Nakon dvije godine koliko je provela na HRT-u voditeljica i reporterka Jelena Bokun odlučila je prihvatiti poziv N1 televizije i svoju karijeru nastaviti u toj TV kući gdje joj je prvi radni dan 6. prosinca.
- Baš na svetog Nikolu, što mi se čini simbolično: novi posao u čizmici, jedan od najboljih poklona koje pamtim. I nadam se da će me odmah baciti u vatru, na teren. Dotad ću i odmoriti tako da sam spremna za sve što me čeka. Prilikom potpisivanja ugovora, direktor Tihomir Ladišić me proveo redakcijom i već sam se osjetila dobrodošlom. Mislim da su dobar kolektiv, a najbolje to pokazuje koliko su cijenjeni, kako među gledateljima, tako i među kolegama. Zahvalna sam im na prilici i osjećam odgovornost da opravdam povjerenje koje su mi dali, kaže Jelena za Slobodnu Dalmaciju.
Posao na HRT-u najviše pamti po izvještavanjima o pandemiji, potresima, ali i uhićenjima, koji su joj, kaže, postali prava 'specijalnost'.
- Kad god čujem da je USKOK u akciji, u roku od minute očekujem poziv s televizije u kojem mi govore da idem na teren. Često moji kolege ne razumiju što mi je tu zanimljivo jer se sve svodi većinom na sate i sate čekanja. Bilo ljeto ili zima. Čekate ispred kuća gdje su pretresi, pa čekate ispred USKOK-a, a onda na kraju i ispred suda. Službenih informacija, posebno na početku, ima na kapaljku pa se snalazite. A morate biti oprezni s neslužbenim informacijama, ne iznositi neprovjerene činjenice tako olako jer nekome možete stvoriti problem, a riskirate i tužbu. Meni je to čisti adrenalin, volim to pratiti. Žao mi je, doduše, što nakon uhićenja i bure reakcija do kojih tada dođe, nakon toga krene zatišje jer se završeci procesa čekaju uglavnom godinama, govori novinarka.
Još se dobro sjeća i prvog javljanja za središnji Dnevnik, na sam Božić.
- Zvali su me i rekli: 'Ići ćeš uživo ispred katedrale, jesi spremna?' Rekla sam da jesam. Taj adrenalin i uzbuđenje osjećam i sad kad se sjetim da sam u slušalici čula: 'Još deset do vas kolegice', što je značilo da sam za deset sekundi bila uživo, na početku Dnevnika na Božić, prisjetila se.
- Svakako će mi u sjećanju ostati i mjeseci provedeni na Banovini. Došla sam na dan potresa i nastavila ići gotovo svakodnevno sve do svibnja. A za to sam vrijeme čula puno priča, upoznala ljude koji su proživjeli ono što im je dotad bilo nezamislivo. Ali najljepše od svega je što je baš ta situacija pokazala koliko smo mi Hrvati spremni pomoći kad to zatreba. Gledala sam kako ljudi iz svih dijelova Hrvatske grade kuće njima dotad nepoznatim Petrinjcima, Glinjanima, Siščanima.
Taj val koji se pokrenuo bio je nezaustavljiv i bila sam baš ponosna i ganuta tim prizorima. Teško je izdvojiti najdojmljivije priče, ali sasvim sigurno neću zaboraviti mladi par sa šestomječnom bebom iz okolice Siska. Živjeli su u oštećenoj kući, s balkonom koji je prijetio urušiti se na spavaću sobu u kojoj su svo troje spavali. Nakon što smo ih snimili i prilog je emitiran u Dnevniku, javila se gospođa koja im je ponudila uplatiti najma stana na godinu dana. Kad sam ih zvala da im javim, ne znam tko je bio sretniji, uzbuđeniji i uplakaniji, govori Jelena.
- Tu je bio i stariji bračni par koji je dobio kamp kućicu, ali nisu imali struje, pričali su mi kako im je hladno unutra. Strašno me to pogodila jer sam odmah pomislila kako bi bilo da su to moji baka i djed. Reagirali smo, zvali službe i u roku od doslovno pet minuta došao je gospodin iz HEP-a koji im je spojio struju. U kontejnersko naselje u Petrinji, nakon našeg javljanja uživo, spojena je voda za 70 ljudi koji su tamo živjeli. Takvih priča ima puno i to su situacije kad shvatite zašto je ovaj posao najljepši na svijetu, kad uspijete pomoći nekome. Neprocjenjivo. U tih pet, šest mjeseci ne postoji selo koje moji kolege i ja nismo obišli. Neka toliko udaljena i izolirana da se činilo nerealno da ljudi tamo žive. A žive, i stvarno su nas svugdje lijepo dočekali. I unatoč mukama koje su proživjeli, ponudili bi nam nešto za popiti, zvali nas da se ugrijemo. Iskustvo je to koje ću pamtiti doživotno. Sasvim sigurno jedan od najtužnijih dana koji sam odradila, a koji me duboko pogodio je ubojstvo troje dječice u Zagrebu prije dva mjeseca. Kad su me to jutro zvali, prve informacije su govorile o troje mrtvih, nikome ni na kraj pameti nije bilo da se radi o takvoj strašnoj priči. Bilo je mučno, tužno, nezamislivo. A morate biti staloženi i gledateljima prenijeti informacije, rekla je Jelena Bokun za Slobodnu Dalmaciju.