Ja zapravo ne volim snijeg. Šta ne volim... Mrzim ga! A ovdje na Islandu ga ima i više nego dovoljno za tri života. Nije mi to drago, pa sam se, kad sam tek došao živjeti u zemlju vatre i leda, tješio statistikama po kojima snijeg ovdje baš jako napada tek svakih šest-sedam godina, a između toga se da izdržati. Ali, to su statistike: otkako sam sletio u Reykjavik nije bilo zime bez debelog snijega koji ne kopni neka dva do tri mjeseca, a zadnje dvije zime baš je obilno napadao - kaže 48-godišnji Pavle Bubalo.
Poznati splitski kuhar - kojeg televizijska publika pamti po zabavnom nastupu u showu Nove TV ‘Ne zaboravi stihove‘, a kojeg ćemo večeras gledati i u HTV-ovom dokumentarnom serijalu ‘Sretni gradovi‘ Martine Validžić, u emisiji posvećenoj Reykjaviku - sunčanu je splitsku rivu prije četiri godine zamijenio životom u gradu na sjeveru, poznatom po dugim, mračnim zimama i kratkim svježim ljetima, polarnim danima i polarnim noćima.
Na Islandu prije preseljenja nije nikad bio, niti je maštao o njemu. Došao je tamo, veli, slučajno, pa odlučio ostati.
- Sve je krenulo kada je prije nešto više od četiri godine u Split stigla jedna moja poznanica koja je već živjela na Islandu i sa sobom povukla našu zajedničku prijateljicu. Onda su me njih dvije satrale: ‘Pavle, pa dođi, vidjet ćeš, gori je lipo, ima posla, ti si kuhar, može se zaraditi... Dođi prvo u posjet, budi tu na par dana, ali donesi sa sobom ‘papire‘, pa ćeš vidit ako što uleti...‘ A kako sam ja čovjek bez obaveza koji se nikad nije ženio, ni udavao, nemam djecu, ma nemam ni psa ni mačku, nikog na svitu nemam osim majke koja živi u Splitu (otac je pokojni), stavio sam pinklec na rame i krenuo. Nije mi u Splitu, da se razumijemo, gorilo pod nogama: radio sam malo u restoranima, malo na brodovima, solidno zarađivao kao chef jer sam završio višu ugostiteljsku školu... Ali sam unatoč svemu tome pomislio: ‘Znaš, Pavle, pa nisi nikad dosad živio negdje gdje je snig sastavni dio života. Pa možda voliš snig, možda ti tamo bude zanimljivo‘. I onda sam došao tu i kad sam prvi put vidio snijeg shvatio sam ne da ga ne volim, nego da ga mrzim životom. Zašto sam onda ostao? Jer sam na Islandu pronašao neki svoj mir. Zadovoljan sam tu - kaže Pavle, koji je na Island stigao u listopadu 2019. godine i s vremenom ga baš zavolio.
- Shvatio sam naposljetku da zapravo hladnoću volim više od vrućine, da mi ovdje paše, da mi je ugodno. Da me krivo ne shvatite, Rejykjavik spada pod toplu Golfsku struju, pa tu i nije neka teška hladnoća, kako to neki misle. Prosječna godišnja temperatura je između 3 i 8 stupnjeva, ljeta znaju biti nekih 17, 18, pa čak i do 20 stupnjeva, a zimi je minus 10 s osjećajem hladnoće, kad zapuše vjetar, do minus 15. Naravno, Island je surovi Atlantik, jedna sika nasred sjevernog Atlantika, koju šiba vjetar, treba i to imati na pameti - upozorava Pavle koji sada radi kao kuhar u hotelu ‘Marina‘, koji se nalazi u brodogradilištu. Otkako je počeo njegov život na sjeveru promijenio je više radnih mjesta, a startao je radeći kao kuhar u jednom drugom restoranu ‘na doručku‘, kako bi uopće dobio kennitalu, islandski osobni identifikacijski broj koji, kaže Pavle, trebaš imati kako bi mogao otvoriti račun u banci i počeo raditi i živjeti.
No, što splitski kuhar, koji zahvaljujući dugogodišnjem iskustvu i završenoj školi žmireći zna spremiti fenomenalne mediteranske specijalitete, najčešće nudi stanovnicima Islanda?
- Koji su islandski kulinarski specijaliteti? Dosta je tu masne, kalorične hrane, pune masla i vrhnja. Jedu puno slatkog, vole jela s mnogo umaka. Ali, imaju super meso, pogotovo janjetinu i govedinu, super ribu, naročito bakalar, haringe i losos koje oni filiraju. Obožavaju, recimo, karamelizirani krumpir koji se priprema tako da se krumpir kuha u kori, a kad je gotov onda ga gule i sječu na komade. Postupak je sličan kao kod nas za restani krumpir samo što umjesto kapule krumpir oblažu i dinstaju u karameli pojačanoj vrhnjem pa onda sve to dobro uprže i ubijaju se u tom krumpiru kao prilogu uz skoro svako jelo, a ja ih gledam i ne vjerujem... - opisuje Pavle kojeg pitamo kakve su dame na Sjeveru, dotjeruju li se i Islanđanke poput njegovih Splićanki.
- Apsolutno da! I one su poput Splićanki lijepe žene, ali su za razliku od Splićanki i dobro istrenirane, u formi su. Njima su stil života trčanje, biciklizam, skijanje, bordanje, plivanje... One plivaju u Atlantiku čija temperatura iznosi 8 stupnjeva. Jesam li i ja probao tu zaplivati? A jesam, proba čovjek sve u životu. A to je bilo ono: ne znam što bih vam rekao... Osim možda: ne ponovilo se. Ali, imamo mi tu termalnu plažu u Reykjaviku gdje je voda nekih 20-tak stupnjeva, a imamo i gomilu bazena. Odlazak na bazen tu je u điru: kao što mi u Hrvatskoj odlazimo sjest na kavu na neki štekat, tako u Reykjaviku ljudi odlaze na plivanje u bazenu i tamo se, na bazenima, svi druže. Reykjavik je generalno mali grad, s nekih oko 120.000 stanovnika, svi se međusobno poznaju, zato ja od milja kažem da to i nije grad nego selo - smije se Pavle od kojeg doznajemo da u tom ‘selu‘ živi oko 1000 ljudi iz Hrvatske. Koliko su povezani?
- I jesmo i nismo. Svi su tu iz Hrvatske došli s nekim svojim željama i interesima, svatko živi svoje - kaže Pavle koji kao najveću manu života na Islandu ističe vrijeme, jer se u jednom danu promijeni nekoliko godišnjih doba.
- Rijetko se dogodi da pet dana potegne sunce ili kiša. Nego se ujutro probudiš u rosulji, pa se kroz jutro razvedri, onda krenu oblaci i ogromna kiša, a do kraja večeri možeš očekivati i snijeg. Smetaju li mi dugi ljetni dani i duge zimske noći? Više mi smetaju dugi dani, u kojima sam se, pogotovo prve godine, užasno osjećao. Kronično mi je falila noć, a pogled na ponoćno sunce nije me tješio. S druge strane, ti dugi dani na sjeveru znaju biti divni. Ljeta na Islandu su nešto posebno, ti koloriti, te boje neba i bilja koje cvjeta, pa tulipani koji tamo rastu kao što kod nas rastu tratinčice... - opisuje Pavle koji se unatoč toj ljepoti kroz desetak godina ipak ne vidi na Islandu.
- Ne, mislim da ne. Ali isto tako mislim da ću tu ostati još nekih 5 do 7 godina nakon čega ću se s ušteđevinom moći povući doma u Split. Tu na sjeveru se fino zarađuje, minimalna plaća je oko 300 tisuća kruna, prosječna plaća je između 350 tisuća i 400 tisuća kruna. Računajte da je 150 tisuća kruna oko tisuću eura. Život je s druge strane brutalno skup, od smještaja do hrane, ali to prati standard. Fish and chips je nekih 2500 kruna, dakle oko 18 eura. Što se smještaja tiče, ja živim s mojom frendicom Vlatkom iz Zagreba, u neboderu na drugom katu, u svojevrsnom penthouseu. Stanovi na Islandu su generalno prekrasni, nordijskog uređenja, s velikim prozorima s kojih puca pogled za pamćenje. Najam nas košta 260 tisuća kruna, dakle, nekih 1700 eura, a to plaćamo po pola - otkriva Pavle koji priznaje da još uvijek nije u potpunosti svladao islandski jezik.
- Ali morat ću kako bih dobio njihovo državljanstvo. To je užasno težak jezik. Ja sam tu četiri godine, a prve dvije godine činilo mi se kao da ti ljudi međusobno niti ne razgovaraju nego samo artikuliraju. S vremenom je postalo lakše, ali još se uvijek sporazumijevam na engleskom jeziku, koji ovdje svi savršeno govore. Na islandskom znam reći osnovne stvari poput ‘hvala‘, ‘molim‘, ‘dobar dan‘, ‘kako ste‘... - priča Pavle koji kaže kako je Island uređena država u kojoj živiš ‘kao čovjek, a ne kao broj‘.
- Zemlja je super, ljudi tu se na prvu čine hladni, ali zapravo toplo prihvaćaju strance. Treba im dati vremena dok ti ne počnu vjerovati, ali kad te skuže, prime te kao svog. Dobar je standard, vrlo dobar. Ja sam sretan da ne mogu biti sretniji što sam tu, a jedino mi je žao da na Island nisam preselio i ranije. Da sam to učinio danas bi već možda bio u mirovini - kaže Pavle.