‘Oliverova energija i dalje je tu. I najtvrđi kamen bi zaplakao‘

Koncert 'Trag u beskraju' u čast Oliveru Dragojeviću i brojna događanja posvećena glazbenom velikanu pune znače glazbenicima koji su muzicirali s njim, a želja da ljudi dođu na godišnjicu u njegovo mjesto postala je gotovo pa hodočasnička, objašnjava Ante Gelo koji pomno priprema glazbeni program

Vela Luka posljednjih dvije godine postala je simbol za sve ono što je ljudima značio i predstavljao Oliver. Koji je tvoj osvrt na sve što se desilo dva lanjska ljeta ?

- Oliver je jako volio svoju Velu Luku. To je jedno malo mjesto otkud je jedan veliki čovjek, Oliver Dragojević, i svako ljeto 29. srpnja, na godišnjicu njegove smrti, mi se okupimo tamo, sviramo i pjevamo i prisjetimo se svog prijatelja. “Trag u beskraju” se zove koncert i niz događanja kojim se želimo prisjetiti Olivera Dragojevića kroz muziciranje, druženje, priče koje nam puno znače, pogotovo nama što smo svirali s njim.

Nevjerojatna je njegova snaga bila za života da nas skupi, spoji ljude u dobru, glazbom, a ista ta energija nas okuplja i danas. Dva lanjska ljeta se dogodilo puno lijepih stvari i mislim da je želja i potreba ljudi da dođu u Velu Luku skoro pa hodočasnička, morate znati da svaki dan njegov grob posjeti na desetke ljudi i tu možete vidjeti koliko Oliver ljudima fali. Poseban je to glas, lijepe su to pjesme. Mene, osobno, te pjesme i njegov glas podsjećaju na sve lijepo u životu i čine mi dobro kad ih čujem.

Ove godine me izuzetno veseli što će koncert prvi put prenositi Hrvatska radio televizija u direktnom TV prijenosu. To mi je važno jer će tako pjesma ući u svaki dom, moći će ga vidjeti cijela Hrvatska i cijeli svijet. Što se izvođača tiče, naš je dogovor da na koncertu sudjeluju isključivo Oliverovi bliski prijatelji glazbenici. Prošlo ljeto smo radili i mlade izvođače i to je predivno odjeknulo, meni je to nešto što ponovno vidim u bliskoj budućnosti.

Jesi li mogao zamisliti da će ljudi s takvim žarom iznova čekati 29. srpnja?

- Jesam, pa velika je to ljubav, Olivera i njegove publike. Sjetite se ispraćaja u Splitu, nešto takvo se neće još dugo ponoviti. Teško se ljudima oprostiti od Olivera jer se opraštaju na taj način i od najboljeg dijela sebe, tako da je 29. srpnja dan kada će uvijek na radiju svirati Oliver, kada će se glazbenici družiti u Veloj Luci i pričati samo o glazbi i o ljubavi. To je bio Oliver Dragojević. Puno lijepih stvari i godina smo proživjeli uz njegov glas i uz te pjesme.

Zbog jedinstvenih glazbenih zbivanja Vela Luka je postala mali centar svijeta koji je nadmašio to malo mirno otočko mjesto. Kako mještani, Oliverovi prijatelji, susjedi i poznanici doživljavaju sva ta zbivanja?

- Čudesno je to mjesto, čudesni su i ljudi koji tamo žive, posebni, topli, muzikalni svi odreda. A mjesto je jedinstveno, pa morate doživjeti Proizd, Gubešu, Ošjak… stvarno je lijepo, kao san. Mjesto je jedinstveno te dane, svi su zdušno u tome. Vjerujem da organizacijski nije lako, pogotovo što se smještaja i kapaciteta tiče jer je tih dana sve puno, svaka soba, apartman i krevet. S druge strane, lijepo je da su sve oči uprte tih dana u Velu Luku i da iz cijelog svijeta ljudi dođu i guštaju, prisjete se Olivera.

Razgovori, ćakule među Lučanima traju cijelu godine. Što ti kažu, kako oni proživljavaju Dane Olivera u Luci?

- A pa to je pravo Malo misto, događaji se prepričavaju i čuvaju, puno je lica i događanja te dane, sve to ostane zapisano.

Trag u beskraju

Trag U Beskraju

Iako je prošlo gotovo tri godine otkako nije s nama, koliko ti je osobno važno da se i dalje nastavlja njegovati sve što je ostavio iza sebe?

- Kao Oliverov prijatelj i kao glazbenik, volio bih da taj njegov “način” ostane živjeti među nama glazbenicima. To mi je jako bitno jer mislim da je on imao savršen pristup i da je njegov način razmišljanja nama primjenjiv i dobrodošao. Uvijek se trudio u glazbi biti bolji, bio je strog u izboru pjesama, tekstova, a svoju muzikalnost crpio je do kraja, izgorio bi za svaki ton i to se čuje u njegovom izričaju.

Svirao je klavir, bio je pismen, volio je orkestre, volio je svirati s drugima. Ma izuzetno lijep čovjek koji je imao takta za druge, nekad čak i previše, usudio bih se reći. Mene uvijek fascinirala njegova crta da kad nešto ne štima na bini, on “povuče” i vrati brod na površinu i sve ponovno bude kako treba. Kakav primjer!

Publika koja je kroz karijeru pratila Olivera s pažnjom čeka “Trag u beskraju”. Koliko je kompleksno preseliti infrastrukturu na otok?

- Pa nije baš jednostavno dovesti HRT i kompletnu mehanizaciju na otok, puno je tu i kamiona i kombija i auta, meni je to kao iskrcavanje u Normandiju! Još su ove dvije godine toliko čudne zbog restrikcija i pandemije, nije lako organizirati bilo što. Jadrolinija se tu pokazala kao velik prijatelj i svake godine je dala ruku i pomogla oko organizacije, prijevoza opreme i glazbenika i tu im stvarno svaka čast.

Također je tu HRT sa svojom ekipom koju volim i koji super rade svoj posao, pogotovo kad su takva glazbena događanja. Moram spomenuti i Katarinu Gugić, najvažniju u cijelom organizacijskom veznom redu, mladu i vrlo kooperativnu načelnicu Općine Vela Luka bez koje ovo ne bi bilo moguće realizirati. Tajođer, produkcijsku kuću Real Grupu.

Božidar Vukičević/CROPIX

Budući da je Oliverov glazbeni opus vrlo raznolik i širok, nije ga lako odabrati. Kako si birao pjesme? U kojem smjeru te priča odvela?

- Morate znati kako je sve počelo, a počelo je tako da je par Oliverovih prijatelja odlučilo svake godine organizirati koncert na njegovu godišnjicu i to u njegovoj Veloj Luci jer će ona zauvijek ostati čista i njegova, i kroz pjesmu i druženje prisjetiti se svog prijatelja. To su Vinko Barčot, Goran Bata Prižmić i drugi, Oliverova supruga Vesna i sinovi Dino, Davor i Damir te cijela familija, bez čije podrške sve ovo ne bi bilo moguće.

Meni je potpuno jasno da, glazbenički gledano, nitko ne može otpjevati te pjesme kao on, ali izvođač može donijeti nešto svoje interpretativno, također ispričati neku priču iz zajedničkih putovanja ili snimanja.

Što se glazbenog opusa tiče, svakako ćemo se dotaknuti opusa Zdenka Runjića čija je suradnja u maestralnom i neponovljivom triju Oliver/Runjić/Kalogjera iznjedrila neke od najljepših pjesama hrvatskog pop mediteranskog izričaja. Onda su tu pjesme iz kasnije faze s nizom autora kao što su Gibo, Jure Stanić, Vinko Barčot, Hari Rončević i drugi. Bit će tu lijepih pjesama, bit će gušt za slušati, a kamoli nama za svirati.

Program s malog trga u Luci zapravo se u tren proširi među njegovom publikom ma u kojem god se kutku svijeta nalazili. Kakve su reakcije ljudi koji žive u tuđini, naročito njegovih Korčulana?

- Ah, pa to je puta deset…. ako to ne vidite, ne znate kako je. Sjećam se kad smo s Oliverom bili na australskoj turneji, otišli smo kod njegovog prijatelja Brace u Melbourneu pa je Oliver otpjevao “Velu Luku”… i najtvrđi kamen bi zaplakao.

Oliver je neprekidno u intervjuima ponavljao da voli putovati, ali da nikada ne bi mogao odseliti izvan granica, uvijek izgovarajući istu, već svima dobro poznatu rečenicu: “Ja bih u tuđini potpuno uvenuo. Nema te zemlje na svijetu gdje bih se mogao skrasiti”. Nije skrivao ni činjenicu da bi, kada je bio malo dulje na putu, zaplakao. Je li ta njegova jaka privrženost Dalmaciji, Splitu, Veloj Luci bio i tvoj lajt motiv za osmišljavanje glazbenog programa?

- Ja ću tu biti sebičan i isključiv i iznijeti svoj stav. Činjenica je da Hrvatska ima taj mediteranski izričaj i da to nije vezano samo uz glazbu već i za način života na moru, na otocima, nešto svojstveno Hrvatskoj. Također je činjenica da je život u gradu nešto od čega je Oliver bježao i najsretniji bi bio kad bi došao u Velu Luku i išao s Damirom i Vinkom u ribe. Što se programa tiče, nije potreban ni PR niti napominjati mediteranski štih, Oliver je već sve sam odradio, samo se moramo držati njegova izričaja.

Što osobno priželjkuješ od velolučkih dana?

- Ja uvijek pretjeram s idejama, tako sam i ove godine, no nismo uspjeli sve realizirati zbog pandemije i sredstava. Ali, ljudima treba reći pa ću vam ispričati kako bih ja to. Krenuo bih iz svih dijelova Hrvatske autom, na spuštanju prema Splitu bih napravio “pjevajuću cestu” koja bi svirala “Kad mi dođeš ti” dok gumama prelazite preko označenih bijelih traka na autocesti.

I kako će onda teći ‘Oliverovi dani’?

- Na brodu Jadrolinije napravili bismo ludu svirku na palubi, nešto što nam se slučajno dogodilo prve godine, a ostalo je kao tradicija. Tu je i izložba fotografija Livija Andrijića u Centru za kulturu Vela Luka.

Na samu godišnjicu 29. srpnja ujutro je tradicionalno polaganje vijenca na grob, a poslije je misa. Poslije mise u crkvi imamo kratki recital Marko Tolja i ja u kojem sviramo 3-4 pjesme, a pridružit će nam se tri mlade violinistice iz Vela Luke, najavljujemo večernji koncert.

Večernji koncert je centralni događaj i svečani prijenos koncerta na HRT-u na nacionalnoj razini, nastupaju Gibonni, Tedi Spalato, Marko Tolja, Antonio Serrano, Dupini i Klapa Ošjak. Slijedi tradicionalno druženje kod Oliverova prijatelja Bate u restoranu i posjet njegovom grobu u kasnu noć. 30. srpnja imamo jazz program gdje nastupa Elvis Stanić Group.

Grupa Dupini, Goran Prižmić Bata, klapa Ošjak i Vinko Barčot također su dio njegova životnog puta, priča, anegdota. Što si najviše zavolio u zajedničkim druženjima?

- To su posebni ljudi s kojima je putovao i živio, svirao, oni su čuvali njega i on njih. Puno je tu priča, puno je tu smijeha i neponovljivih događanja. Ma tko to može prepričati!?

Dosta je glazbenih imena na različite načine vezano uz Olivera poput Zorice Kondže, Gibonnija, Tedija Spalata, Petra Graše koje je smatrao prijateljima i s njima se najčešće družio. Svi oni već su pjevali u Luci. Tko ovaj put stiže na pozornicu?

- Kako sam već rekao, nastupaju Gibonni, Tedi Spalato, Marko Tolja, Antonio Serrano, Dupini i Klapa Ošjak. Prve godine je bila Zorica Kondža, lanjske Nina Badrić, a ove godine je više “muško” društvo što mi je čak ok jer Oliverov je opus dosta vezan za muški vokal tako da je ova godina takva. O Gibonniju treba reći nešto što on sam nikad neće, a to je da su on i Oliver napravili nešto što će zauvijek ostati, dovoljna je “Cesarica”, a kamoli sve druge pjesme… veliko je to prijateljstvo, hvala Gibo.

Tedi je, po meni, po muzikantskom habitusu nekako najbliži Oliveru, mediteranski vokal koji je vezan za instrument, Oliver za klavir, Tedi za gitaru, a obojica su uvijek stremili nekoj “boljoj”, posebnijoj glazbi. Tedija jako volim i veseli me svirati s njim u Veloj Luci, on je tamo doma i Oliver je uvijek tu negdje kad smo skupa i kad sviramo, ne moramo niti pjevati, Oliver je tu, u tonu našeg instrumenta. Marko Tolja me posebno veseli jer je njegovo poznanstvo s Oliverom počelo 2010. kad smo svirali Royal Albert Hall u Londonu i Oliver ga je pozvao da sudjeluje na koncertu na što je Tolja, tada vrlo mlad, pao u nesvijest od sreće.

Tolja je po izričaju baš taj, radio sam 10 godina Runjićeve večeri i Tolja je redovito nastupao tako da poznaje cijeli opus i stasao je uz njega. Antonio Serrano, usnoharmonikaš, jedan je od najboljih svjetskih muzičara i velika mi je čast da će biti u Veloj Luci, veliki je Oliverov prijatelj i svirao je s nama razne koncerte od Las Vegasa do Arene Zagreb. Dupini su Oliverov band i jako je bitno da su tu. Klapa Ošjak će nastupiti s dvije pjesme i važno nam je da ih izvedu na onaj jedini pravi, stari klapski način, nešto što trebamo sačuvati, a što je Oliver volio.

Spontana druženja uz Oliverove pjesme postale su i nezaobilazne na trajektu kada svi na brodu postaju jedan veliki zbor. Koliko te takve stvari vesele?

- Poslije prvog “Traga u beskraju” vozili smo se trajektom Jadrolinije prema Splitu, taman smo isplovili iz velike vale kad me jedna gospođa pitala: “Gospodine Gelo, a zašto nam ne biste malo svirali?”. I ja sam uzeo gitaru i cijeli brod je pjevao, a ta snimka je obišla Hrvatsku. Tako će biti i ove godine, na putovanju u Velu Luku i na povratku.

Sjećanje na Olivera ne blijedi i ponovno intenzivno radiš na tome. Koliko je potrebno truda i vremena da se sve pomno pripremi i da ta čarobna atmosfera zauvijek ostane u sličicama svih nas?

- Da se razumijemo, on je nezamjenjiv, jedan i jedini, toliko talentiran čovjek koji je još uza sav taj talent imao lijepe ljudske crte i taj poseban glas. Ono što mi želimo jest da se prisjetimo svog prijatelja kroz druženje, pjesmu i ljubav.

Atmosfera će se dogoditi sigurno jer je njegova energija posebna i moć da nas okupi i da se družimo nevjerojatna je. Ne vidimo se kroz godinu, a onda se u Luci sretnemo i sve je kao prije. A koliko je potrebno truda? Nikad dovoljno, iako sam se osobno slomio i za sljedeću godinu slobodno možete svi pomoći.

Iako te ispunjava sve to vrijeme priprema, druženja i muziciranja, koliko se “potrošiš” kako bi se očuvao “Oliver”, sve to traje mjesecima.

- Istinski uživam jer mi fali Oliver i cijela ekipa. Glazbenički gledano, još učim, pišem orkestracije i želim druge naučiti i sačuvati to njegovo naslijeđe. Iako smo ove godine htjeli napraviti ponton i na njega staviti Simfonijski orkestar mladih glazbenika, nismo uspjeli jer je sve skupo i gotovo je nemoguće namaknuti sva sredstva.

Želio sam da sudjeluju samo mladi pjevači i da sviramo najljepšu mjuzu koju Hrvatska ima, mediteransku simfoniju, i da cijela riva pjeva “Cesaricu”, “Galeba”, “Vjeruj u ljubav” i sve druge drage pjesme. Jednom ću to napraviti, obećajem.