Miši Kovaču je posljednje zbogom na Mirogoju izreklo tridesetak njegovih najbližih te neutješna kćerka Ivana i supruga Lidija. Obje potpuno u crnini, s velikim sunčanim naočalama na licu iza kojih su skrivale suze, bez riječi su sjedile u mrtvačnici dok su im sućut iskazivali Mišin diskograf i prijatelj Želimir Babogredac, liječnik Tomislav Madžar, ministrica Nina Obuljen Koržinek...
Posljednji ispraćaj legende počeo je pjesmom "Noćas ćemo zemlji ko materi reći" u izvedbi Đanija Stipaničeva, a nastavljen govorom don Antona koji je nakon molitve istaknuo kako je Mišo Kovač prije svega bio dobar, iskren čovjek, baš kao u pjesmi "Budi čovjek dobre volje", nakon čega je Đani Stipaničev zapjevao "Samo nas nebo rastavit može".
- Mišo je bio velik čovjek, istinski umjetnik i prava legenda kakvu ni prije ni poslije njega nećemo imati - rekao je na Mirogoju Želimir Babogredac, a kada je na kraju njegova govora preko razglasa počela pjesma "Budi čovjek dobre volje", nitko u dvorani nije mogao sakriti suze.
Mišin lijes, prekriven mnogim vijencima, zatim je iz kapelice krenuo prema posljednjem počivalištu uza zvuke pjesme "Tiho, noći, moje zlato spava" u neponovljivoj izvedbi Miše Kovača. Ovaj put nitko nije zapjevao s Mišom, pa ni Biserka Petrović koja je na Mirogoju bila kako bi posjetila grob svoga sina Dražena, ali i kako bi zagrlila Ivanu i Lidiju Kovač.
Uz Ivanu, ovih dana u Zagrebu boravi njezina majka Anita Kovač, koja je iz Splita doputovala kako bi pomogla kćeri i Mišinoj jedinoj unuci Eleni (8). Lidija Kovač već je krenula natrag u Dalmaciju, u Podstranu kod Splita, gdje je posljednjih godina živjela sa svojim Mišom. Kada su joj prijateljice rekle da će češće morati dolaziti u Zagreb, jer je njen Mišo sada u metropoli, Lidija im je uzvratila da nisu u pravu.
- Mišo je tu, sa mnom - rekla je udovica legende pokazujući na svoje srce.
Bilo je to posljednje "zbogom" jedinoj istinskoj zvijezdi na ovim prostorima. Mnoge danas nazivaju zvijezdama, ali jedino je Mišo blistao onim pravim sjajem koji je njegova brojna publika nepogrešivo prepoznala. Ne samo da je bio zvijezda koja je jednim pokretom ruke podizala na noge cijele stadione, ne samo da je prodao definitivno najviše ploča u cijeloj našoj regiji, nego je živio i život zvijezde koja je sve ono što je u životu važno otpjevala u svojim pjesmama.
Miši, koji je publici nudio čistu, sirovu emociju, stihovi su bili uvijek važniji od melodije, a upjesmama nije čekao refren da podigne atmosferu. Ne, on bi gađao srce već prvim stihom:
- Moja publika zna. Oni ne žele čekati sto godina i ja to poštujem pa udaram već u prvom versu - ako to ne napraviš - gotov si. Nema tu vremena za zagrijavanje, ako ljude ne osvojiš odmah u startu, ti si ih izgubio - govorio je Mišo pri našem prvom susretu, potkraj osamdesetih kada smo se sreli u njegovu domu u zagrebačkoj Radićevoj ulici u kojem je tada stanovao sa suprugom Anitom te djecom Ivanom i Edijem.
U stanu čiji je ulaz "čuvao" kip leoparda s velikim zelenim očima, na čijem su podu bili debeli bijeli tepisi, u koji je netko te noći provalio, što Miši nije bilo nimalo zanimljivo kao tema. Umjesto o provali, na koju je tek nezainteresirano odmahnuo rukom, pričao nam je tada o tome kako je jednom zamalo stradao vozeći svoj Citroen DS (koji mu je servisirao tata Mladena Grdovića, kojeg je Mišo kasnije kao 17-godišnjaka u znak zahvalnosti poveo sa sobom na turneju) te da nije istina da mu je iz te prometne nesreće na licu ostao ožiljak zbog čega je pustio brkove.
Pričao je (u trećem licu) i kako on, za razliku od svojih kolega, nema ljubavnice, jer je njegova Anita (bivša Miss Jugoslavije) ljepša od svih ljubavnica. Istaknuo je i da je prodao više od 20 milijuna ploča te poručio svojim kolegama da mu se jave kada svi oni zajedno uspiju prodati toliko ploča... Sve moguće novinske rokove tada smo prekardašili pa vijest o tome da je provaljeno kod Kovačevih nije izašla u sutrašnjim novinama.
Ipak, rekord u dužini razgovora prevalili smo koju godinu poslije, kada smo se sredinom 90-ih sastali na zagrebačkom Cmroku, u Šumskom dvoru, Mišinu omiljenom restoranu. Razgovoru je želio prisustvovati i Mišin tadašnji menadžer Edwin Softić, ali ga je Mišo otpustio jednim pokretom ruke pa je menadžer, odlazeći, jedino uspio prošaptati da bi se s nama želio vidjeti za sat-dva, ispred zagrebačkog Saloona. No, intervju je trajao od podneva do devet sati navečer, a menadžera je zbog toga umalo privela policija. Policijskoj patroli bilo je sumnjivo to što je satima stajao uz drvo ispred Saloona, posumnjali su da planira provalu ili neku sličnu opačinu.
Za to vrijeme, gore na Cmroku, Mišo nam je povjerio da mu je poznati iscjelitelj Meki Torabi rekao da i on posjeduje bioenergiju, što nam je odlučio demonstrirati tako što je maknuo tanjure juhe, stavio mi ruku na čelo i pitao me: ‘Jel osjećaš?‘ U prvo vrijeme tvrdila sam da ništa ne osjećam, a onda sam mu potvrdno odgovorila (premda nisam ništa od te energije osjetila) što je razveselilo Mišu, koji je zatim prislonio svoju "ljekovitu" ruku na čelo fotografa i ponovio postupak.
S Mišom, kojeg nikada nismo vidjeli bez njegova čuvenog zlatnog lančića oko vrata, prošlih smo desetljeća bili na mnogim njegovim koncertima i već smo znali da nakon svakog slijedi neprospavana noć. Jer, po završetku svakog nastupa, nakon što bismo izmijenili dojmove o tome kako je bilo na koncertu, po povratku doma, svejedno bilo to u 2 ili u 6 ujutro, Mišo bi nazvao da još malo popričamo o koncertu.
Privatno, bio je skroman, drag, jednostavan. Nakon rastave s Anitom, a prije ljubavi s Lidijom u garderobi bi uoči koncerta sam peglao svoje košulje. Pio je Coca-Colu, pušio crveni Dunhill (nabavljao ga je preko švercera ili od prijatelja iz inozemstva, jer te marke u Jugoslaviji nije bilo u legalnoj prodaji), sve do 2011., kada se, nakon infarkta, odrekao cigareta.
Publika mu je bila sve. Uvijek bi na ulici zastao kada mu se netko poželio obratiti, nikad mu nije bilo teško dati autogram, a nerijetko bi s ljudima koji bi ga željeli pozdraviti ostao pričati o njihovim tegobama. Koliko voli i cijeni publiku pokazivao je na svim svojim koncertima, pa i na onom u Sloveniji kada se s pozornice približio obožavatelju koji je u prvom redu želio poljubiti Mišinu nogu. Kada su ga iz orkestra poslije zapanjeno pitali zašto je stao na rub bine i čovjeku gurnuo nogu u cipeli maltene u ruke, Mišo je rekao: "Da mu olakšam".
Život Miše Kovača, znamo svi, obilježila je ogromna tragedija, a od smrti sina Edija nikad se nije u potpunosti oporavio. Očajan otac tražio je spas i utjehu pa je jedno vrijeme mislio da je to, nakon rastave s Anitom, pronašao u vezi sa zagrebačkom astrologinjom Silvijom. Njih dvoje sredinom 90-ih odlučili su reći "zbogom" Hrvatskoj i otići u Španjolsku, a taj odlazak popratila je Arena koja je na zagrebački aerodrom u 6 sati ujutro poslala trojicu fotografa.
Ja sam "operacijom" navigavala izdaleka, jer nismo smjeli riskirati da me Mišo vidi na aerodromu. Nije me vidio, ali me "prepoznao" pa je fotografa koji se u žaru snimanja zaletio u staklenu stijenu prstom pozvao k sebi i rekao: - Slušaj, momak. Reci ovoj svojoj da prestane prodavati holivudske štosove s balkanskim fotografima. Putem svojih menadžera poručio mi je da mu više ne dolazim na oči.
Koju godinu poslije doznalo se da Mišo više ne živi u Španjolskoj nego u Sloveniji, a urednik Studija, unatoč Mišinim prijetnjama, baš je mene poslao na taj zadatak. Fotograf i ja u selo na granici Slovenije i Štajerske išli smo vođeni Borisom Šuputom, Majinim ocem, koji je znao da sam u Mišinoj nemilosti pa nas je iskrcao pred klubom i zapalio nazad za Zagreb, da ga Mišo ne vidi sa mnom.
Legenda Hajduka ispričala anegdotu s Mišom: ‘Mali, došao si gdje pripadaš‘
Ugurali smo se u zadnje redove publike u nadi da nas Mišo neće ugledati, ali on je nakon nekoliko pjesama prstom pokazao na mene i pozvao me da u pauzi dođem. U tom trenutku fotograf je iz aparata izvadio film koji je dotad snimio, uvjeren da će nas Mišo linčovati, želeći sačuvati ono što je uspio snimiti. Međutim, Mišo je bio dobre volje. Sve mi je oprostio.
Najtužniji susret s Mišom bio nam je onaj u siječnju 1999. kada smo ga obišli u bolnici, nekoliko dana nakon što je tužni otac shrvan smrću sina Edija stao pred ogledalo u podstanarskom stanu u kojem je živio nakon rastave od Anite, uperio pištolj u vlastito srce i uz riječi: "Budalo, sve si ti kriv. Marš u pizdu materinu", pucao u vlastito srce. Promašio je: metak nije pogodio srce, već je prošao kroz područje pazuha, ozlijedio lijevu lopaticu, slomio rebro i oštetio plućnu maramicu.
Mišo se oporavio i mislio je tada da više neće htjeti pjevati, ali je nakon nekog vremena shvatio da bez glazbe ne može, a meni je iz Mišina tima povjeren zadatak da za Gloriju napravim reportažu o njegovu povratku. Njegovi tadašnji menadžeri Denis Kadić i Roko Vuletić smislili su priču o tzv. zdravom životu tj. o tome kako je Miši dosta crnila, tuge i bolesti pa se sada oporavlja u eko-selu na Žumberku, gdje uživa u prirodi, hrani kokice i jaše konje. Ja sam znala istinu: Mišo je u eko-selo došao petnaestak minuta prije novinara, ali ju nije znala mlada kolegica iz Večernjaka koja je Mišu pitala:
- Gospodine Mišo, jašete li?
A Mišo, koji nikad nije lagao nikome, pa ni novinarima, na to je rekao:
- Što ti je? U životu nisam sjeo na konja.
Naš zadnji susret zbio se 2022. godine na koncertu na Hajdukovu starom placu. Legendarni pjevač je bio sjajne volje, zadovoljan "lomom" u publici...
U godinama što su uslijedile redovito smo se čuli telefonski, komentirali aktualne događaje ili pričali o njegovoj sjajnoj glazbenoj prošlosti. Teže je pričao, ali mozak mu je radio sto na sat, svako toliko ispalio bi nešto u svom stilu. Ljutila ga je politička situacija, pratio je nogomet, posebno Hajduk i reprezentaciju... Prijao mu je život u Strožancu, u srcu Dalmacije gdje je zadnjih godina skromno i jednostavno živio sa suprugom Lidijom koja, kao i mnogi od nas, ne može vjerovati da Miše više nema.
- Ja to ne prihvaćam. To je nemoguće. To je noćna mora i molim Boga i anđele da sutra sve opet bude isto. Vidjet ćeš, draga, kad se probudimo, Mišo će opet biti tu - rekla nam je Lidija.
