Enis Bešlagić 2. rujna u dalekoj Australiji, u Sydney Opera Houseu, nastupa s predstavom koju je odobrio australski parlament. Ne, nije šala. Da bi dobio dozvolu da gostuje u srcu zemlje koju nazivaju “down under”, glumac je morao ishoditi niz dozvola, pa tako i onu dvodomnog saveznog zakonodavnog tijela.
- A sve je krenulo s par fotografija. Naime, nakon naše turneje lani, kada smo s predstavom ‘Da sam ja neko’ bili u Sydneyju, Perthu, Melbourneu i još nekoliko gradova u Australiji, otišli smo se turistički slikati ispred Sydney Opera Housea. Nismo tada ni sanjali da će nam se naknadno pojaviti ideja da baš tu radimo predstavu ‘Da sam ja neko’. Iskreno, tada mi se takvo što činilo nemogućim. No, nekoliko mjeseci kasnije s mojim organizatorom Knezom krenuli smo i u taj pokušaj, premda je bilo reakcija tipa: ‘Pa gdje ćeš tu? Što ti je?’...
Iskrena ljudska priča
No, mi smo bili uporni i poslali smo upite na adresu Opera Housea. Oni su to razmatrali, gledali, napravili istraživanje u sklopu kojeg su se informirali tko sam, što sam, čime se bavim... Znate, ne može se samo tako nastupiti u nacionalnoj kući u Australiji. Čak je i australski parlament trebao odobriti ovaj nastup, a i neke naše ambasade su dale svoje mišljenje. Vagali su i moje izjave, jer Australija po tom pitanju ima rigorozne propise. No, svidjelo im se što ja u ovoj predstavi spajam mnoge naše različitosti i prezentiram ih kao naše vrijednosti, a ne kao razlog za neprijateljstvo i sukobe. Napokon, nakon svih provjera, uz pomoć prijatelja dobili smo termin 2. rujna. Tog dana u Sydney Opera Houseu ispričat ću svoju autobiografsku priču - kaže Enis Bešlagić koji će tako početkom rujna u zgradi Opere u Sydneyju po četiristo i prvi put izvesti predstavu ‘Da sam ja neko’ i ispričati emotivnu, ali i duhovitu priču o svom odrastanju u Tešnju, prvom poslu koji je radio na groblju u Münchenu, povratku u BIH, ratu, ljubavi... Predstava će se izvoditi bez titlova, a Enis je siguran da publika neće imati problema pratiti priču.
- Iskrena ljudska priča ne treba globalizaciju da bi dotaknula publiku. Predstava bez titlova i prijevoda dodatno ističe autentičnost naše riječi na svjetskim pozornicama - kaže glumac koji je gostovanje u Australiji nazvao “povijesnim trenutkom”.
- Rekao sam to jer tamo, u Opera Houseu, nikad nitko od glumaca s ovih prostora nije imao svoju predstavu. Ne samo svoju, nije imao nikakvu. Ovo je prvi put da se nekome od naših glumaca otvaraju ova vrata, a samim time je i veća odgovornost jer treba paziti da se ta vrata onda i ne zatvore. Jako bih volio da nakon mene u tom istom prostoru sa svojim predstavama nastupe moji kolege glumci s ovih prostora jer znam da mnogi od njih itekako imaju što za reći - govori Enis, koji je predstavu “Da sam ja neko” izveo na mnogim domaćim, ali i svjetskim pozornicama, i to pred publikom svih generacija: od baka i djedova do njihovih unuka. U čemu je tajna tolikog uspjeha?
- Mislim da je tajna u zbližavanju ljudi koji se povezuju preko emocije. U početku sam mislio da ću napraviti zabavnu predstavu, da će se ljudi samo smijati, ali je na kraju ispalo da je priča emotivna, da se ljudi s njom poistovjećuju, prepoznaju se u njoj, kako sami sebe tako i svoje strahove, borbe... Prepoznaju i nadu, pozitivu, ma, vjerujte, svi zajedno uživamo tijekom predstave stvarajući posebnu emociju. Drago mi je da je predstava zaista ona koja u ljudima traži ono što je dobro. To su neke naše vrijednosti koje smo imali, neke naše emocije, poštovanje prema roditeljima, prema djeci - te stvari koje se nekako vraćaju ljudima. Njima to bude kao neki flashback u kojem uživaju dva sata i prođe im kao magija. Tijekom predstave nitko nikad nije otišao na toalet, a ja to znam jer s pozornice gledam direktno u publiku zato što uvijek ostavim malo svjetla pa se stvori ta interakcija. Kažem: ‘Vi ste meni došli, ja vas poštujem.’ Zamolim ih da ne snimaju predstavu. I uistinu, za ovih 400 izvedbi nikad nitko ništa nije snimio niti uzeo telefon u ruke. Moram priznati da me ta publika od 400 predstava danas dovela do toga da sam danas u Opera Houseu prvi put. To je nekako povijesno, da netko s naših prostora bude tamo. Nadam se da će to ohrabriti moje kolege glumce da povjeruju u svoje priče, da su dovoljno zanimljive i za najveće svjetske scene - kaže Enis koji je predstavu, otkriva, stvarao onako kako ju je život pisao.
- Imao sam jedan scenarij ‘Danke Deutschland’ o mojem dvije godine dugom životu u Njemačkoj, gdje sam živio kao izbjeglica i radio na groblju. Sahranjujući ljude, kopajući i gledajući kako se opraštaju od svojih najmilijih, najviše shvatiš što je život. Ja sam tamo bio sam, nisam razumio jezik, ali nekako po emociji sam se sa svojim radnim kolegama uspješno sporazumijevao. I onda gledaš gromadu od čovjeka koji je možda imao tko zna koliko novca i mnogo prijatelja, a dođe tamo gdje svi na kraju odu...
Pa onda shvatiš da ćeš i ti jednog dana tu završiti. Pa kad tako doživiš, kažeš: ‘Daj da dišem život punim plućima!’... Uglavnom, taj scenarij za igrani film ‘Danke Deutschland’ još stoji u ladici, ali segmente iz tog scenarija iskoristio sam u stvaranju predstave koja je premijerno izdanje doživjela u Brčkom - objašnjava glumac, koji će u Australiji ovoga puta provesti nepunih tjedan dana.
- U Australiji sam već bio i jako mi se sviđa tamo. Od naših ljudi koji žive u toj zemlji dodatno sam naučio kako voljeti ovaj naš prostor, a sama Australija zemlja je u kojoj je velika sigurnost, u kojoj možeš živjeti kako god želiš, ali na način da ne vrijeđaš druge ljude. Imaš, dakle, slobodu koja traje sve dotle dok ne ugrožavaš tuđu slobodu - priča Enis, koji ovog ljeta nije imao previše prilike za odmor.
- Puno se radilo, a onda bi se za odmor koristilo dva-tri dana. U tim danima odmora družio sam se s prijateljima, provodio vrijeme s obitelji. Sve to na preskok (smijeh). Ovo ljeto bilo mi je ‘poluodmarajuće’. Srećom, kako sam radoholičar, meni je odmor i kada radim jer me moj posao ispunjava. Kad smo već kod odmora, ja nisam od onih koji najviše vole sjediti na jednom mjestu, volim da se uvijek nešto radi. Što? Pa uvijek imaš nešto za raditi oko kuće, uređivati vrt, zalijevati, čistiti... Mene rad odmara. A volim se uz to i družiti s dragim ljudima, odmoriti mozak na Korčuli, gdje imam kuću oko koje isto uvijek nešto radim. Nisam od onih koji će se satima sunčati tamo, ja ću radije sa svojom ekipom otići na lignje - kroz smijeh kaže Enis, koji se ne boji predstojećeg dugačkog leta avionom.
- Toliko sam se već ‘naletao’ s ovom predstavom da mi je avion postao prirodno prijevozno sredstvo. A što se tiče aviona, znate kako se kaže - sve je u Božjim rukama. Uostalom, i kad sjedneš u automobil, može ti se nešto dogoditi. Nitko od nas ne zna kada ti je zadnji dan, kada vreba problem ili nešto gore. Ali, nadam se da će, što se tiče leta, sve proći dobro - uzda se glumac, kojeg po povratku iz Australije na jesen čekaju nova izvođenja predstave u Europi.
- Planiram uz to napraviti turneju u pet gradova u Kini. To mi je osobni izazov, a nadam se da bi se to moglo realizirati u studenome. Prije toga, 30. rujna, s predstavom ‘Da sam ja neko’ nastupit ću ponovo u mom dragom Zagrebu, u rujnu sam i u Karlovcu... Zapravo, imam dogovorene nastupe sve do kraja godine, drago mi je što toliko gradova šalje upite da kod njih nastupim s predstavom koja nam je svima bliska, koja nas sve zbližava - kaže Enis.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....