Dnevnik Nove TV u subotu je proslavio 15. rođendan. Danas, već 11. godinu zaredom, ta središnja informativna emisija drži titulu najgledanijeg dnevničkog izdanja u Hrvatskoj, a o prvim danima, kao i najvažnijim trenucima i gafovima razgovarali smo s Marijom Miholjek i Petrom Perežom, voditeljima koji su probili led i "odvozili" prvi Dnevnik.
Kako je izgledao taj 10. listopada 2005.?
PEREŽA: To je bio datum velikih očekivanja! Iako su se svi oko nas trudili da ne budemo pod pritiskom, napetost se mogla rezati u zraku. Bio je to dan velike prekretnice za Novu TV, s novim nazivom središnje informativne emisije, novim studijom, novim pristupom obrade i prezentacije vijesti i, na kraju, s novim licima. I danas, 15 godina poslije, iza nešto više od 60 minuta krije se cjelodnevna priprema i timski rad velikog broja ljudi.
MIHOLJEK: Koliko god je taj dan bilo i straha i sto upitnika nad glavom kako će sve proći, svi su detalji ostali živo u sjećanju. Osobno mi se nakon tog 10. listopada 2005. život promijenio naglavačke. Bilo je treme kako će sve ispasti, hoću li se zabuniti u nekoj najavi, hoću li opravdati povjerenje… Srećom, sve je išlo dobro, naš realizator Šime mirno je 'odvozio' emisiju od prve do zadnje minute i svi su nam u redakciji bili podrška, naše obitelji, prijatelji i gledatelji.
S obzirom na to da ste tada bili mladi i relativno neiskusni voditelji, većini hrvatske javnosti zapravo potpuno nova lica, jeste li se iznenadili kada su vas angažirali za vođenje središnje informativne emisije, perjanice programa svake televizije?
MIHOLJEK: Kako da ne! Nisam to ni u najluđim snovima očekivala. Kad je stigao poziv naše tadašnje direktorice Ive Gačić, radila sam u osječkom dopisništvu HTV-a. Nakon završetka fakulteta vratila sam se u moje Đakovo, putovala svaki dan u Osijek i na terene po cijeloj Slavoniji i Baranji, ne pomišljajući uopće o nekim drugim životnim kombinacijama. Ali život je smislio drugačiji plan.
PEREŽA: Mislim da su se više iznenadili gledatelji nego mi, ali bio je to hrabar potez vodstva Nove TV i evidentno nisu pogriješili. Meni je to bio prirodan put nastavka ambicije i karijere koju sam već ranije brusio. Iza mene je bilo devet godina rada na radiju kao novinar i urednik, pa mi je prelazak na TV bio veliki izazov u tehničkom smislu. S vremenom smo stekli povjerenje i gledatelja jer snaga i prilika Dnevnika i televizije kao tradicionalnog medija su točna, provjerena informacija i vjerodostojno izvještavanje koje poštuje profesionalne vrijednosti i kvalitetu.
Kada ste odradili to prvo izdanje Dnevnika, kako ste se osjećali?
PEREŽA: Pa bio sam kao prazna vreća jer je sutra trebalo ponoviti isto. A počinjemo sve ispočetka, od praznog papira. Svi su mislili da će najteža biti ta prva emisija, ali sutra je bilo još teže.
MIHOLJEK: Neću nikad zaboraviti osjećaj kad smo na kraju tog prvog Dnevnika rekli 'Hvala i doviđenja', a u studiju se prolomio pljesak. Dan koji ćemo Petar i ja uvijek s posebnim emocijama pamtiti. Iako, uvijek kažemo da nam je drugi dan bilo još i gore.
Kakva su bila tada vaša očekivanja? Jeste li slutili da ćete i danas raditi taj isti posao?
PEREŽA: Televizija vrlo malo toga može sakriti: energiju, emociju, glas, stas, angažiranost, upućenost, obrazovanost, pripremljenost... Nakon nekog vremena gledatelji te prihvate ili ne prihvate. Srećom, mene su prihvatili. Koje izdanje Dnevnika posebno pamtite?
MIHOLJEK: Pamtim ih puno. Najviše po emocijama. Neke po sretnima, a neke nažalost po tužnima. U sam vrh najsretnijih, nema dvojbe, ide finale Svjetskog prvenstva u nogometu. To je stvarno bio dan za pamćenje! Od ranoga jutra cijela je redakcija bila u hrvatskim zastavama i kockicama. Bilo je nezaboravno i, baš kao što pjesma kaže, 'neopisivo'. A najteži su mi bili trenuci u kojima smo se opraštali od naših kolega koji su od prvoga dana bili neizostavna lica Dnevnika. Našeg profesora Milana Sijerkovića i Tatjane Krajač, naše Tajči. Unosili su veselje u redakciju i istinski živjeli svoj posao.
A gaf?
PEREŽA: Gafovi su dio posla i namjera je da ih bude što manje. Osim poneke krivo izgovorene ili naglašene rijeci, nije bilo većih gafova. Iako na sve to gledatelji gledaju uglavnom blagonaklono. Ali uvijek pamtim riječi nekih svojih starijih kolega i profesionalnih uzora, koji su nam govorili kako ponekad treba i namjerno pogriješiti da bi ljudi osjetili da smo ljudi, a ne roboti.
MIHOLJEK: Možda ne ide baš u red klasičnih gafova, ali bilo je nekih situacija nekontroliranog smijeha kad se jednostavno nismo mogli suzdržati.
Nakon 15 godina, jeste li postali emotivno vezani za tu emisiju? Uz nju ste profesionalno stasali, postali roditelji....
PEREŽA: Naravno da sam emotivno vezan! Pa svaki rođendan Dnevnika doživljavam kao nešto posebno, jednu lijepu uspomenu na dane mladosti i entuzijazma, donošenja važnih životnih odluka. Zbog Dnevnika sam zamijenio svoj rodni Split Zagrebom. Zagreb sam zavolio jer je grad u kojem provodim najljepše dane svog života sa svojom suprugom i djecom. Sve to zahvaljujući Dnevniku.
MIHOLJEK: Jesam. Puno je ljudi s kojima radim od prvoga dana i toliko je zajedničkih anegdota, situacija koje su nam nekad zadale glavobolju, a danas ih sa smijehom prepričavamo. Mi smo samo dio velike ekipe, a bez naših kolega, njihova predanog i profesionalnog rada, niti naš dio posla ne bi došao do izražaja.