"Smrt djevojčice sa žigicama" u režiji Gorana Kulenovića jedan je od najiščekivanijih filmova sezone, a u njemu se u glavnoj ženskoj ulozi našla samozatajna, ali iznimno svestrana i itekako zaposlena riječka glumica Jelena Lopatić, prvakinja drame u HNK Ivan pl. Zajc. Uz redatelja Kulenovića, glumica širokog osmijeha, velikog srca i zarazne energije, za Studio je otkrila neke detalje ovog neobičnog krimića punog napetosti, koje su uloge i projekti u karijeri ostavili na nju najveći dojam, svoju predanost u pomaganju onima kojima je najpotrebnije, kao i neuobičajene sportske aktivnosti kojima se bavi.
Film "Smrt djevojčice sa žigicama", nastao prema istoimenom romanu Zorana Ferića snimao se četiri tjedna na Rabu, u samom gradu Rabu ali i svuda po otoku, dva dana u Zagrebu i četiri dana kod koprodukcijskih partnera u Crnoj Gori.
- Film priča o svježe rastavljenom patologu Feri koji početkom 90-tih doputuje na otok na kojem je proveo veći dio djetinjstva i mladosti, kako bi bio prisutan na sprovodu kćeri svog prijatelja. Ali Fero ne samo da biva uvučen u istragu bizarnog ubojstva rumunjske transseksualne prostitutke, nego ga za vrijeme boravka na otoku polako ali sigurno sustižu i ‘duhovi iz prošlosti‘. To bi bilo ovako u najkraćim crtama. Film je u osnovi kriminalistička drama, ali je u isto vrijeme i svojevrsna ‘malomišćanska kronika‘, a ima tu i crnog humora i jezivo nelagodnih ili bizarnih situacija, a jedan od važnijih motiva je i neostvarena ljubav iz mladosti - najavljuje Goran Kulenović.
Kako su se uz Jelenu, u glavnim ulogama našli Goran Navojec i Ozren Grabarić koji su, prema riječima redatelja, tandem nenadmašan u stvaranju dobrog raspoloženja na setu, anegdota i sitnih zgodnih detalja nije manjkalo.
- Mogu spomenuti prvi dan snimanja, koji je cijeli protekao na tako jakoj buri da se doslovno nismo između sebe mogli čuti na daljini od par metara. Što znači da sam ja cijeli dan proveo urlajući upute na sav glas, tako da sam se poslije cijeli prvi tjedan snimanja borio sa gadnom promuklošću. Spasila me upravo divna i draga Jelena Lopatić, čarobnim pastilama koje glumci inače koriste da bi oporavili glasnice - prisjetio se Kulenović.
Pripreme za snimanje filma trajale godinama, no već kod dovršavanja scenarija, kad je krenuo zamišljati tko bi mogao utjeloviti likove, redatelj se sjetio Jelene Lopatić kao idealne da tumači ulogu Franke.
- Treba reći da je Jelena Lopatić jedna od najbolje čuvanih tajni hrvatskog glumišta, barem za širu javnost, jer riječka publika naravno zna da Jelena u Zajcu fantastično ‘nosi‘ veći dio repertoara. Ja Jelenu nisam imao prilike puno gledati, u ta dva filma u kojima je igrala prije 15-ak godina, ali i na tom malom uzorku odmah je bilo jasno da je izvrsna glumica, i da je uz to i po tipu idealna za lik Franke. Ali koliko je stvarno Jelena fenomenalna shvatio sam kad smo krenuli s glumačkim probama, a na samom snimanju me dodatno oduševila svojom rijetkom sposobnošću da od repeticije do repeticije zadrži istovremeno i preciznost, kao i svježinu izvedbe, odnosno spontanost, što je za redatelja i na snimanju i u montaži prava blagodat. Sad kada je film gotov mogu najaviti da će Jelena svojom briljantnom izvedbom široj publici biti veliko otkriće - siguran je redatelj. Zadovoljstvo snimljenim materijalom ne krije ni pisac i Kulenovićev koautor scenarija Zoran Ferić.
- Dovoljno je da citiram Ferićev odgovor Gogiju Navojcu, kad ga je ovaj nakon interne projekcije filma pitao kako se njemu čini. Fero mu veli "Pa čuj, zapravo mi je neugodno govoriti da mi je film super, jer sam ja ipak oko toga dosta subjektivan, ali šta da ti kažem kad mi stvarno jest - super." Tako da sam jako veseo i ponosan da je filmom toliko zadovoljan čovjek koji je u originalu napisao i zamislio cijelu tu priču, i tko je mogao "legitimno" u glavi imati sasvim drugu viziju kako će to na kraju izgledati. S tim da sam i ja svjestan da smo svi mi koji smo radili na filmu ipak dosta subjektivni, pa će tek gledatelji na ljeto i jesen dati pravu ocjenu filmu - smatra Kulenović, dodajući kako je kino-premijera planirana za početak rujna, a prije toga slijedi "ljetna premijerna turneja" - prvo Pula, pa filmski festival na Rabu, a onda, vejruje redatelj, i Sarajevo Film Festival. Uz to, "Smrt djevojčice sa žigicama" prijavljen je na određeni broj jakih svjetskih i europskih festivala, pa se ekipa filma nada da bi prije rujanske premijere mogli upasti i na neki od njih.
Glavna glumica naglasila je kako je Kulenoviću iznimno zahvalna na prilici koju joj je dao.
- Dugo nisam snimala u nekom velikom ozračju, da ne dođem samo na jedan dan, snimim i odem. Štreberski sam tip glumice, koja točno voli odrediti što treba raditi i mislim da smo se tu Goran i ja našli, kao i Ozren Grabarić. Jako smo se dobro uigrali kao tim. Na snimanju mi je bilo predivno. To je dobar roman, Ferić je ‘lujkast‘ i jako zanimljiv pisac, a priča je uzbudljiva, pa se nadam da će biti i publici. Imali smo internu projekciju filma i kad se vidim na platnu rekla bih da sam dobro odradila posao i ovo mi je iskustvo bilo odlično. Cijeli je film glumački dobar i sve cure su sjajne, bez obzira što je moja uloga malo veća. No, ovaj film nema posebnost u smislu likova, odnosno nije bit o kome se radi, nego o čemu se radi. Ovo je film priče, istrage koja je zanimljiva i napeta, a ne onoga što likovi proživljavaju - govori Jelena.
Ima ulogu Franke koja oduvijek živi na otoku Rabu.
- Svi u priči su Rabljani, kojima se, zbog nesretne okolnosti, vratio školski prijatelj koji je uspio s otoka otići u Zagreb. Istovremeno, dogodilo se smrt koja je okosnica cijelog filma. Ozren Grabarić igra momka koji se vraća iz Zagreba, a on i ja bili smo zaljubljeni u srednjoj školi, ali si to nikad nismo rekli. Prošlo je puno vremena i to su odnosi u kojima je netko ostao u svom otočkom svijetu, ali ide dalje jer je to jedini izbor koji ima, a drugi ima šire poglede na svijet, vidio je više i zanimljivo je kako je koga vodio život, uz sve sreće i nesreće - otkriva glumica.
Obzirom da riječki HNK ima mali ansambl, Jelena igra u svim predstavama svog kazališta i prilično je zaposlena.
- To je zapravo jako lijepo jer svi rade, nema glumaca koji čekaju svoju priliku. Ansambl smo koji radi dosta velikih grupnih predstava i to jako volim, a ako se desi priča o nekome, kao što je sad situacija s romanom Mani Gotovac "Rastanci" onda možemo reći da se izdvojio jedan glumac kao glavni. Radujem se i mladim glumcima koji dolaze s riječke Akademije i to je predivno - priča Jelena.
Iza nje je nekoliko mjuzikala, plesnih predstava, veći broj predstava za djecu, ali i njezinih autorskih projekata, glumu je predavala na riječkoj Akademiji, a može se pohvaliti i s dvije režije. Malo je toga u čemu se nije okušala.
- Svega toga sam se samo dotaknula, osim glume, za koju jedinu mogu reći da znam raditi. Za ovo što sam režirala, moram priznati da nisam rođeni vođa i to mi je teško. Uživala sam radeći s djecom, ali uvijek mi je potreban netko da bude uz mene, tko je čvršći. Otvorena sam za sve, puno stvari mi se sviđa, ali nisam osoba od vikanja, a za biti redatelj treba biti dobro posložen i točno znati što se radi i želi. S klincima mi je režiranje, doduše, bilo lakše, no s kolegama sam se prilično gubila, ali iskustvo je bilo dragocjeno. Na Akademiji sam uživala raditi sa studentima i predavati im, no nikad se ne bi stavila u poziciju da sam glavna. Ja sam dobar asistent i u tom smislu bih sve radila. Počela sam pisati i scenarij za film, svašta maštam, ali netko drugi bi morao režirati tu moju ideju. Ja sam aktivistica, bavit ću se svim i svačim, borit ću se za pravdu, ali uz onog tko je glavni vođa. Nikad ne bih bila predsjednica ili ravnateljica. No, sretna sam da sam svašta iskušala, pogotovo ples i pokret. Nama u kazalištu je super jer se miješamo u svim granama i gostujemo u operi, u baletu, u mjuziklima - nabraja glumica.
Uz to, Jelena jako puno radi kao volonter u raznim udrugama.
- Posebno divan mi je bio projekt "Peti ansambl" koji smo radili s djecom s poteškoćama u razvoju, no nažalost je zapeo, iako još postoji na papiru. Godinu i pol smo radili s njima uoči 2020. i to je nešto što bih stavila na top pet stvari koje sam u životu radila. To iskustvo koje su nam ta djeca dala, a vjerujem i mi njima je nešto neizmjerno važno. To se dogodilo u našem gradu, ali to je nešto što bi bilo divna rehabilitacija cijelog društva i bilo bi važno na nivou svijeta da se takve stvari događaju. Žao mi je što je projekt zapeo, jer je velika logistika za to potrebna, ali volje ima. Radili smo s djecom koja završavaju srednju školu i nakon toga, kad napuste školski sistem, ti tinejdžeri su bez perspektive. Ako im roditelji imaju priliku omogućiti, idu iz centra u cenatr na dnevna druženja, a ako se zaposle gube razna prava iako je većina vrlo funkcionalna. "Peti ansambl" im je pružio mogućnost da se razvijaju, stvarali smo kazalište i vjerujem da bi imali publiku. Oni se osjećaju korisni i vrijedni, a nama daju puno u životnom i ljudskom pogledu. Nadam se da će to iznova pokrenuti - vjeruje Jelena.
Također, glumici je srcu prirasla i monodrama "Down, by law", o majci dječaka s Downovim sindromom i njihovom životu do njegove treće godine. Kako kaže, ta joj je predstava dosta pomogla i u odgoju vlastitih kćeri, koje imaju deset i pet godina.
- Divna je hrabrost te majke koja je tu monodramu napisala i režirala. Postale smo velike prijateljice, to nas je povezalo na drugoj razini. Toliko se izložila u monodrami da živim njezin život dok to igram. Tog dječaka poznajem, sad je već velik i uskoro će imati deset godina. Nažalost, nismo se neko vrijeme vidjele i baš mi nedostaju. To je isto bitna tema o kojoj se mora govoriti. Trebalo bi s predstavom ići u škole, mala mjesta gdje ima takvih obitelji koje se vjerojatno osjećaju sami i zapostvljeni, možda neki roditelji i skrivaju djecu, boje se toga. Treba im pokazati da nisu sami, da nisu manje vrijedni i da se može o tome govoriti javno i na lijep način. Za tu predstavu također žalim što nije išla dalje od Rijeke. Mene je apsolutno izmijenila u pogledu odnosa s mojom djecom - tvrdi Jelena.
Svoje slobodno vrijeme glumica velikog srca koristi i kako bi pomogla migrantima koji se okupljaju na riječkom Željezničkom kolodvoru.
- Osjećam se bolje kad poklonim svoje vrijeme drugima. Tako odem do kolodvora, migrantima podijelimo obroke i odmah mi je dan ispunjeniji. Nekom sam pružila ruku, uputila lijepu riječ. Ti ljudi putuju mjesecima i nemamo pojam što su sve prošli i ne treba razmišljati zbog čega i zašto su krenuli na svoj put jer ako vam dijete od 14 godina ode od kuće tražiti bolji život, sigurno postoji dobar razlog. To su mahom ljudi do 30 godina, tu i tamo su obitelji s djecom i tu se posebno priskače u pomoć da razveselimo tu dječicu. Svi volonteri na kolodvoru su jako dobronamjerni i u ljudima koji prolaze kroz naš grad vidim samo snagu, volju i želju za boljim životom, što im od srca želim - naglašava Jelena.
Glumica je pasionirana sportašica, posebno uživa u trčanju šumom, pa je svojevremeno istrčala i 110 kilometara Istre.
- Imala sam sreću da su prijateljice mog čovjeka sestre Bastijančić koje su se popele na Mount Everest. Nakon toga smo se s njima nalazili i šumarili. Njihova ljubav prema šumi i planinama je prilično zarazna i u moje doba ‘prije djece‘ trčali smo i odlazili na razne pustolovne utrke, treking s ekipom iz Rijeke i Istre. Svaki drugi tjedan otrčali bi i po 40 kilometara po šumi i to je bila uživancija. Onda se to smanjivalo i sad odlazimo šumariti s djecom, a kad uspijemo sami, idemo na trčanje šumom. Više sam taj šumski trkač, nego cestovni iako imam svu potrebnu opremu i za cestu. Drže me koljena i zglobovi, ali u zadnje dvije godine je to minimalno. No, stalno nešto vježbam. Jedno vrijeme sam išla na ples na svili, a sad na ples na šipki. Stalno nešto istražujem i radim, uživam u tome i u dobroj sam formi - zaključila je Jelena.