Posljednje godine života Mišo Kovač proveo je sa suprugom Lidijom u Strožancu nedaleko od Splita. Iako je bio rođeni Šibenčanin, a velik dio života proveo u Zagrebu, Dalmacija je za njega bila i ostala žila kucavica. Opjevao ju je u brojnim pjesmama, a njegova "Dalmacija u mom oku" postala je neslužbena dalmatinska himna.
Nakon godina provedenih u Zagrebu, gdje je imao problema s dišnim sustavom i plućima, preseljenje u Strožanac došlo mu je kao melem. Ondje je, u srcu Dalmacije, uživao u jednostavnim stvarima - boravku na terasi, morskom zraku i miru. Sunčane dane Mišo i njegova Lidija provodili su u dvorištu kuće uređenoj u mediteranskom stilu, iz koje se pruža pogled na Brač, Čiovo, Šoltu i Hvar u daljini.
- Moja Lidija i ja tu živimo normalan, miran život. Sretan sam što smo zajedno, što je uz mene žena koju volim najviše na svijetu, koja me skupila i digla na noge u vrijeme kada sam bio polulud zbog smrti svoga sina, koja je pomogla i meni i mojoj kćeri Ivani kada nam je bilo najteže - kazao nam je jednom Mišo. Njihovu nam je svakodnevicu opisala i Lidija Kovač.
- Nemamo neki ustaljeni dnevni ritam. Kad ustanemo, popijemo kavu na terasi, nešto lagano pojedemo, ja potom s prijateljicom odem na plivanje. Ručak je isto lagan, uglavnom mediteranska kuhinja. Mišo nije nikada bio izbirljiv po pitanju hrane, nismo ti mi tu od nekih kerefeka, jedemo sve što jedu i naši susjedi u Dalmaciji, pa onda tako danas za ručak imamo blitvu i palentu. Zasladimo se pokojom svježe ubranom smokvom. Mišo ih jako voli. Popodne uživamo na terasi s koje obavezno gledamo zalazak sunca. Slabo čitamo novine. Malo gledamo i televiziju, koju palimo tek navečer, jer Mišo i ja ponekad zajedno pogledamo kriminalističke serije - rekla nam je Lidija.
Dalmacija je za Mišu značila i neraskidivu povezanost sa Splitom i Hajdukom. Mnoge njegove pjesme i kultni stihovi utkani su u navijački identitet Bilih, a Poljud je bio pozornica nekih od njegovih najvećih emotivnih trijumfa. Na legendarnom koncertu "Noć svijeća", održanom 25. rujna 1993. godine, publika je pjevala s njim, ali i umjesto njega. Poljud se toga dana pretvorio iz nogometnog stadiona u golemu koncertnu pozornicu na kojoj je oko 40.000 ljudi pjevalo i plakalo s Mišom. Bio je to jedan od najemotivnijih trenutaka njegove karijere, samo godinu i pol nakon tragične smrti sina Edija.
Upravo se na Poljudu Split u utorak 3. studenoga posljednji put oprostio od Miše, čovjeka čije su pjesme odjekivale njegovim tribinama.
- Prvi sam se put pojavio na utakmici Hajduka 1956. godine. Imao sam 15 godina i već sam bio vratar juniorske momčadi Šibenika. U Split sam putovao velikim brodom koji je iz šibenske luke isplovljavao u tri sata ujutro, a u Split stizao u 9. Ondje tada nisam nikog poznavao. Šetao bih se ulicama i čekao tri sata popodne, kada su počinjale utakmice Hajduka, kluba koji je stvorio Dalmaciju onakvu kakva je danas. Hajduk je uvijek imao dobre, strašne igrače, ali najbolji igrač svih vremena, najbolji koji je ikada zaigrao za Hajduk, bio je Bernard Vukas. Bili smo prijatelji i na to sam ponosan. Danas, kada odem na Mirogoj na grob svoga sina, uvijek posjetim i njegov, koji je malo iznad Edijeva, i tamo kažem: "Bajdo, ti živiš! Više te nema, ali u mojoj si duši zauvijek!" kazao nam je jednom Mišo. Otkrio nam je i kako se kao dječak nosio s Hajdukovim porazima.
- A kako? Vratio bih se istim onim brodom u Šibenik, došao kući... Onda ne bih ručao. Ne bih niti večerao. Moja bi se mater zabrinula, pitala bi me jesam li bolestan, trebam li doktoru. Ja bih samo odmahivao rukom i govorio da mi ne treba doktor. Znao sam tako i po sedam dana biti samo na kruhu - prisjećao se Mišo. Upravo je u Splitu doživio i jednu od svojih festivalskih pobjeda. Na Splitskom festivalu 1971. slavio je s pjesmom "Proplakat će zora". Zašto je svu zaradu od te pjesme odlučio namijeniti gradnji autoceste Zagreb - Split?
- Radi Splita. Moram reći, mene je stvorio Split. Na Splitskom festivalu prvi sam put pobijedio dan prije nego što je Hajduk u Beogradu slavio. Te 1971. Partizan je vodio 3:0, a Hajduk ga je pobijedio 4:3 i postao šampion. Svi su se prije te utakmice kladili na Partizan, a prije festivala nitko se nije kladio na mene. Nisam tada u Splitu bio favorit. Istina, prije toga sam već pobijedio u Sarajevu na Šlageru sezone 1969. pjesmom Đorđa Novkovića "Više se nećeš vratiti", ali Split je unatoč tome imao svoje favorite. Nisam drugo niti očekivao jer su ondje već bili Vice Vukov, Tereza Kesovija i drugi veliki pjevači. Mene, pravo da ti kažem, nije nitko niti gledao. Novinari nisu bili oko mene, oni su pisali o Vici, Arsenu, oni su imali svoje favorite. Iako sam već počeo stvarati svoju publiku, kojoj sam ušao u srce, tada sam stajao sa strane, a sva se pozornost vrtjela oko Vice... Sve sam to gledao, izašao na binu i otpjevao. A onda je došlo glasanje: prve i druge večeri Mišo Kovač osvojio je pet nagrada! Nakon toga prodao sam ploču u 500.000 primjeraka. Dakle, u subotu sam osvojio pet nagrada, a u nedjelju je Hajduk pobijedio 4:3 u Beogradu. To je bilo slavlje! - prisjećao se Mišo, koji je tijekom godina provedenih u Zagrebu sebe nazivao "najjačim igračem Hajduka u Zagrebu".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....