"Ali, Tatjana, nitko s velike televizije ne ide na mali radio", rekao mi je 2012. godine moj tadašnji televizijski urednik. Šefe, ja idem, i bit će to moj korak naprijed. Znala sam da moram steći nova znanja, staviti se pred nove izazove, a i bilo mi je jasno da nije isto stajati u dekoltiranoj haljini i biti samo lijepa voditeljica pred kamerama s 24 i s 40 godina", govori nam Tatjana Jurić o svojim razlozima zašto je zavoljela radio. Danas je zvijezda radija Bravo koji sluša četvrtina Hrvatske.
"Trendovi se brzo mijenjaju, u svakom poslu nadogradnja je važna, a ja se u svojem vidim do penzije. Važni su mi formati u kojima se nađem, važno mi je stajati iza projekata koje prihvaćam", kaže nam.
Omiljenoj Tajči, kako je zovu, 20 je godina rada u medijima, od čega 11 na radiju. Gotovo 10 godina prije toga provela je na RTL-u, gdje je bila angažirana u raznim projektima.
"Nikad nisam bila željna svoje slike na ekranu. Prije svega sam šljaker i želim stjecati nova znanja. Ovaj posao nije sprint, već maraton. Danas mi je moje iskustvo rada dalo to da suvereno mogu podignuti mikrofon i uživo voditi svakodnevnu radijsku emisiju, televizija je također moj medij u kojem se osjećam kao kod kuće, ali isto tako iza mene je iskustvo terenskog rada, sjedenja u montaži i izrade priloga, poznavanje digitalne produkcije koja je budućnost medija i to je sve ono što mi je tadašnja odluka donijela. Na radiju sam dobila mogućnost ispoljiti sebe u najboljem mogućem obliku", priča nam Tatjana, koju slušatelji radija Bravo obožavaju.
Kolege nam pričaju da nikada nije loše volje, čak ni kad joj se svijet rušio. A rušio joj se, iskreno priznaje i sama, nekoliko puta.
"Kad je mama odlazila od Alzheimera, kršilo me svaki dan, kad mi se privatni život iznenada izokrenuo, i to me imalo nakanu skršiti, ali ništa, ništa me nije skršilo kao kad je moja Jackica otišla. Raditi šihtu bez nje ispod pulta najgori je osjećaj tuge i praznine koji osjećam", priča o gubitku svog psa lani.
Neki i danas ostaju iznenađeni njezinom izravnošću i iskrenošću koju svakodnevno demonstrira i u eteru, a njezino progovaranje o vlastitim promašajima i slabostima, kao i emocijama većina cijeni. Skrivati nešto i praviti se da je bolje nego što uistinu jest, nikada nije razumjela.
Otvorena je i, govori, s njom svatko dobije ono što ona ima.
"Progovarati, promišljati, govoriti o svemu što ti se dogodi i što te okružuje, za mene je iznimno važno. Tako sam odgajana, takav mi je posao, a i karakter. Volim sve proživjeti duboko i u potpunosti. A ako sama u javnosti kroz posao egzistiram, onda otvorenost i progovaranje o onome što ti se dogodi, ni prema van ne može biti zabranjena tema. Uvjerenja sam da to činim na odmjeren način. Uostalom, odrasla sam pod lupom javnosti i jasno mi je da radeći javan posao, ne možeš birati što će biti predmet interesa javnosti. Nemam problem da se o meni sve zna, iza svakog dana svoga života, u potpunosti stojim."
Progovorila je tako svojevremeno i o majčinoj teškoj borbi s Alzheimerom, borbi koja ju je, kaže, izgradila u mnogočemu, a progovaranje o bolesti od koje danas boluje gotovo sto tisuća ljudi u Hrvatskoj smatra iznimno bitnima.
Njezina majka dijagnozu Alzheimerove bolesti dobila je 2016. godine, no prvi simptomi bili su vidljivi i pet godina prije.
Kako je vremenom gubila kognitivne sposobnosti, tako bi se jedan dio njezina života znao svesti na – puko postojanje. I to je, dakako, teško ne samo za oboljelog, već i za čitavu obitelj. Tridesete godine njezina života obilježila je briga oko oboljele majke.
"Ne vidim alternativu kada se u obitelji dogodi teška dijagnoza, nego da zbiješ redove, presložiš prioritete i daš sve od sebe za dostojanstvenu borbu do kraja", kaže voditeljica.
Tatjana nam govori o teškim danima svakodnevice, o tome kako su majka i ona često živjele, kaže, u gotovo pomaknutom svemiru. U jednoj fazi bolesti, njezina je majka komunicirala preko starih obiteljskih slika, imala deluzije i nemire, te je obitelj odlučila, godinu dana prije smrti, majku smjestiti u dom u kojem će imati stručnu skrb, radnu terapiju, strukturu dana i 24-satni nadzor. Tatjanu, nažalost, tada nije više prepoznavala, pa opet, sama govori, taj period njihova života i mamine zadnje trenutke pamti samo - po lijepome.
"Ona ne zna tko sam ja, ali vidi me i zna da sam netko njezin. Ona ne zna jesam li ja njezina sestra, kćerka, kuma, prijateljica, ali ja sam netko njezin. Teško je kad vas roditelj ne prepoznaje, ali neke spone ostaju zauvijek i dalje u život ideš ponosan što ste se imali i zahvalan za iskustvo koje si stekao", govori nam. Unatoč teškim trenucima, od kojih je neke dijelila i javno, nije joj žao što je govorila o majčinoj bolesti. Najteže u svemu joj je bila nemoć, tuga, strah i izgubljenost, osjećaj prepuštenosti samoj sebi i obitelji, manjak informacija.
"I dan danas mi se, pet godina nakon što je mama otišla, ljudi javljaju i traže savjet. Divno mi je znati da čovjek kad se nađe izgubljen u limbu te strašne bolesti pomisli ‘kontaktirat ću Tatjanu Jurić‘, njemu nepoznatu osobu. Rado se odazovem i uputim ih dalje, jer živo pamtim koliko je meni bilo teško i koliko su mi dobri ljudi tada pomogli", iskrena je.
Obitelj joj je jako važna i nikad ne skriva bliskost s ocem Ivanom i šest godina starijim bratom Mirom te nećakinjama.
Iako je imala nekoliko ozbiljnih veza još nije našla ‘onog pravog‘. Bila je s nogometašem Vedranom Ješeom, menadžerom Nikyjem Vuksanom i poduzetnikom Ivanom Zubakom, ali svaka ljubav je imala svoj rok trajanja. Prekid zaruka nije skrivala.
"Kumovao mu je izostanak svega onoga što jedan takav prsten simbolizira", rekla je tada u jednom intervjuu.
"Nemam dojam da se izlažem ako progovaram o vlastitim iskustvima. Svi ih imamo i trebamo zagospodariti istima. Kad je dobro, treba slaviti; kada je loše, treba biti iskren sam prema sebi", smatra.
Posao joj je zato uvijek išao prilično ‘glatko‘. Njezina radijska šihta od 9 do 13 na Bravu joj je čisti gušt.
"Radio je toliko neposredan, topao medij. Na televiziji kao vizualnom mediju izvučeš se ponekad možda i na izgled, lijepo te srede, imaš lijepu haljinu, fizički dojam iznimno je bitan za taj medij, no na radiju ili jesi ili nisi. Prije sam mislila da je televizija ta koja sve otkriva, kamera sve vidi, ali nije, upravo je suprotno; radio je taj. Tamo gdje si naizgled skriven, tamo se tako fino demonstrira tvoj karakter, kliker, brzina misli, neposrednost… Kad uđem u eter i zatvorim vrata studija, to mi je u tom trenutku jedini svijet. Ljudi najviše cijene tebe takav kakav jesi", priča nam.
Sa slušateljima je prijatelj i ne skriva svoja raspoloženja. I dan danas ju iznenadi snaga tog medija - nešto kaže, a odjednom krenu reakcije, mailovi, poruke, pozivi...
"Super mi je kad odem popodne nakon šihte u dućan i prodavačica mi komentira nešto o čemu smo taj dan u programu govorili. Jednom sam u eteru, onako usputno rekla da volim škripavac, ali da nigdje nema onakvog kakav je kupovala moja mama. Gospodin koji ima OPG mi je na adresu radija poslao svoj sir koji radi. Bio je to najfiniji škripavac na svijetu", govori nam Tatjana, koja uistinu voli svoje slušatelje.
Ako je netko bezobrazan, onda reagira. Pristojno, ali reagira. Već je postala prepoznatljiva i po tome da u eter pušta i one, rekli bi neki, po nju negativne komentare. I uvijek na njih ima odgovor. "Pristojan i jasan, ali imam. Nakon toga se ti isti slušatelji često znaju ponovno javiti, pa nakon nekog vremena postanemo i prijatelji u programu, nastave se javljati i na taj način sudjelovati u kreiranju programa. Komunikacija je ključ svega. Ne moramo se slagati, ali moramo se uvažavati. U mojoj radijskoj emisiji, svi su dobrodošli. Ali, kad netko krene đonom, ja sam spremna odgovoriti."
Njezina ljubav prema medijima počela je potpuno slučajno 90-ih kad su je roditelji odveli na Z3 televiziju.
"Bila sam u grupi djece kao gost. Došla sam tamo onako dječje zaigrana s palmicom na glavi i zaljubila se u televiziju. U sve ono što gledatelji ne vide kada se kamere upale. Zaljubila sam se u tu gužvu iza pozornice, u dinamiku kojom se posao obavlja, u napetost ekipe iza, onih koji se bave realizacijom programa. Već tada sam shvatila, to će biti jedini posao kojim ću se ikada u životu željeti baviti. Tako je i bilo, dan danas, ne znam se baviti ničime što istinski ne volim."
2000. godine je upisala studij politologije u Zagrebu. Tražeći svoj put do televizije, a kao studentica je slala životopise kome god je mogla, snimila je nekoliko reklama i dobila priliku otići u Milano gdje je kao model provela devet mjeseci. No, taj posao je nije zadovoljavao.
"Stalno me vukao faks, nisam se željela baviti modelingom. Nisam se u tome dugoročno vidjela", iskrena je.
Taman je krenuo Story Super Nova dok je bila u Italiji, a budući da su joj producenti prije rekli da će je zvati, a nisu, mislila je da je tad propustila svoju životnu priliku.
Bila je u krivu. Kad se vratila u Hrvatsku prijavila se za posao vođenja modne emisije i dobila je posao na Novoj TV.
Prije toga još je odradila ljetnu patrolu za Jutarnji list, prvi reality show u tiskanim medijima.
"Tjedan dana lijepe priče s mora, mislila sam ‘zašto ne?‘. No, brzo sam shvatila da su me željeli uključiti u priče čiji dio nisam.
Kad mi neki hejter želi nešto loše, to mi spočitne. A ne možeš mladost i neiskustvo nikome spočitati. Bio je to moj prvi susret s medijima i bila sam premlada da bih shvatila da se zakulisno uvijek svašta kuha. Sve u svemu, hvalevrijedno iskustvo koje me odmah na početku podučilo koliku snagu mediji imaju", kaže.
Nakon godinu dana na Novoj TV, pozvali su je s RTL-a na tajnu audiciju za televiziju koja tek dolazi.
"Bila sam usred montaže, nisam imala vremena, ali su mi rekli da dođem pročitati neki tekst. Nezainteresirano sam ga pročitala, a već sutradan su me zvali na razgovor s predstavnicima kompanije. Došla sam u trenirci iz teretane, u potpunosti nesvjesna o čemu je tu riječ. Onako mladenačko-frajerski odradila sam taj razgovor, a tek kada sam izašla s intervjua, shvatila sam da je to bila uprava i intervju za posao", smije se. Još to popodne, zvali su je da je posao i dobila.
"Kad si nešto želiš i neopterećen si i svoj, bez obzira na neke greške, dođeš do toga", smatra.
Ponosna je kako je unazad pet-šest godina radio prilagodio društvene mreže novoj medijskoj zbilji i doživljava bum te je jači nego ikad.
"Televizije su i dalje lideri u medijima, ali će se morati dodatno posvetiti onome što je radio tako jasno spoznao - linearni mediji gube bitku pred digitalizacijom, potrebno se u većoj mjeri konvergirati - budućnost medija je u objedinjavanju linearnih i digitalnih servisa s naglaskom na personalne voditeljske brendove. A personalni brendovi svoju komunikaciju s javnošću temelje na autentičnosti koja proizlazi iz emocije. Zato je radio tu tako jak. Radio je čista emocija. Digitalizacija i emocija, put su ka dugoročnosti postojanja u medijima. Stalno dolaze nove generacije kao konzumenti medija kojima je bitan samo wi-fi. Iz pozicije rukovoditelja, bitno je vrednovanje svojih autora, uključivanje društvenih mreža, mnoštvom digitalnih kanala kroz koji gradiš brend. Budućnost je u emociji", govori Tatjana, koja je na temu razvoja personalnog brenda u svijetu komercijalnih medija i magistrirala na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti.