IVANA PETROVIĆ

‘Nisam nikad intervjuirala Tuđmana, kao ni Milanovića otkad je predsjednik, pa ga, evo, pozivam na jedan intervju‘

Veteranka vanjskopolitičkog novinarstva ove godine slavi 20 godina rada na Novoj TV

Ivana Petrović u studiju Nove TV
 

 Goran Mehkek/Cropix

Ivana Petrović dobitnica je Zlatnog Studija za najbolju televizijsku novinarku. U tom je poslu više od 30 godina, a nagrada joj je došla u ruke u trenutku kad obilježava 20. obljetnicu rada na Novoj TV gdje je urednica, reporterka i komentatorica u redakciji vanjske politike.

U bogatoj karijeri izvještavala je sa svih važnijih svjetskih događaja, a britki komentari, koji često izazivaju javnost na komentare, postali su njezin i brend Nove TV.

U intervjuu za Studio otkriva nam zašto ni za čim ne žali u karijeri, što joj je ostalo u posebnom sjećanju, tko je od političara imao veliku tremu pred njezinim mikrofonom, kako podnosi kritike pojedinih kolega i zašto nije išla na prosvjed protiv lex AP.

Zlatni Studio dobili ste uoči 20. obljetnice rada na Novoj TV. Koliko vam je to značilo i, s obzirom na dva desetljeća rada na Novoj TV, što biste ponovili, a što biste napravili drugačije?

- Posebno mi je drago što sam Zlatni Studio dobila u godini u kojoj će se navršiti 20 godina od mojeg dolaska na Novu TV. Brojnim glasovima su mi naši gledatelji, a vaši čitatelji, potvrdili svoje povjerenje koje mi je važnije od ičega. Oni - ljudi za koje radim - moje su jedino mjerilo, tim više što sam njihove glasove dobila bez nekog velikog osobnog angažmana pa sam vjerojatno na dodjeli i zbog toga bila vidno uzbuđena. Iza mene je profesionalno doista fantastično vrijeme. Pratila sam izbliza mnogo važnih događanja i procesa: pristupne pregovore s EU od samog početka, pregovore i ulazak u NATO, sve važne bilaterale, multilateralne forume, izbore po svim za nas bitnim državama, procese na ICTY-ju i ICJ, terorističke napade, izbore papa... Na dodjeli sam spomenula kako smo Marija Miholjek i ja jedan dan počele ujutro izvanrednim vijestima o terorističkom napadu u Nici, a završile sljedeći dan u 2 ujutro državnim udarom u Turskoj. To je samo jedna od bezbroj takvih situacija u mojih 20 godina na Novoj TV. Često se s jednog putovanja ne bih vratila doma, nego bih neplanirano morala otputovati u neku drugu zemlju, drugi grad. Sve bih to ponovila i ništa ne bih napravila drugačije.

image

Marija Miholjek i Ivana Petrović dolaze na dodjelu nagrada Zlatni Studio

Vedran Peteh/Cropix

Ni za čim ne žali

Jeste li požalili zbog nekog svojeg izvještaja ili intervjua, a što vam je ostalo u sjećanju kao nešto na što ste jako ponosni i što ćete pamtiti cijeli život?

- Ne, ni zbog čega nikad nisam požalila. Prije svega, zato što u našem poslu i dobro i loše iskustvo trebamo cijeniti kao dar i svojevrsno bogatstvo koje nas izgrađuje i profesionalno i životno. Na mnogo toga sam ponosna jer sam neposredno svjedočila mnogim povijesnim trenucima, a toga se postane svjestan tek kad adrenalin padne i posao završi. Ulazak Hrvatske u Europsku uniju ostat će zauvijek u mojoj memoriji jer smo proces pratili mi malobrojni novinari i znamo kako je to težak put bio, i to sve do posljednjeg dana u lipnju 2011. kad smo pregovore završili osuđujućom prvostupanjskom presudom u haaškom predmetu Oluja kao kamenom oko vrata. Stoga ću oslobađajuću pravomoćnu presudu za generale Gotovinu i Markača, godinu poslije, također posebno pamtiti. Pamtit ću i dotad neviđenu tragediju na objavi haaške osuđujuće presude u predmetu Herceg Bosna. Pamtit ću i veliki strah i paniku tijekom terorističkih napada u Parizu, nevjericu kad se papa Benedikt XVI. odrekao Petrove stolice te konklav i izbor pape Franje. Tada sam jedina pred kameru Nove TV izvela kardinala Rea koji je predvodio konklav i kardinala Sodana, dekana Kardinalskog zbora i državnog tajnika u vrijeme međunarodnog priznanja Hrvatske. Sodano je tada odbio sve medije, uključujući i CNN, a prihvatio jedino mene. Zvuči nevjerojatno, ali je istinito. Odmah nakon bijelog dima i papina obraćanja na našu live poziciju je došao nadbiskup Nikola Eterović, ugledni crkveni diplomat i tada glavni tajnik Sinode biskupa. Bilo je još mnogo izvještavanja i live komentara s različitih događanja kojih ću se sjećati.

Veteranka ste novinarstva, trendovi su takvi da gledanost TV-a pada, kao i naklade u tisku, ali informacije nikada nisu bile traženije, lakše je doći do njih i sve se nekako preselilo na internet. Kako ste se vi prilagodili toj digitalnoj revoluciji i kako zadržati profesionalnost u eri društvenih mreža?

- Televizija je, prema istraživanjima, i dalje medij kojem se najviše vjeruje, a televizijski biznis, koliko znam, nije financijski ugrožen. U bilo kojoj ultimativnoj situaciji ljudi će gledati televiziju koja je "živo tkivo" i sve prenosi slikom u realnom vremenu, i to s više punktova u zemlji i svijetu. Uz radio, smatram da je najrelevantniji izvor informacija jer na televiziji nije moguće, primjerice, napraviti konstrukt po "anonimnim pouzdanim izvorima". Što se društvenih mreža tiče, njihovi vlasnici bi, prema mojem mišljenju, trebali biti tretirani kao nakladnici sa svim obvezama koje imaju televizijski, radijski, novinski i internetski nakladnici. Društvene mreže postale su opasan izvor dezinformacija, po njima "šinjaju" trolovi svih vrsta, one su kanalizacija javnog prostora, a upitno je jesu li njihovi korisnici dovoljno medijski pismeni da znaju razlučiti i selektirati ono što se tamo objavljuje. Komentari po portalima su kao zakonski regulirani, ali kod nekih portala, koji nemaju stalno zaposlenu osobu koja bi ih kontrolirala, uvrede i govor mržnje često bivaju uklonjeni tek na upozorenje regulatorne agencije. Novinarstvo koje mora zadržati svoju izvornu formu, zadaću, smisao i svrhu će se u budućnosti s tim sve više i više boriti. Svakako, sretna sam što imam godina koliko ih imam i što pripadam generaciji koja je čitala knjige, a ne gledala što piše na X-u, Facebooku i TikToku.

image

Ivana Petrović, reporterka Nove TV i dobitnica nagrade Zlatni Studio za najbolju TV novinarsku 2024.

Nova Tv/

Intervjuirali ste brojne svjetske čelnike, pretpostavljam i sve naše predsjednike. Tko vam je od njih bio ugodan sugovornik, a tko vas je živcirao ili ste se namučili da dobijete odgovore na pitanja?

- Odmah da vam kažem, nisam nikad intervjuirala predsjednika Tuđmana, kao ni Zorana Milanovića otkad je predsjednik, pa ga, evo, pozivam na jedan intervju (smijeh). Nisam imala nekih posebno teških situacija. Mislila sam da će biti s Bakirom Izetbegovićem prije nekoliko godina, ali on mi je, kad je došao u prostoriju i kad smo počeli razgovarati, djelovao kao da ima veliku tremu. Jedan od dražih intervjua mi je onaj s Alastairom Campbellom, medijskim strategom Tonyja Blaira, kojeg su mnogi nazivali "najpoznatijim spin doktorom na svijetu". Alastaira sam upoznala nekoliko godina prije tog intervjua na konferenciji u Wilton Parku na koju sam bila pozvana kao sudionica jer je ona inače zatvorena za javnost. Našim političarima koji ne slušaju nikoga, nego misle da su najpametniji, preporučila bih njegovu knjigu "Moji dani s Tonyjem Blairom".

O lex AP-u

Jeste li imali ili još uvijek imate neki novinarski uzor?

- Ne, nemam uzora. Dakako, postoje TV profesionalci koji mi se sviđaju i koje iznimno poštujem, ali uzore u smislu da sam u njih gledala "kao u Boga" nikad nisam imala. Novinari, osobito mladi, trebaju graditi svoj autentičan stil, utemeljen na etici i logici, a ne se truditi postati nečija loša kopija. Kamera je skener i to razotkriva.

Što mislite o lex AP? Koliko je to štetno za slobodu medija i jeste li možda podržali prosvjed na Markovu trgu?

- Taj zakon je posve nepotreban jer sve već imamo u Kaznenom zakonu i Zakonu o medijima. Nejasno mi je kako bi iz istrage o curenju informacija iz neke kriminalističke obrade mogli biti izuzeti novinari koji su to objavili. Novinar svoj izvor ne odaje, a izvori nisu isključivo i samo strane u postupku. Najbolju ocjenu dala je iskusna sektorska novinarka Ana Raić, rekavši da je takav zakon neprovediv. Drugi izuzetak od kaznenog progona bio bi ako je objavljeni sadržaj u interesu javnosti. A je li to interes javnosti, odlučivat će sud. Ako je tako, onda se treba zakonski definirati taj za sudove vrlo fluidan pojam i dovesti sudove u poziciju da svaki sudac jednako čita tu (potencijalnu) pravnu normu. Svi mi koji imamo iskustvo svjedočenja u kaznenim postupcima protiv medija u kojima radimo, znamo da 90 posto sudaca kategorija interesa javnosti uopće ne zanima ili je tumače vrlo neujednačeno, ponekad čak u presudama idu ad hominem. Za jedne medije i novinare konstatiraju interes javnosti, a za druge za istu stvar ne. I oni imaju dvostruke kriterije. Mediji redovito uglavnom gube sporove po tužbama raznih moćnika dok ne dođu do Suda u Strasbourgu. Ne govorim o kleveti jer klevetati i nabacivati se blatom ne spada u "interes javnosti". Govorim o profesionalnom izvještavanju. Mene je u jednom sporu po privatnoj tužbi jednog takvog hohštaplera sudac pitao jesam li provjerila što je premijerka Kosor mislila kad se o tužitelju izjasnila vrlo neafirmativno. Slušam pitanje i ne vjerujem da to čujem. Vlada je ishitreno predložila taj zakon, očito bez konzultacija s novinarskom strukom i ljudima sa Sveučilišta koji se bave medijima. Što se prosvjeda tiče, oprezna sam kada se miješaju novinarstvo i aktivizam. Smatram da se, s obzirom na to da mi novinari nismo neka marginalna skupina, o svim problemima možemo oglašavati putem medija u kojima radimo. Imamo itekako snažnu platformu, tako da nam ulica u pravilu ne treba, niti trebamo dopustiti da bilo koja politička opcija koristi takve "mitinge" i na nama skuplja predizborne bodove. Na kraju dana, svi bi nam oni rado začepili usta kad im to odgovara.

Dio naših kolega vraćao je novinarske nagrade jer ste i vi dobili jednu takvu za izvještaj iz Haaga kada se izricala presuda šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata za ratni zločin, tijekom čega je general Praljak počinio samoubojstvo. Kako ste na to reagirali i biste li danas na isti način izvještavali?

- Ponovit ću da je potreban velik oprez kad se miješaju novinarstvo i aktivizam. Dobila sam strukovnu nagradu na koju sam ponosna, u legitimnoj i zakonitoj proceduri. Njih nekolicina mislila je drukčije i to je njihovo pravo, ali takvim ponašanjem sasvim sigurno nisu napravili uslugu našoj struci koja je ionako degradirana. Ništa ne bih mijenjala jer to onda ne bih bila ja, niti bih bila nominirana. To je inače bila moja druga ‘‘Marija Jurić Zagorka‘‘, prvu sam dobila 2003. godine.

Jesu li vas iznenadile uvrede Velimira Viskovića koji je poprilično grubo kritizirao dodjelu nagrade Zlatni Studio baš vama, a pritom znamo da su čitatelji ti koji su glasali?

- Ljudi na sve nas na malim ekranima gledaju nekom svojom optikom i pridaju nam razne osobine koje često nemaju uporište u realnosti, i to svi mi koji radimo ovaj posao moramo moći prihvatiti. Dotični gospodin mene ne poznaje pa ne može niti dati pravi sud o meni, ali slobodan je imati mišljenje kao i svi drugi. Mislim da je mišljenje mnogih vaših čitatelja i mojih gledatelja koji su mi svojim glasovima dali Zlatni Studio ipak neusporedivo relevantnije od mišljenja jednog čovjeka izrečenog na društvenim mrežama na kojima se ionako svašta piše.

image

Ivana Petrović prima nagradu Zlatni Studio za najbolju TV novinarku 2024.

Ronald Gorsic/Cropix

Američki izbori

Poznata je jedna epizoda kada vas je glasnogovornik bivše predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović pokušao zaustaviti u postavljanju pitanja, a vaša je kuća to prikazala u dnevniku. Je li vas ikada itko više na taj način pokušao prekinuti u postavljanju pitanja ili utjecati na vas da neko pitanje ne postavite?

- Da, to je bilo u New Yorku i takvo što mi se nikad nije dogodilo u karijeri ni prije toga, ni poslije. Pratili smo zasjedanje Opće skupštine UN-a i već prvoga dana su Nijemci stavili na Twitter da se predsjednica na njihovu domjenku srela s predsjednikom Srbije Tomislavom Nikolićem. Četiri dana nismo mogli do nje, a telefoni su nam bili užareni pozivima iz naših redakcija. Konačno, petoga dana snimila sam intervju o Inicijativi triju mora, koji sam dogovorila još u Zagrebu. I svakako da sam pitala za Nikolića i u tom času je njezin glasnogovornik počeo vikati da prekinem i stavljati ruku na objektiv kamere. Moj snimatelj Mislav Žele bio je priseban i nije ugasio kameru, mi smo cijelu tu situaciju emitirali u Dnevniku. Oni su vjerojatno mislili da ćemo, kao neke druge televizije, to cenzurirati i preskočiti.

Tko će pobijediti na američkim izborima, a kada će i kako završiti rat u Ukrajini?

- Prvo treba vidjeti tko će pobijediti na unutarstranačkim izborima. Ali, prilično sam sigurna da će finale biti Biden vs.Trump. Njih dvojica su ogledalo duboke krize različito konfiguriranog američkog društva koje kroz elektorat više nije sposobno iznjedriti dva ili dvoje "normalnih" kandidata koji nemaju zajedno 200 godina. Moj je favorit u tom smislu bio Ron DeSantis, ali je odustao. Čini mi se da bi Donald Trump ponovno mogao biti predsjednik. Srž njegova biračkog tijela čini američka sirotinja, tako da nisam sigurna kako će se on postaviti prema ratu u Ukrajini. Dio naših analitičara vrlo smjelo predviđa da Ukrajina može od njega očekivati maksimalnu pomoć. Stanje u Ukrajini nije dobro i ta napadnuta zemlja vapi za pomoći. Sankcije Rusiji ne funkcioniraju kako se očekivalo i taj bi rat mogao trajati do unedogled. Mislim da je vrijeme da se počne razmišljati o reanimaciji umrtvljenog multilateralizma i zamrle diplomacije. Europska unija za to nema kapaciteta. Amerika je ključna, ali se bojim da se do izbora u tom smislu tamo ništa bitno neće događati.

Punjene lignje

Što Ivana Petrović radi u slobodno vrijeme, kad se ugase kamere?

- Uz posao, najviše vremena trošim na drugo izdanje knjige "Diplomatski pečat - sasvim osobno". Priprema se izdanje na engleskom jeziku i to je mnogo zahtjevniji posao nego što smo Jelena Perleta, Goran Bandov i ja mislili. Gledamo kad bi sve bilo finalizirano i kad bi bilo najzgodnije napraviti promociju za diplomatski zbor akreditiran u Zagrebu i ostale uzvanike. Osim toga, ja vrebam i kad bi najbolje bilo napraviti fešticu u čast Zlatnog Studija. Naime, ekipa me stalno zivka i podsjeća što sam izjavila u intervjuu kad su objavljene nominacije. Nisu zapamtili ništa o Kissingeru (smijeh), ali jesu punjene lignje, rižot, klašune, cukarine i pošip, u slučaju da dobijem nagradu. I sad mi valja to obećanje i ispuniti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 13:55