U obiteljskoj drami "Baci se na pod" Nina Violić našla se i ispred i iza kamere, a kako se radi o njezinu autorskom projektu i dugometražnom redateljskom prvijencu, ovogodišnja nominacija za nagradu Zlatni Studio u kategoriji glavne glumice u filmu, priznaje, posebno joj je prirasla srcu.
Glasajte za pobjednike u kategorijama za nagradu Zlatni Studio
"Prve godine kad ste pokrenuli nagradu nominirali ste me isto u kategoriji filma za ulogu Nikine mame u ‘Trampolinu‘, a onda sam iduće godina dobila Zlatni Studio za Milenu u ‘Ciganinu, ali najljepšem‘ Kristijana Novaka, u režiji Ivice Buljana u HNK. Tu predstavu pogledalo je više od 40.000 ljudi i nekako je bilo logično da me je publika nagradila glasovima, jer se radilo o nevjerojatnom kazališnom hitu. Ova nominacija mi je posebna, jer je film ‘Baci se na pod‘ moj autorski projekt koji sam razvijala deset godina i sve vezano uz njega jako mi puno znači. Posebno sam ponosna što smo zajedno nominirane moja velika inspiracija, američko-francuska glumica Lee Delong, koja u filmu užasno duhovito i zaigrano igra luckastu tetu Megi iz Amerike, i ja u istoj konkurenciji. A još je za najboljega kazališnog glumca ove godine nominiran i Filip, tako da nas je Zlatni Studio ove godine baš nagradio, a ja sam nekako turbo sretna da se cijeli taj dugogodišnji trud i ta luda ljetna turneja na sto stupnjeva, svaki dan u drugom gradu, ipak isplatila."
U filmu "Baci se na pod" željela je, tumači, pokazati da niti jedan događaj, pa čak i onaj najtraumatičniji u našem životu nismo sposobni objektivno doživjeti: "Smjestila sam radnju u zadnjih pola sata pred razvod tročlane obitelji kroz tri perspektive - dječju, muževu i ženinu. Ja sam ta žena koja odluči napustiti muža i izaći iz odnosa koji joj je postao nepodnošljiv za psihičko zdravlje, pritom nisam ni zlostavljana ni prevarena, nego jednostavno živim u braku u kojem nema elementarnog razumijevanja. U tih pola sata izjeda me osjećaj grižnje savjesti i nemoći da napravim taj korak, ali na kraju ipak uspijevam otići. Tako stoje stvari iz mog ugla gledanja, a u muškoj priči sam poprilično neuračunljiva, neki gledatelji kažu da sam luđakinja, a u dječjoj, pak, vide mi se samo noge jer je snimljena iz perspektive dječaka koji se igra."
Kako je i sama prošla kroz razvod, odabrala je baviti se tim događajem zato što je to situacija podjednako traumatična za sva tri lika, tako da se svima, kako tumači, mogla baviti ravnopravno. "Teta Megi je jedini lik koji se pojavljuje u sve tri priče, a da pritom nikad ne vidimo situaciju iz njezina ugla. Najzanimljivije u filmu su ti detalji kako jedni druge vidimo i što stavljamo u fokus u nekom događaju i koliko je toga u našim životima samo odraz naših projekcija. To ovako zvuči jako ozbiljno, ali ustvari je na momente vrlo bedasto, duhovito i apsurdno."
Ujedno je i redateljica i scenaristica filma. Je li teže režirati ili glumiti?
"Ma meni nikad ništa nije teško ako se zaljubim u projekt koji radim, onda sam ispunjena i zadovoljna i ne doživljavam to kao neki posao. Volim se igrati, uvijek mi je ta zaigranost najbitnija i tako sam i ovaj projekt doživjela kao igru, što se najviše vidi u dječjoj priči na koju sam u režijskom i glumačkom smislu najponosnija", govori Violić.
Na pitanje o daljnjim planovima, kaže da se i dalje planira baviti autorskim projektima.
"Upravo pišem treću ruku scenarija ‘Strah‘, dobili smo lovu za razvoj, tako da svakako idemo dalje." Ima, međutim, i jedan novi projekt koji nema veze ni s filmom ni s kazalištem.
"Filip i ja već nekoliko mjeseci vodimo glazbenu emisiju ‘Nevidljivi‘ uživo na YouTube kanalu VidaTV i to nas neviđeno veseli. Ideja je bila da ugošćujemo domaće rock-bendove i fenomenalne muzičare za kojih posljednjih godina nema baš prostora na javnim televizijama. Pokazalo se ludo, jer postižemo nevjerojatnu gledanost, prati nas cijela regija, upoznajemo novu mjuzu, nove ljude, razgovaramo o glazbi više nego o filmu i kazalištu, što nas nekako baš liječi. Pozivam vas sve na VidaLive koncert u petak 23. prosinca u Tvornicu kulture, gdje će nastupiti Ivan Grobenski, Sara Renar, Klinika Denisa Kataneca, Them Moose Rush i Sleepyheadsi".
