špegeljom. Šest godina poslije Borisa Njemcova ubijaju na ulici pod zidinama Crvenog trga neki Kavkažani (navodno). Naručitelj, kao i u drugim takvim slučajevima, nepoznat. Još sedam godina poslije, u prosincu 2022., deset mjeseci nakon invazije na Ukrajinu, Ilja Jašin, onaj veseli momak iz kombija koji će postati jedan od najistaknutijih i najhrabrijih preostalih opozicionara u Rusiji, biva osuđen na osam i pol godina zatvora zbog “diskreditacije oružanih snaga Ruske Federacije”.

Marko Stričević

Nova Tv/

Aktualan je rat u Ukrajini o kojem se u posljednjih više od godinu dana svakodnevno izvještava. Ima li u medijima prilikom izvještavanje stereotipizacije koja prati agresiju na Ukrajinu i ako je ima, navedi nam neke primjere?

- U izvještavanju ima puno pogrešaka, senzacionalizma i dezorijentiranosti. Temi se pristupa neozbiljno, prenosi se sve i svašta, ordinarni monstrumi i uz to lašci poput Prigožina ili Kadirova tretiraju se u mnogim medijima kao zabavni negativci u filmskom spektaklu, kao i Putin, uostalom. Portali vrište dezinformirajućim naslovima svakog sata svakog dana, što stvara zamor i nepovjerenje, a istodobno nedostaje kvalitetnih analiza te osmišljavanja i hijerarhizacije sadržaja koji pristižu. Nedostaje provjeravanja informacija koje se stihijski prenose (odnosno, često samo prepisuju), davanja fokusa izvještaju koji se priprema, a i razumijevanja konteksta.

Kako u ovom trenutku vidite potencijalne rasplete tog rata?

- Optimistično se nadam da dogodine rata više neće biti u ovim razmjerima, ali sam svjestan relevantnih prognoza koje govore o tome da bi mogao potrajati nekoliko godina. Ne vidim način da ga Ruska Federacija dobije jer pokretanje tog rata je samo simptom ludila, odlijepljenosti od stvarnosti i apsolutne neodgovornosti za bilo što učinjeno ili izgovoreno, koja je odavno izobličila Vladimira Putna i njegovo okruženje. Zbog toga ne vidim način da se sistem zaustavi i reformira prije bolnog treska o pod, kakvih je ta zemlja već imala u svojoj prošlosti. Za Rusku Federaciju, s obzirom na njezin ustroj, čini mi se vjerojatnim i logičnim da će nakon gubitka moći i utjecaja uslijediti i gubici teritorija. Razne varijante opasne i nepredvidive “fisije”. Inače, najjači su mi “eksperti” koji namigujući poentiraju: “Ne može se raspasti zemlja s nuklearnim oružjem”. Da, ono jest opasan segment cijele priče, ali jesu li ti mislioci ikada čuli za Sovjetski Savez? Ne da jesu, nego su neki od njih u njemu i živjeli. Čini mi se da stvari dugoročno idu u smjeru nekakve podjele današnje Ruske Federacije na zone utjecaja između Kine i zemalja Zapada. Mnogi su već uočili silnu promjenu odnosa s “dragim saveznikom” iz Pekinga, još malo pa se nitko neće niti sjećati da je Rusiju do jučer i sam smatrao za jaču od te dvije euroazijske sile. Nije to samo stvar procjene disidentskih ruskih politologa, nego čak i konstrukcija koje se mogu čuti od voditelja toksičnih propagandnih emisija na ruskoj državnoj televiziji: Ruska Federacija sve se više ponaša prema Kini poput vazala ili “malog brata”, pri čemu je svima jasno da tu nema, niti je bilo nikakvog bratstva. Iz kineskog režima već su, zasad više za domaći auditorij, poslane poruke o dalekoistočnim teritorijima Rusije koji se - kako to Putin inače i sam voli formulirati - smatraju “povijesno” kineskima.

No, propadanje Putinova sustava do točke sloma može trajati godinama ili desetljećima. Što će dotad biti s Ukrajinom, kolike će biti njezine žrtve i traume, koliko će biti sposobna za život u miru?

- Ona još ima institucije, jake partnere i razvojnu perspektivu. Svakim danom rata, svakim novim stradanjem dalje je od perspektive zemlje koja će moći normalno funkcionirati u miru.

Nedavno ste nagrađeni za dokumentarni film “Ruski agenti slobode”. Imate li u planu dokumentarac ili temu koju biste voljeli realizirati u dogledno vrijeme?

- Dovršavam tekst za knjigu o malo poznatom životu Josipa Broza u Rusiji od 1915. do 1920., dok je bio ranjeni austrougarski zarobljenik. Tada je taj mladić, koji je volio fina odijela i razmišljao o odlasku u Ameriku, vlastitim očima vidio socijalističku revoluciju i ruski građanski rat. Iz svega se vratio kao član Komunističke partije. Knjiga o tom razdoblju rezultat je višegodišnjeg interdisciplinarnog istraživanja, uključujući i terensko. Imam i dosta kamerom snimljenog materijala, od zapadne Ukrajine do Sibira, pa se nadam da ću jednom uspjeti objaviti i dokumentarni film ili seriju.