Martina Validžić jedno je od velikih (i skrivenih) blaga HRT-a. Viđali smo je u najrazličitijim ulogama tijekom godina, kao reporterku u emisijama “Dobro jutro, Hrvatska”, “Spitzi”, “Bojama turizma”, “Osmom katu”, “Žene povjerljivo”, “Kod nas doma”, kao voditeljicu na Šibenskom festivalu, osam godina glas joj se čuo u programu Hrvatskog radija...
Ozbiljno i nestašno
Gledatelji je vole. Visoka crnka čovjeku se brzo uvuče pod kožu jer ima silnu, a opet nenametljivu energiju koja sugovornika ne tlači nego podiže. U njezinim se riječima osjeća prava strast prema svakom segmentu posla koji radi, a opet ima dozu nečega što bi se moglo nazvati nestašlukom, twistom, šarmom.
Iskusna je novinarka i urednica sjajna i zato što u sebi objedinjuje danas često zanemareno znanje zanata (izbrušeno tijekom mnogo godina rada s odličnim urednicima i kolegama) ali i osobnost neophodnu za opstanak na televiziji 21. stoljeća.
Ove subote, 26. rujna, počinje četvrta sezona emisije “Špica, riva, korzo” koju Martina vodi i uređuje s kolegom Danijelom Despotom.
- U stvari je treća i pol sezona, jer smo zbog korone morali zaustaviti snimanje u proljeće - kaže Martina i dodaje: - Naša emisija dosta ovisi o događajima, a kako je sada sve srezano na minimum, odlučili smo predstavljati sve ono čime se naši relevantni umjetnici bave. Imat ćemo glazbene goste, filmske preporuke, dizajnere... Vrlo smo opušteni i želimo samo pozitivu, samo dobre vijesti. Radimo veselu, nepretencioznu emisiju čija je scenografija na ulici. Mislim da imamo najbolju scenografiju, statiste koje ne moramo plaćati i ovisimo samo o režiseru odozgo, to jest - hoće li biti lijepo vrijeme tog dana kada radimo. A bio je blagonaklon u posljednje četiri godine, pa se nadam da će tako biti i dalje.
Nisu odustali, dodaje, ni od ideje da poneki put odu u neke druge veće gradove u Hrvatskoj i javljaju se s njihovih trgova i ulica.
Ponavljanje gradiva
Martina uživa radeći “Špicu, rivu, korzo”.
- Danijel i ja želimo da sve izgleda spontano, poput subotnje kave na špici. Nemamo napisana pitanja za sugovornike. Naravno da se pripremimo za razgovor jer bez dobre pripreme nema dobrog novinarskog posla, no spontanost je najvažnija. Jako dobro surađujemo, slični smo, volimo se šaliti. Dugo se poznajemo i on mi je kao neki “televizijski brat”. Imam ih još. Tu je, recimo, Frano Ridjan, odmetnuti brat koji je otišao na Novu TV, pa Ivan Dorijan Molnar i Marko Šapit, s kojima uvijek volim raditi - kaže Martina.
U proljeće, nakon što je koronakriza prekinula snimanje “Špice...”, ona se prihvatila “Škole na Trećem”.
- Bio mi je gušt to raditi. Ponovila sam gradivo. Sve osim matematike, nikada mi nije išla - smije se i dodaje: - Cijela ta ekipa je odlična, počevši od Rahele Štefanović, voditeljice projekta, koja je genijalna kao urednica i kao čovjek.
Žao joj je što su odgođene Olimpijske igre jer je uz ekipu iz sportskog programa i ona trebala putovati u Tokio i raditi reportaže “iza scene”.
- Neću kukati, idemo dalje. Korona je svima pobrkala neke planove, moramo se prilagođavati - kaže Martina koja je osim “Škole na Trećem” bila i back-urednica showa “Zvijezde pjevaju”, koji uređuje Uršula Tolj. Vodila je i “Sunčanu stranu prisavlja” a drugi put, na poziv direktora Branka Viljca, i Večeri dalmatinske šansone u Šibeniku. I opet dobila silne pohvale.
- Moj je tata iz Dalmatinske zagore i u Šibeniku sam oduvijek provodila ljeta. Obožavam taj grad, ali i njegovu okolicu i zato me poziv da vodim festival oduševio. K tome, prošle godine sam vodila festival s Robertom Ferlinom, ove uz Mirka Fodora - objašnjava.
Košarka i glazba
Za nju često kažu da je rokerica u duši i Martina kaže da je doista tako. No, ne želi da je to ograničava u poslu.
- Jednom mi je prilikom jedan urednik rekao da sam previše rokerica za nešto... To, dakako, nema smisla. Glumcu sigurno nitko neće reći ti si roker, pa nisi baš za ulogu u Shakespeareovoj predstavi. Točno je da sam tu na svojem terenu, ali, ponavljam, to ne znači da ne mogu voditi pop-festival ili raditi bilo što drugo.
Glazba je Martinin forte i zbog glazbe je, u biti, i postala novinarka.
- Kao klinka sam se bavila košarkom, bila sam nesuđena juniorska reprezentativka. Brzo sam izrasla, tata je bio jako ponosan. Onda sam ušla u tinejdžerske godine, poludjela za glazbom, krenuli su koncerti, Jabuka. Sport mi je drag, ali mi je glazba bila draža - prisjeća se Martina. Kupovala sam sve magazine koje sam mogla naći, divila sam se svim tim novinarima koji pišu o glazbi. Beogradska rock-novinarka Jadranka Janković bila mi je uzor, radila je intervjue s najvećim facama, bendovima i raznim relevantnim ljudima. Zamišljala sam kako ću jednog dana raditi intervjue s Gunsima, Maidenima. Sva sam bila u heavy metalu i hard rocku. I, eto - nikako mi se do sada nije poklopilo da radim neke emisije o glazbi. To mi je velika želja, emisija o glazbi kao fenomenu... Nešto sad kuhamo, no ne bih previše pričala o tome dok se stvari malo ne poslože.
Ženstveniji stil
Rokerska duša vidljiva je i u njezinu odjevnom stilu, a Martina priznaje da ga je s godinama itekako izbrusila, i to ponajviše zahvaljujući još jednom HRT-ovu skrivenom blagu, stilistici i kostimografkinji Nataši Svekler.
- Ona je moj modni profesor. Razgovori s njom su me obogatili. Naučila me da možeš biti ženstvena i ako voliš malo alternativniji stil. Nataša je žena ispred svog vremena i u Hollywoodu bi bila masno plaćena - govori Martina.
Tek posljednje tri godine Martina je stalno zaposlena, 15 je godina bila honorarka. Nije joj to smetalo jer je radila mnogo drugih projekata s vanjskim produkcijama.
- U jednom trenutku osjetiš umor. Kad se otvorio natječaj, odlučila sam se prijaviti i dobila sam posao. To ima svojih benefita, pogotovo sada u koronakrizi - kaže Martina.
A kakva je u poslu, takva je i u drugim stvarima u životu. Strastvena i ide do daske. Tako se posljednjih godina posvetila vježbanju. Liniju je istesala do savršenstva i, iako joj to nije bio prioritet, skinula gotovo 20 kilograma.
- Vidjela sam se na fotografiji koju je netko slučajno snimio i zgrozila se. A i nisam se dobro osjećala. Shvatila sam da nemam energije i nisam se sebi sviđala takva, to se protivi mojem karakteru. Jednom sam iščašila koljeno pa mi je doktor rekao da moram ojačati kvadricepse i tako... Krenula sam najprije na pole dance pa u teretanu i danas ne bih mogla živjeti bez vježbanja.
Vježbam četiri puta tjedno, a trening ću propustiti ako je neka fešta, rođendan, nešto bitno.
Martina ima dvoje trenera. Prvi je njezina sestra Josipa Gjurček, energična i strastvena trenerica pilatesa i aerobika s kojom vježba već godinama, a ujedno i njezina “nutricionistica” koja ju je najviše naučila o pravilnoj prehrani.
- Genijalna je kuharica i stalno joj “kradem recepte”. Drugi trener je Viktor Miličević, čovjek za kojeg kažem da bi mogao biti izbornik hrvatske reprezentacije u bilo kojem sportu jer je sjajan motivator, vođa, sportski autoritet, vicmaher i DJ. Mi treniramo samo uz AC/DC, Iron Maiden, Led Zeppelin, Metallicu, Let 3... To je kombinacija cross fita, military drila, cyclinga, cross cyclinga... Vježbamo ko marinci. Bavim se i dalje i pole dancingom, a odnedavno i planinarim. Htjela bih na Velebit - govori Martina i dodaje kako nije ni na kakvoj posebnoj dijeti. Uz intenzivno vježbanje, može si dopustiti da pojede što god želi.
- Dobro, izbjegavam bijelo brašno i šećer, ali nisam stroga ni u čemu i volim sve. Prava sam gurmanka. Mama je Slavonka, tata iz Dalmatinske zagore pa može sve, ‘oćeš janjetinu ili odojka - smije se i kaže kako bi voljela raditi i neku kulinarsku emisiju, ali u stilu neprežaljenog Anthonyja Bourdaina.
- Voljela bih kad bih dobila malo jače, ozbiljnije voditeljske angažmane, po mogućnosti one koji idu uživo. Recimo, nikad ne bih odbila voditi Porin - govori kroz smijeh.
Spremna je zagristi veće zalogaje i raditi na svojim dokumentarnim serijalima, a piše i scenarij za još jednu emisiju. Gledateljima koji su Martinu zavoljeli još davnih dana, guštajući u njezinim reportažama, to bi se bez sumnje svidjelo.