Tri godine, gotovo svakog dana, nalazili su se Rajko Dujmić i Toni Volarić, dva zagrebačka dečka, u kafiću na Ravnicama. Prije posla, poslije, u pola osam ujutro, kad god, osim vikendom. I tako od 9. siječnja 2014. godine. Uvijek su pili isto - kavu i Cedevitu. No nije to bilo ni bitno, ionako nisu išli piti, nego razgovarati, prevrnuti prošlost.
- Krenuli smo 2014., no Rajko baš nema puno strpljenja i ne voli pričati o sebi, pa smo se nalazili kad god je bio raspoložen i pričali. Nekad bi to bilo samo 20 minuta, a nekad po sat i pol. Bilo mu je teško prisjećati se nekih stvari. Često bi i zaplakao - prisjeća se Volarić, Dujmićev prijatelj i autor biografskog filma “Zauvijek skladatelj - Rajko Dujmić” kojem je Dujmić prije nekoliko godina povjerio zadatak da napiše njegovu biografiju.
- Rajka sam upoznao u vrijeme dok sam bio direktor programa CMC-a, sretao sam ga redovito, ali presudan je bio veliki intervju za emisiju “Portret” i nekako smo kliknuli, zbližili smo se i privatno i profesionalno. Tako mi je Rajko jednom prilikom predložio da napravimo knjigu o njemu, biografiju - objašnjava. Tako su se krenuli nalaziti, a svaki razgovor ima svoj tonski zapis. Kasnije je sve složio u smisleni transkript i dao Rajku da ga pročita.
- Bio je zadovoljan, no htio je da prepravim tekst u formu dijaloga između mene i njega, dok šetamo od Crnčićeve, gdje je odrastao, do Ravnica, gdje je živio - kaže Volarić koji ima impresivno novinarsko iskustvo, a stekao ga je radeći sedam godina za BBC te 12 godina za HRT gdje je napravio više od 1200 priloga. Karijeru je nastavio kao direktor programa CMC televizije i radeći za brojne druge medije. Zadnjih godina pokušava, kaže, živjeti kao neovisni autor dokumentarnih biografskih filmova među kojima su istaknuti serijali “Zauvijek skladatelj” te “A Porina dobiva” koji će se najesen u cijelosti prikazati na HTV-u.
Trošile ga pjesme
- Dujmić je najveći emotivac kojeg ne samo da sam upoznao, nego koji je ikad hodao po zemlji. Svaka pjesma koštala ga je puno emocija i rekao bih, pomalo zdravlja. On nije mogao sjesti i kao obrtnik štancati pjesme. Proživljavao je svaku ljubav iz pjesme. On je zapravo beskrajno želio da ga se voli i prihvaća, to vidite iz odnosa s roditeljima. No istina, svi znamo, tražio je ljubav na različite načine. No osuđivati njega i druge genijalce poput Dvornika ili Bareta radi toga je vrlo lako, ali neizmjerno je teško napisati hit pjesmu. To ima cijenu. No ljudi su se poistovjećivali s njegovim pjesmama, a njega je to trošilo do te mjere da mu je trebao netko ili nešto da to olakša. Trebao je bijeg. Govorio mi je: “Znaš, najteže mi je više po ovom svijetu nositi masku Rajka Dujmića”. Ljudi su ga, gdje god se pojavio, znali, zaustavljali, uhvatili za razgovor. Ljudi ga vole i vole njegove pjesme - objašnjava.
Posljednji put Rajko i Toni vidjeli su se krajem lipnja.
- Jao, sad ću se rasplakati - upozorava me 53-godišnji Volarić pa započinje prepričavati susret i opisivati kako je Dujmić izgledao.
Zadnje vrijeme mahom je proveo po bolnicama i bio je fizički u lošem stanju.
- Sastali smo se u jednoj pizzeriji na Ravnicama, ali nije nam bilo do hrane. Rajko je pričao o planovima s 4 Asa, turneji... Imao je ogromne planove. Kad smo se opraštali, srce mi se stegnulo. Držao me pod ruku, što nikad dosad nije činio. Bio je slab. ‘Di ti je auto?’, pitao me dok smo hodali do njegova ulaza. Pitao me za moje sinove. Naime, na biografiji, po Rajkovoj želji, stoji posveta našim sinovima: ‘Posvećeno ničijoj djeci, Tinu, Davidu i Viti’ - ističe Volarić. Na rastanku mu je dao USB stick s nekoliko svojih pjesama koje pokušava pisati.
Dujmić ga je posljednji put nazvao, prije 3-4 tjedna i rekao mu je da napokon izlazi iz bolnice.
- Govorio je o svojim pjesmama, već je imao ideje koja bi mogla biti za kojeg pjevača, govorio je o 4 Asa, svom profesoru pijanistu, pripremao je operu... Fizički je potpuno oronuo, ali duhom je bio nevjerojatno živ, vuklo ga je to njegovo veliko srce na koje smo svi računali da će ga i ovaj put izvući - priznaje.
Rajko Dujmić doživio je tešku prometnu nesreću s kobnim ozljedama baš na drugu obljetnicu smrti Olivera Dragojevića.
- Na HRT-u je bila premijera mog filma ‘A Porina dobiva - Oliver Dragojević’, tu večer i sav sam bio u tome, vijest o Rajku me potpuno skršila - otkriva Volarić kojemu se glas svako malo stisne od boli za prijateljem.
Zato se vraćamo na sretnije priče i anegdote iz Dujmićeva života. Priču valja započeti s majkom, savjetuje moj sugovornik.
Usna harmonika
Sin jedinac u obitelji majke domaćice, Carlotte i oca pomorca Stjepana, vrlo je rano pokazao zanimanje za glazbu. Za prvi rođendan dobio je na dar usnu harmoniku i već tad pokazao izniman talent, a uskoro je dobio i žulj na usnici od sviranja.
Neizmjerno veliku ulogu u Rajkovu životu imala je njegova majka Lotti.
Od rođenja Rajko je razvio alergiju na majčino mlijeko, što je vrlo rijedak slučaj kod novorođenčadi, valjda se pojavi kod jednog na milijun rođene djece. No to se dogodilo 1954., u poslijeratno vrijeme kad kod nas u ponudi nema neke zamjene za majčino mlijeko, stoga su adaptirano mlijeko za novorođenče dopremali iz Amerike za tek rođenog Rajka.
- Zamislite, Rajko je rođen 7. kolovoza, potom godinama kasnije u 80-ima, na isti datum, sedmog kolovoškog dana preminula je njegova majka, a na taj isti datum, 7. kolovoza 1985. preminuo je Slobodan Momčilović Moka, osnivač Novih fosila. Rajko nije dočekao ovaj 7. kolovoza, preminuo je samo tri dana prije. Često mi je govorio da je to nevjerojatno, da ta igra brojeva ne može biti slučajna - govori Volarić koji i sam danas poput Rajka nekad pokušava proniknuti simboliku ovih brojeva.
Njegova majka Carlotta Streibelwierer, porijeklom Bečanka, bila je ta koja je u djetinjstvu gurala Rajka u svijet glazbe i poticala ga da svira i sklada. Glazbena škola je u to doba starog Zagreba bila kulturološka stvar, tako je violinu počeo svirati već s četiri godine, a majka ga je poticala i na daljnje usavršavanje pa je tako u srednjoj glazbenoj školi završio violinu. Majka mu je neopisivo nedostajala.
- U jednom od našim razgovora za knjigu, rekao mi je: ‘Sretan si čovjek dok još u mobitelu imaš mamin broj, dragi moj, koji će te uvijek srdačno dočekati s druge strane. Sve dok imaš mamu za tebe kucaju dva srca. Tvoje i njezino. Takvo nešto sam pronašao i u svojoj sadašnjoj ženi’. Smrt njegove majke, Mokina smrt i neuzvraćene ljubavi tri su momenta kad Rajko pada.
Rekao mi je: ‘U svaku od tih pjesama istočio sam dušu. Svaku sam proživio i isplakao. U svakoj sam ja. Ljubav je pokretač cijelog svijeta i moj pokretač. Nikakva kemija ne potiče kreativnost. Ne postoji kemijska pomoć u inspiraciji. Prijatelju, to ti je kao da su sve moje pjesme bile negdje u zraku, između neba i zemlje, a ja sam ih samo pokupio kao rublje sa štrika u zapisao, a ljudi su se u njima pronašli, i uz njih pjevali i plesali’ - prepričava Volarić gutajući suze, dok mu glas postaje sve hrapaviji.
Rajkov otac, pak, Stjepan Dujmić, porijeklom iz Sušaka kraj Rijeke, bio je sušta suprotnost svome sinu. Bio je dvometraš, naočit tip, nalik na Clarka Gablea, suzdržan i često hladan. Igrom sudbine, Rajko, rođeni Zagrepčanin, preminuo je u bolnici u Rijeci, na Sušaku - u očevu gradu. U ranim godinama Dujmićeva djetinjstva njegova je obitelj živjela vrlo skromno.
- Tata, mi nemamo ništa - požalio se mali, trogodišnji Rajko svome ocu, prepričava Volarić sliku iz djetinjstva koju je Rajko s njim podijelio pred koju godinu. Vapaj malenog dječaka potaknuo je Stjepana Dujmića da se prijavi u Atlantsku plovidbu Dubrovnik. Postao je moreplovac. Od tog trenutka Rajko je svog oca vidio osam puta. Nikad ga nije bilo.
- Citirat ću vam točno Rajkove riječi - govori Volarić, pa nastavlja čitajući Dujmovićevo sjećanje iz djetinjstva.
- Sjećam se, jednom me uzeo sa sobom na brod. Bio je prvi časnik stroja. Trebali smo ići za Liverpool, ali su nas na Gibraltaru radiovezom preusmjerili na Odessu. Nije mi dopustio da se družim s drugim mornarima. Bio sam na večeri s kapetanom i svojim tatom. Kapetan je bio Turčin i pitao me što ću biti kad odrastem? Otac je prevodio. Ispalio sam - pomorac. Htio sam da stari bude ponosan, a on se samo nasmijao. Rekao je kapetanu nešto na engleskom, nikad nisam saznao što - ispričao je Dujmić. Kad bi otac došao kući s mora na tjedan dana, bilo je to veliko obiteljsko veselje.
- To su bile posebne fešte. Tih sedam dana smo posebno dobro jeli jer bi si stari dao truda. Po osam sati bi kuhao juhu - prepričao je Dujmić Volariću.
Kobni tulum
Za vrijeme jednog od tih kratkotrajnih boravaka na kopnu Dujmićeva majka Lotta pronašla je podvezicu u suprugovoj prtljagi. Tada svari nisu više bile idilične. Godinama kasnije, jedno popodne mladi Dujmić spremao se na tulum kod prijatelja.
- Znaš kaj Lima, nešto me štreca lijeva ruka - požalio mu se otac.
- To ti je zato što pušiš iako znaš da ti to šteti - odgovorio mu je Rajko.
- Ma ne znam, malo me strah - ustrajao je otac.
- Ne brini stari, ‘ajde, nije ti niš - odvratio je Rajko i otišao na tulum. Vratio se u osam ujutro i saznao da mu je otac preminuo.
- Odvezli su ga u bolnicu dok sam ja bio na tulumu - prepričavao je Rajko godinama kasnije cijelu priču Volariću, pogođen činjenicom da nije bio uz oca, da se oglušio na njegove bolove.
- Često se pomolim za njega, znaš. Dignem glavu i pomolim se za mog oca, kralja mog djetinjstva - govorio je Dujmić Volariću.
- Nedostaje li ti? - pita ga.
- Često mi je falio, ali bio je pomorac i nekako sam se navikao da ga nema - odgovorio je Dujmić.
Otac ga nije razumio, nije doživljavao glazbu za razliku od majke. Dujmić je govorio da sve u svom životu duguje majci koja je imala nevjerojatan sluh i smisao za glazbu.
- Vodila me na opere i tek sad shvaćam zašto i koliko je važno da pjesma ima priču - govori. Već u četvrtom razredu osnovne škole Dujmić je imao svoj prvi bend - Gringo&Company. On je, naravno, bio Gringo. Svirali su Bee Geese i Beatlese. Trebali su nastupiti na školskoj priredbi, a učiteljica ih je tjerala da nastupaju u uniformama i papučama.
- Odbio sam njezin prijedlog. Bila je to moja prva veća revolucija - zaključio je Dujmić u razgovoru s Volarićem. Prvi put je profesionalno na klavijaturama zasvirao s 12 godina i to, ni manje i više, nego u striptiz baru u Dugom Selu, mijenjajući starijeg kolegu koji je bio bolestan.
- Svima sam bio simpatičan. Gađali su me grudnjacima - povjerio se Dujmić kojeg su svi znali po nadimku Lima. Kasnije je violinu i klavijature svirao u sastavu Grupa Marina Škrgatića, a njegov prvi skladateljski pokušaj bila je pjesma “Smij se”, izvedena je na prvom BOOM festivalu u Ljubljani 1972. upravo s Grupom Marina Škrgatića.
- Imao sam i pjesmu ‘Sonja’, ali je na Radio Zagrebu radila neka spikerica koja se tako zvala pa je namjerno nije htjela puštati - rekao je Dujmić. Dok je bio u Škrgatićevu bendu mama mu je, ni sam ne zna kako, kupila prve orgulje kako bi nastavio skladati. Orgulje su bile iz Italije i preko granice su ih poskrivećki prošvercali talijanski turisti nekako skrivene u šatoru.
Dujmićev glazbeni otac bio je Moka. Slobodan Momčilović bio je bubnjar i osnivač Novih fosila koji ga poziva u bend. Dan nakon Dujmića, u bend dolazi i Đurđica Barlović. Jednostavno mu je kupio klavijature i rekao da počne skladati i pisati pjesme. Dujmić sebe do tad nije doživljavao kao skladatelja, no odlučio se okušati. Objavio je prvu singlicu. Na A strani je bila “Da te ne volim”, a na B strani “Sanjaj me”.
- Kad nakon majke umire i Moka, Dujmić gubi tlo pod nogama, a onda još umire i Momčilo Popadić s kojim je napravio veliki broj pjesama, što ga je dotuklo - objašnjava Volarić. Rajko je živio za pjesmu.
- Ja ti za pjesmu moram imati razlog, to je proces, kao i zaljubljivanje. Pjesma će biti hit ako te rasplače ili nasmije, ako te ne trzne u nekom smjeru nema šanse da bude hit - rekao je Dujmić otkrivajući Volariću svoje hitmejkerske tajne.
Kumice u žiriju
Rijetko tko će to znati, no Rajko nije riskirao sa svojim pjesmama. Htio je potvrdu da ima hit. Zato je imao neslužbeni žiri. Uzeo bi kasetofon i otišao u grad. Prije nego što bi objavio svima da je pjesma gotova, trebao je feedback. Žiri su bili njegovi susjedi u Crnčićevoj, u blizini kuće u kojoj je odrastao, kumice na placu ili ljudi koje bi zatekao u kafiću. Pustio bi im pjesmu i čekao reakcije.
- Riječi teksta moraju biti jednostavne, iz svakodnevnog života, govorio je Dujmić, kao što su u pjesmama ‘E, moj Saša’ i ‘Umoran’ koju je skladao za Stavrosa. Inzistirao je da one posebne elemente u nekoj pjesmi uvijek treba naglasiti i ponavljati, poput štucanja u ‘Ja sam za ples’ - priča nam Volarić. Malo je poznato, priča Volarić, da ga je Johnny Štulić zvao da dođe svirati u Azru, no Rajko je odbio. A zvao ga je i Đorđe Novković u Srebrna krila. Upravo je Rajko stvorio hit “O Ana” i napravio aranžman za cijeli prvi album.
Ipak, svi ga pamte po Novim fosilima, koje su nazivali i ‘hrvatskom ABBA-om’.
- Teško mu je padalo što si drugi pripisuju njegovu glazbu, patio je i zbog neslaganja s ostatkom Novih fosila. ‘Nije da ja to nisam zaslužio’, znao je reći, jer je i sam shvaćao da nije bio svetac i da je bilo vrlo teško s njim raditi. Kad su mu drugi kolege i pravnici savjetovali pravne mogućnosti koje ima po pitanju autorskih prava na glazbu, samo bi ih pitao: ‘Čemu služe moje pjesme ako se ne izvode?’ - ističe Volarić. Dujmićev veliki prijatelj bio je i legendarni Dino Dvornik. Gotovo je nevjerojatno da su njih dvojica bili godinama nerazdvojni, stalno se družili, ali nikad nisu ništa zajedno napravili. O tom neobičnom, ali i genijalnom prijateljstvu govori se i u biografskom dokumentarnom filmu o Dvorniku u sklopu serijala “A Porina dobiva” o dobitnicima Porina za životno djelo koji će se na HRT-u prikazati u jesenskoj shemi.
Dujmić je Dvornika nazivao ‘bijelim crncem’ zbog njegovog nepogrešivog urođenog osjećaja za ritam, za kojeg je Dujmić govori da se nije ponovio niti poslije niti prije Dvornika. Dino je glazbu čuo kako je nitko drugi nije mogao čuti, znao je to Dujmić i zato mu se divio. Često su se družili, Dino je obožavao Dujmićeve pjesme, a Dujmić se Dini divio. No ritmičar i melodičar nikad se nisu susreli u pjesmi. No bili su bliski, slušali jedan drugog i davali si međusobno savjete oko pjesama, zbog svega je toga Dujmića teško dotukla vijest o Dvornikovoj smrti.
Dujmić je s Novim fosilima bio na duhovnoj obnovi kod patera Linića 2008. godine kad su mu javili da je Dvornik preminuo. On i supruga Snježana prvi su došli i pronašli preminulog glazbenika, kako tvrdi Volarić. Upravo je Dujmić, s namjerom da izbjegne fotografe, predložio da lijes iznesu kroz podrum, garažu i direktno u kola.
Prijateljevao je Dujmić i s košarkaškom legendom Draženom Petrovićem. Nije s njim doduše bio toliko blizak kao što je bio s Dvornikom, Mokom, Popadićem ili, pak, Tutićem i Cvikićem, no znali su se i cijenili međusobno.
Dražen i Saloon
Dražen je obožavao Nove fosile, dolazio je na koncerte, a često su se sretali i u Saloonu.
Sina jedinca Dujmić je dobio 1983. godine s Vesnom Srećković, bivšom pratećom vokalisticom Novih fosila za vrijeme Đurđice Barlović. Rajko i Vesna nisu se vjenčali, a ubrzo su se, nakon rođenja sina, i rastali. No 1987. godine Rajko je novu ljubav pronašao sa sadašnjom suprugom Snježanom, a vezu su brakom okrunili tri godine kasnije.
- Nakon jednog koncerta u Dubrovniku Đurđica je samo rekla da odlazi iz Fosila, da ne može više. Vesna, kao vrsna vokalistica, tad se nadala da će zamijeniti Đurđicu, no nije se tako dogodilo. Bend je potražio novu pjevačicu i došla je Sanja Doležal - objašnjava Volarić.
A “Moja Domovina”? Tutić, montažer i Dujmić potajno su montirali spot u prostorijama današnjeg Zagreb filma na Novoj Vesi. Odjednom se začula sirena za zračnu uzbunu. Rajko je uskočio u svoj auto i dok su sirene zavijale dopremio je kasetu do HRT-a. Predao ju je u ruke Miroslavu Liliću. Pogledao je spot i oduševljen, u trenucima kad su se svi držali za konce nade, odlučio da ga emitira iste večeri u središnjem Dnevniku. Voditelj Branimir Dopuđa najavio je pjesmu i postao poznat po odjavi: “Pozdrav hrvatskim braniteljima, ma gdje bili!”.
Hoće li vaši razgovori ikad ugledati svjetlo dana i biti objavljeni kao knjiga?
- Iskreno, ne znam. Mi smo od 2014. do 2017. radili na biografskom tekstu, ja sve naše razgovore imam snimljene na njegov zahtjev. Sad pravo prelazi na nasljednike autorskog prava, a ja ni ne želim išta objavljivati bez dogovora obitelji s kojima sam u prijateljskim odnosima. Stoga, tko zna, možda se biografija na kraju ni ne objavi - govori Volarić koji ipak rado dijeli sjećanja i anegdote iz nje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....