Ima vremena, pa zajedno smo oko dva desetljeća. Ali, da, vjenčat ćemo se. Svakako! Sandro i ja učinit ćemo to uoči odlaska u starački dom, kako nas tamo ne bi ogovarali, a uz to ne želim da mi u staračkom domu neka gospođa baci oko na njega - kroz smijeh kaže Ksenija Prohaska, koju smo pitali kada će se vjenčati za svog životnog partnera, teatrologa Sandra Damianija.
Ova kazališna, televizijska i filmska glumica s bogatom domaćom i međunarodnom karijerom rođena je u Splitu, odrastala je u Rijeci, a od 1980. godine, kada je diplomirala na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti odigrala je cijeli niz jakih ženskih uloga: Marlene Dietrich, Edith Piaff, Claru Schumann, Serafinu Splićanku, Filumenu Marturano, barunicu Charlottu Castelli-Glembay...
Dio karijere provela je u Americi gdje je glumila s Warrenom Beatyjem, Benom Kingsleyem, Drew Barrymore... Glumi na hrvatskom, talijanskom, španjolskom, češkom jeziku, a jedna od njenih uloga, ona Filomene Marturano, za nju je i privatno bila ‘kobna’, jer se spremajući tu rolu zaljubila u svog Sandra, čovjeka kojeg je upoznala još kao djevojčica, ali ga je ‘prepoznala’ desetljećima kasnije
Glumila s Beatyjem
Što je zapravo ljubav za Kseniju Prohasku?
- Da ste me to pitali u prošlom stoljeću drugačije bih vam odgovorila. Tada bih vam kazala da je to onaj osjećaj kada ti se noge odsjeku, kada se zacrveniš od emocija, kada si sav van sebe. Danas znam da to nije ljubav, jer ljubav je kada si s čovjekom koji te podržava i razumije, kada prema njemu osjećaš i strast i nježnost. Ljubav je kada ni u najtežim trenucima ne odustajete jedno od drugog, kada jedno drugoga ne pokušavate promijeniti, nego se jedno drugom radujete upravo zato jer ste takvi kakvi jeste. Ljubav je kada pripadate jedno drugome i u tome uživate - govori glumica koja je tijekom svoje bogate karijere odigrala niz jakih ženskih uloga.
Koji joj je od tih likova emotivno najsličniji?
- Lik Serafine iz ‘Tetovirane ruže’ u kojoj će se dijelom prepoznati svaka žena, a mene je za tu ulogu inspirirala moja baka. Živjela je u splitskoj Kamenitoj ulici, s dvadeset i devet godina je ostala udovica i nisu je ni zvali imenom, već samo Udovicom. Toj sam Serafini dala posljednji atom svog srca, ona mi je najteži i najbliži lik jer je ona skromna, čestita žena koja je duboko vjerovala u ljubav - kaže Ksenija koja je u životu glumila s Warrenom Beatyjem, Williamom Shatnerom, Gerardom Depardieuom, Bruceom Peynom, Klausom Mariu Brandauerom...
Tko joj je od slavnih glumaca uz koje je igrala privatno bio najšarmantniji?
- Gerard Depardieu! Koja je to čarobna glumačka i prijateljska osoba! On posjeduje tu jednostavnost, tu neopisivu lakoću i šarm s kojima radi. Topla je osoba, a uz to je jedan veseli klaun u pozitivnom smislu te riječi. On je neopterećen, sladak, prekrasan, karizmatičan, duhovit, pametan, topao, veliki glumac. Prije nego što uđe u scenu on se šali, ali onog trena kad kamera krene, toliko je prisutan da ti, kad igraš s njim, misliš da je to stvaran život... Impresionirao me i Joe Mantegna, izuzetno obrazovan i načitan čovjek s kojim satima možete doslovno o svemu pričati - kaže glumica, a mi se vraćamo na temu ljubavi i pitamo je da li je ikada u životu patila zbog ljubavi.
- Jesam li ikad patila? Recimo to ovako: u mom životu bilo je perioda i kada nisam patila zbog ljubavi. Možda je bilo takvih perioda - uz smijeh govori diva koja za sebe kaže da je, kada se zaljubi, poput svih ostalih - luda od zaljubljenosti.
Najljepši dečko
Iza Ksenije Prohaske dva su braka. Po čemu ih pamti?
- Prvi brak pamtim po onom najljepšem što mi se u životu dogodilo: rođenju mog djeteta, moje kćeri Ane. Drugi brak pamtim po tome što sam beskrajno bila zaljubljena u svog drugog supruga - kaže Ksenija, koja je već godinama u ljubavnoj vezi sa svojim životnim partnerom Sandrom Damianijem, kojeg je poznavala od djetinjstva, a zaljubili su se u vrijeme kada je ona igrala Filumenu Marturano. Prepoznali su se, dakle, kada su oboje bili zrele, izgrađene osobe. Koja je prednost takvog odnosa?
- Mi smo odrastali u istom kvartu, s tim da je on od mene stariji tri i pol godine. Nismo se u djetinjstvu družili što zbog toga jer nismo bili ista generacija, što zato što je on dobar dio svog djetinjstva proveo živeći u Rimu. Ali, pamtim ga kada se kao tinejdžer vratio u Rijeku. Jednom smo se tako sreli na ulici, on je tada imao sedamnaest godina i bio je lijep, zgodan, ma, najljepši dečko u Rijeci, barem za mene. No, vrlo brzo nakon toga, s njegovih devetnaest godina, on je ponovo otišao u Italiju, na studij glume, pa se onda ponovo godinama nismo sretali. Međutim, onda smo se opet našli prije dvadesetak godina kada sam ja u Rijeku došla s Marlene Dietrich. U to doba oboje smo se vratili iz inozemstva: on je nakon dvadesetak godina došao u Rijeku i postao direktor talijanske Drame, a ja sam se na Kvarner vratila nakon što sam četrnaest godina provela u Americi. U svoj grad on se vratio 1997. godine, a ja 2003. godine i onda smo se napokon 2004. godine ponovo sreli i otada smo skupa - opisuje Ksenija koju je sa Sandrom spojila i zajednička ljubav prema kazalištu i glazbi.
- Voljeli smo i volimo slične stvari, a mislim da se može kazati da smo na sličan način bili i odgojeni. Rasli smo u skromnim obiteljima, njegov otac bio je veliki intelektualac, glumac, novinar i pisac, a majka mu je bila pjevačica, a u kazalištu ‘Ivan pl. Zajc’ radila je i kao šaptačica. Sandro je dakle odrastao u umjetničkoj obitelji. U vrijeme kada smo se upoznali on je imao ogromnu biblioteku doma, ma, najdivniju biblioteku na svijetu, pa se može reći da su nas spojile i knjige. Sandro je vrlo obrazovan, s njim mogu satima pričati o svemu i svačemu - priča glumica koju pitamo u kojem je trenutku shvatila da je upravo Sandro Damiani onaj ‘pravi’ za nju.
- Mislim da mi žene to uvijek nekako znamo. Često i prije nego to naši muškarci i naslute. Sandrova i moja ljubav počela je iz prijateljstva i razumijevanja i s vremenom se pretvorila u nešto mnogo više. Nije tu postojao neki ključni trenutak, kod nas je sve to što se zbivalo išlo polako i lijepo raslo i cvalo. Mi nismo hodali, mi nismo izlazili na spojeve... Ali, ja sam nekako ‘znala’. Sjećam se, jednom sam šetala s prijateljicom središtem Rijeke i kod Hotela Bonavia smo ugledale Sandra, a ja sam prijateljici kazala: ‘Vidiš, ovo je moj čovjek!’. Pogledala me u čudu i pitala kako to mislim, rekavši mi: ‘Pa što to govoriš? Pa ono je naš Sandrino!’. A ja sam joj na to odgovorila: ‘Čuj, rekla sam ti. Ovo je moj čovjek!’. E, sad, zašto sam to tada kazala? Mislim da sam to rekla jer smo u to vrijeme već bili prijatelji, ono, pravi frendovi. Već smo tada shvatili koliko smo bliski, koliko sličnih interesa imamo, koliko istih stvari volimo, koliko o životu na sličan način razmišljamo - govori Ksenija, koja sa svojim životnim partnerom trenutno živi u nekoliko gradova.
Neprocjenjiv
- U šali govorimo da nas dvoje imamo više domova. Evo, trenutno živimo u Zagrebu, ali imamo i dom u Rijeci, te u Primoštenu. Uz to, često smo i u Splitu, pa kažem da sam uvijek na autoputu. Firma nam se zove ‘Karavan’, nazvali smo je tako po jednoj pjesmi, a ja govorim Sandru da smo je trebali nazvati ‘Naša mala kuća’, ako smo željeli živjeti na jedan drugačiji način. No, nama je super ovako, nama se jednostavno nije dogodilo da se skućimo i živimo samo na jednom mjestu - govori Ksenija koju pitamo jesu li Sandro Damiani i ona ikad razmišljali da svoju ljubav potvrde i pred matičarom.
- Razmišljali jesmo. Ali, nismo to napravili. Zašto? Ne znam. Ponekad mi dođe da se udam za Sandra, a onda si mislim: ‘Ženila sam se dva puta, što ću se sad, kao budala u zrelim godinama, udavati i treći put?’. Ali, s druge strane, nisam ni rekla zauvijek ne trećem braku. Kad ovako razmišljam o tome, mislim da ću se ženiti kao i čuvena Bepina. Ono, da odem u Trst po vjenčanicu... Dakle, kada navršim sedamdeset godina, razmišljat ću ozbiljno o vjenčanju. To će biti pravo vrijeme za svadbu! Sad i ne stignem, puno radim, pa nemam vremena za ništa, a kamo li za vjenčanje - smije se mladolika plavuša koja je ponosna zbog toga što je baka.
- Meni su naši unuci svjetlo naših života. Moj Sandro ima najslađeg unuka na svijetu i on je predivni nono. I ja obožavam Giorgia Rinalda Alesandra, kao i svoje dvije unučice Carolyn Constance i Claru Inu. Clari sam ime odabrala ja, prema jednoj mojoj Klari koja je ostavila dubok trag u mom životu i prosvijetlila mi život. Tako mi život danas svjetlom obasjaju naši mali unuci - govori Ksenija kojoj je, ne krije, veliko svjetlo u njenom životu i sam Sandro.
- Najljepša stvar je voljeti svog najvećeg životnog prijatelja. A Sandro je upravo to: moj najbolji prijatelj, osoba koja je u mom životu neprocjenjiva. On je moj vjetar u leđa, uopće ne mogu zamisliti što bi bilo da ga nema. Uz mene je i kad je najljepše i kada je najteže. On je ljubav - ističe Ksenija Prohaska.