Jedna od naših najuspješnijih i najnagrađivanijih glumica Daria Lorenci Flatz prvi se put u svojoj karijeri našla u sapunici, a uloga Jadranke u popularnoj seriji Nove TV “Kumovi” joj je itekako legla, iako je strahovala hoće li se snaći u dosad njoj nepoznatom formatu.
Usporedo s “Kumovima”, glumica i majka trojice sinova radi i na nekoliko predstava, uspješno vodi svoj kreativni laboratorij 4Sobe, a za Studio se prisjetila i snimanja filma u Ukrajini u jeku korone, koji je sad uvršten u program prestižnog festivala u Cannesu.
- Ranije me nikad nisu zvali u sapunice tako da nisam ni imala to iskušenje jer, dok sam jako puno snimala filmove prije korone, dosta radila u kazalištu, zapravo nije bilo ni vremena za to. Isto tako, dok su djeca bila mala, bilo mi je nezamislivo da se obvežem godinu dana, 12 sati dnevno. Ali, dogodila se korona, dvije godine se nije radilo, sve te nezavisne stvari koje radimo pored matičnog kazališta su stale. Onda je došao poziv za audiciju. Sjela sam sa suprugom Emilom i raspravljala da li da odem i kako ćemo se snaći ako dobijem ulogu. Prošla sam na audiciji i zajednički smo zaključili da to možemo izgurati. Tinu je šest godina, Mak i Fran imaju 13 i možemo se organizirati. A i financijski smo jako osjetili ove dvije protekle godine korone s obzirom na to da sam imala ogromnu stanku u snimanju - govori Daria.
Njeni mali strahovi
Kako kaže, prije početka snimanja bilo ju je prilično strah i pitala se hoće li moći izdržati naporna cjelodnevna snimanja.
- Radila sam prije dramske serije, no to je maksimalno 20 dana snimanja kroz tri mjeseca, filmovi su najviše 40 dana snimanja, a ovo je ipak godinu dana. Nisam znala kako ću to spojiti s HNK, s klincima, bilo mi je to nepojmljivo. Bojala sam se i kakav će biti sadržaj, kako će to djelovati na moj imidž jer ipak sam ja filmska i kazališna glumica. Imaš tu neku izgrađenu ličnost koja radi samo to. No, vremena su se promijenila, svi rade sve i ima nešto užasno oslobađajuće u tome da malo razbiješ i prodrmaš taj ego jer to je isto jedan poseban oblik taštine kad si izgradiš da radiš samo nešto određeno. S druge strane, znala sam da će mi to donijeti neke stvari za kojima čeznem. Primjerice, ne možeš dobiti naslovnicu u novinama, niti će te kumice na placu znati zato što igraš u art filmovima ili nekim kul predstavama. Doduše, ja sam stvarno radila sve i ne mogu reći da me ljudi ne prepoznaju, ali kod mene je to išlo polako i dugo. Nagrađivana sam glumica, ali uvijek mi je nedostajao taj dio kolača, da budem poznata glumica. Više sam bila etablirana u nekim užim krugovima, a kao glumac imaš potrebu za tim da ne moraš ljudima govoriti čime se baviš. Sam si sebe demantirao čim moraš reći da si glumac. Guštam u tome da me ljudi zaustavljaju i pitaju - iskrena je glumica.
Sapunica joj je, tvrdi, donijela puno dobrih stvari, a posebno je sretna zbog fantastične ekipe, kvalitetnog scenarija, ali i same uloge za koju kaže da joj je savršeno legla.
Dobro napisan tekst
- Stvarno je dobro napisan tekst, imamo izvrsne dramske situacije, humoristične. S obzirom na to da se to radi jako brzo i puno, normalno da očekuješ da će kad-tad doći nešto što ti nije baš napisano po mjeri. Međutim, stvarno mi se to nije još dogodilo, a feedback je super, ljudi nas stvarno gledaju. Neugodno mi je reći, ali uloga Jadranke kao da je pisana za mene. Da ne ispadne kako se hvalim, ali stvarno su mi dali kompliment kad su mi dali tu ulogu. Ona je topla, borbena, strastvena, karakterna, brine o obitelji, djeci, bori se, a uz to je iz Bosne. Odmah mi je na audiciji bilo jasno da bih to mogla igrati. Genijalno mi je i da mi je Vedran Mlikota glavni partner, koji također prije nije bio u tom formatu, a i dugo nismo radili zajedno. Tu je i Milan Štrljić, snimam puno i s Radom Mrkšić, osjećam se kao da smo jedna obitelj. Jako mi je bitan kolektiv u kojem radim, a s tim ljudima mogu koliko god treba. Presretna sam i nadam se da će to ići i dulje od predviđenog, samo da bude gledano. S veseljem idem na posao - napominje.
Daria je, prije svega, po vokaciji filmska glumica, pa je i najviše nagrada, pa i onih međunarodnih, dobila zbog uloga u filmovima. Među zadnjima koje je snimala bio je film s ukrajinskim redateljem Maksimom Nakonečnim, koji je trenutno u Kijevu i svim se silama trudi kroz objektiv kamere svijetu prenijeti tužnu istinu o ratnim stradanjima u njegovu rodnu gradu. Naša se glumica među prvima angažirala kako bi se ukrajinskim umjetnicima pružila financijska pomoć. U jeku korone, prisjeća se, tih nekoliko dana snimanja filma u Kijevu ona i Edvin Liverić osjetili su iznimno gostoprimstvo i uživali u svojim ulogama, a film je uvršten i u program canneskog festivala.
Dvojac iz Bosne
- Radni naziv je bio ‘Spas’, a novo je ime ‘Butterfly Vision’. Edvin i ja imamo male uloge, ali redatelju su bile dramaturški važan aspekt. Pojavljujemo se na kraju filma i za te je uloge Maksim radio casting preko producentske kuće 4Film Anite Juke i tako smo otišli u studenom 2020., u najgorem drugom valu korone, na četiri dana u Kijev. Bilo nam je divno, jako su nam se posvetili, vodili nas po gradu. Imali smo kompletnu cjelodnevnu pripremu za tih nekoliko scena koje smo snimali, a navečer smo izlazili zajedno. Glumimo bračni par i imamo veze s glavnom junakinjom - kaže Daria, prisjećajući se kako su i u vrijeme snimanja filma ljudi u Ukrajini imali osjećaj da su u ratu.
- Nama je to izašlo iz fokusa nakon 2014., zaboraviš na to, a oni su imali tu ratnu atmosferu, iako je to bio miran, europski grad i ni u najluđim snovima nitko nije mislio da će se ovo dogoditi. Film je, u svakom slučaju, postigao uspjeh i uvršten je u program festivala u Cannesu. To mi je najviše drago zbog njih jer proživljavaju horor, pa da se bar nečemu imaju veseliti. Ne znam hoće li moći prisustvovati festivalu, budući da muškarci ne smiju napustiti zemlju, ali možda se uspije nešto srediti - priželjkuje glumica.
Ratna stradanja i sama je prošla u rodnom Sarajevu, odakle je kao srednjoškolka izbjegla u Zagreb. Upravo o tim teškim vremenima i ljudima koji su iz Bosne morali pobjeći od strahota rata govori i predstava “Da sam ptica”, u kojoj glumi s Tarikom Filipovićem, u režiji Arije Rizvić.
- Predstava govori o izbjeglištvu, o dvoje ljudi koji promijene sredinu, kako se snalaze, o gubitku identiteta, vječnoj borbi između onog što si bio i što si postao, kao i želji da se vratiš ili da ostaneš, zapravo o tom kuršlusu emotivnom, psihičkom i mentalnom. Baš o tome smo htjeli napraviti predstavu i jako sam sretna da jesmo. Radili smo je prilično dugo u prvom lockdownu. Oboje smo godinama željeli nešto raditi zajedno i već smo imali jedan pokušaj. Arija je prvo Tarika angažirala za jedan projekt i onda se on sjetio da bi se mogla napraviti predstava u koju bi me mogli zvati i jako sam mu zahvalna na tome. Super mi je s njim igrati, stvarno je posebno jer smo nas dvoje stvarno iz Bosne. Jako smo puno svog stavili u tekstove, iz improvizacija, od naših roditelja, iz naših života, i to nosi jednu drugu dimenziju. Sad Tarik i ja imamo cijeli jedan život zajedno - ispričala je.
Upravo je to bila i prva predstava koju je igrala u svom rodnom gradu, a “Da sam ptica” uvrštena je i u redoviti program u Kamernom Teatru.
Nastup u Sarajevu
- To je bio prvi put da sam igrala u Sarajevu nakon 30 godina. Nikad prije nisam glumila u svom gradu. Umrla sam od straha. Nije lako to uopće govoriti pred Sarajlijama jer to je pozicija žene koja je otišla i koja se ne želi i ne može vratiti, a kroz predstavu se provlače svi ti njeni razlozi. Bilo mi je to jako teško igrati u Sarajevu i bojala sam se kako će to biti publici koja gleda, da ih ne povrijedim. Došao me gledati i tata i neki moji prijatelji. Puno ima autobiografskih stvari u predstavi i ljudi kojima se ja obraćam, o kojima govorim, s kojima se rastajem su to došli gledati. Uslijedile su ovacije od nekoliko minuta, ljudi su se digli na noge. Svi smo plakali, a ja sam još deset minuta nakon toga ridala u garderobi. Bilo je prelijepo, katarzično. Nije to bilo plakanje od tuge, nego se trebalo iščistiti. I počela sam se baviti ovim poslom zbog toga što vjerujem da je kazalište terapeutsko i za nas koji ga radimo i za one koji ga gledaju i da tome i služi, a ovo je predstava koja apsolutno nosi tu funkciju. I ljudi koji gledaju u Zagrebu nakon predstave izlaze i nasmijani i rasplakani i dirnuti. Nije bilo čovjeka koji je izašao ravnodušan. Poslom se baviš zbog takvih predstava - objašnjava.
Laboratorij za djecu
Uz “Kumove”, “Da sam ptica” i nekoliko starih predstava u matičnom HNK, Daria je uspjela napraviti i novi i jako gledani komad “Genijalna prijateljica”, a uza sve obveze odlično funkcionira i njezin kreativni laboratorij za djecu i mlade 4Sobe.
- Bilo je izazov preživjeti koronu sa svim tim zoomovima, djecom, voditeljima. Sad smo na 200 polaznika, što je super broj jer sam prije sedam godina startala s tridesetero djece. Silno sam ponosna na to. Imam 16 voditelja, 20-ak grupa; likovnih, plesnih, dramskih. Imam jutarnje programe plesa za odrasle, a sad imamo i rođendane - kaže glumica.
U sklopu 4Sobe već godinama pleše i sama Daria zajedno sa svojim kolegicama glumicama.
- Trenutno baš ne stižem, ali ako ujutro nemam snimanje, obavezno odem. Obožavam plesanje, to je ogromna ljubav, pa se nadam da ću biti pozvana u “Ples sa zvijezdama”, da će sapunica do tada završiti ili da ću uspjeti usporedo. To mi je san jer mi je sin natjecatelj, ušao je i u reprezentaciju latino standarda. On i ja to opsesivno gledamo, pa je i njegova najveća želja da me vidi tamo - zaključila je.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....