Tko je u leksikon u dobi od osam godina zapisao da će kad odraste biti pjevač, a kome je košarka bila napetija od glazbe? Tko je kao klinac do zore na televiziji gledao otvaranje Olimpijskih igara, a tko je imao glazbene probe u šupi bake Kate? Četiri mentora HRT-ova showa "The Voice Kids" - Vanna, Mia Dimšić, Marko Tolja i Davor Gobac - samo su za Studio otkrili kakvi su bili kada su imali između osam i petnaest godina, koliko sada imaju djeca koja su članovi njihovih timova.
* Kako biste sami sebe opisali kao mentora?
Gobac: Dobar k‘o kruh, tvrd, ali pravedan.
Mia: Trudim se biti empatična i nježna prema svojim mladim pjevačima, ali im istovremeno dati do znanja kad nešto može biti bolje i fokusirati ih kad se radi. Njihov pjevački i osobni rast kroz emisiju zapravo je najveća nagrada cijelom timu, a i sama djeca budu vrlo zadovoljna i ponosna na sebe kad vide da mogu i ono za što su prvo uporno ponavljali da ne mogu.
Tolja: Mislim, i nadam se, da sam klincima više frend nego mentor. Volio bih da nauče puno novih stvari o pjevanju i glazbi, ali isto tako mi je neizmjerno važno da im ova avantura ostane u sjećanju kao nešto najljepše i najpozitivnije.
Vanna: Mislim da sam dosta intenzivna, inovativna, impulzivna, na trenutke zahtjevna, ali sve u svemu vesela, dinamična i zabavna.
* Kako prepoznajete ono nešto posebno u nekom djetetu koje je došlo u "The Voice Kids" pokazati svoj talent?
Gobac: Pa, prvo u djetetu, kod blind audicija, prepoznajete glas. Dijete koje je došlo pokazati svoj talent vidite tek kad se okrenete. A zapravo ga upoznajete poslije i vidite kakav je ‘zapraf‘. Neka djeca u početku djeluju jako dobro, a poslije zna biti problema. Za neke opet misliš da neće biti baš tako dobri i onda te iznenade. Ali, uglavnom, svi su super koje smo izabrali.
Mia: Teško je to reći jer za vrijeme blind audicije, kad sve ovisi o tom našem pokretu ruke iznad velikog crvenog gumba, u glavi imamo sto stvari i pokušavamo objektivno prosuditi trebamo li se okrenuti, a na kraju ipak presudi srce. Glas ne mora biti savršen da bismo se okrenuli, ali mora učiniti da nešto osjećamo i zaintrigirati nas nečim, pa bio to stil, boja, tehnika ili priča pjesme koju je dijete izabralo ili nešto sasvim stoto.
Tolja: Jako je teško sve to prepoznati kada ste leđima okrenuti onome tko pjeva i samo ga čujete. U tih nekoliko minuta morate prepoznati talent, što bi sve taj vokal mogao u budućnosti napraviti i uza sve to osjetiti emociju. Ja se uglavnom prepustim ovom zadnjem. Ako me nečije pjevanje takne u srce, odmah stišćem ‘gljivu‘ i okrećem se.
Vanna: Prepoznati ono nešto posebno u djetetu nije jednostavno odmah nakon prvih audicija, na kojima djeca obično pjevaju pjesmu koju su sama odabrala. Stoga na prvim probama pokušavam od njih iskamčiti ono nešto što nisu htjeli ponuditi u svom prvom nastupu jer sam uvjerena da klinci ni sami ne znaju što u njima čuči dok se to ne iskopa van. Dakle, ono prvo nije nužno i najbolje od njih, nego moram do toga doći tako da im dajem puno pjesama koje pjevaju na probi, pa i neke koje im se na prvu ne čine kao nešto što bi mogli ili voljeli otpjevati.
* Što smatrate najvažnijim u svojoj ulozi mentora?
Gobac: Najvažnije je da imamo to zajedništvo, da se dobro zabavljamo skupa s djecom, da djeca nešto nauče o svom glasu i steknu dobar odnos prema glazbi. To je najvažnije, a ne ono ‘tko će pobijediti‘. Ionak‘ uvijek netko mora pobijediti.
Mia: Smatram svojom dužnošću priuštiti toj djeci nezaboravnu novu glazbenu i osobnu pustolovinu u kojoj će se osjećati sigurno, voljeno i prihvaćeno. Najvažnije mi je da vidim da se zabavljaju i da im je lijepo, a kad se tako osjećaju, obično i strahovito brzo uče i postižu lijepe rezultate. Volim vidjeti i kako se međusobno zbližavaju. Kod kandidata iz prve sezone najponosnija sam upravo na to što su mnogi i dalje prijatelji i često se čuju i međusobno podržavaju u novim glazbenim pothvatima.
Tolja: Već sam spomenuo da mi je najvažnije da su klinci sretni i da nakon ‘Voicea‘ zavole pjevanje još više. Nije mi na prvom mjestu da ih naučimo tko zna kakve tehnike pjevanja. Želim da se zabave, steknu nova prijateljstva i uživaju u trenutku.
Vanna: Najvažnije je da djeca odu iz showa s osjećajem da su se lijepo provela, zabavila i da su naučila nešto novo, a da im se to nije dociralo, ulijevalo u glavu, te da su upoznali sebi slične klince.
* Što je ono najvažnije što ste naučili od klinaca kojima ste mentor?
Gobac: Pa, iskrenost, ‘don‘t worry, be happy‘ i sutra je novi dan.
Mia: Puno toga. Prije prve sezone nisam se mogla zamisliti u ulozi nečijeg mentora i taj me dio dosta plašio. No, ispostavilo se da se mogu osloniti na svoju intuiciju, više nego što sam mislila.
Tolja: Iskrenost! Djeca će ti uvijek reći u lice što misle, a to je nešto što nama odraslima u ovom poslu jako fali.
Vanna: Naučila sam da se trebam uvijek veseliti ljudima kojima sam okružena, s kojima radim i koji su mi svakodnevno blizu.
* Kojim biste riječima opisali atmosferu u svom timu?
Gobac: Atmosfera u našem timu je vrhunski vesela.
Mia: Uglavnom je veselo i puno smijeha, ali kad se radi, radi se. Puno i razgovaramo o njihovim životima, braći i sestrama, školi i lektirama.
Tolja: Puno zabave i glazbe uz dozu učenja. Smatram da djeca tog uzrasta najbolje funkcioniraju i uče uz dobru dozu zafrkancije. Ako ih na početku pridobiješ dobrom i opuštenom atmosferom, mogu naučiti što god požele bez ikakve muke.
Vanna: Atmosfera u mom timu je vesela i opuštena, čak i opuštenija nego u prvoj sezoni, jer tako su nas klinci u timu doživjeli. Mi se uvijek nečemu smijemo.
* U showu "The Voice Kids" sudjeluju djeca u dobi između 8 i 15 godina. Kakvi ste vi u glazbenom smislu bili u tim godinama?
Gobac: Ja sam u tim godinama, s nekih sedam-osam, počeo slušati glazbu. U petnaestoj sam se već definirao kao panker.
Mia: Pouzdano znam da sam s osam godina već svima trubila o tome da želim postati pjevačica jer čuvam zapis iz leksikona koji to potvrđuje, ali sam istovremeno bila užasno sramežljiva i nisam htjela pjevati apsolutno ni pred kim. Ne znam kako sam to točno zamišljala, biti pjevačica a da me nitko ne vidi i ne čuje dok pjevam, ali u mojoj glavici je to tad išlo jedno s drugim.
Tolja: Pa ja sam cijelo djetinjstvo pjevao, išao u muzičku i svirao klavir… ali nikada u tim godinama ne bih imao hrabrosti prijaviti se i sudjelovati u ovako velikom projektu. Ovi današnji klinci su puno hrabriji!
Vanna: Bilo mi je to najslađe doba života, što, naravno, ne znači da su mi druga životna doba bila tužna i bremenita. Ali u toj dobi sam poput spužve upijala sve i svašta, filtrirala neke informacije uz pomoć roditelja. Tata je dosta utjecao na moje rangiranje zabavnih stvari koje su do mene dolazile, objasnio mi je da nije svaka vrsta zabave na mom intelektualnom nivou ili nivou moje znatiželje, učio me da uvijek mogu više i bolje i da mogu sama sebe ispolirati u kvalitetniju osobu. U to doba pjevala sam sve! Pokušavala sam imitirati svakoga, sviđale su mi se mnoge pjesme...
* Jeste li u toj dobi već imali svoje prve glazbene nastupe: gdje ste nastupali, kakve ste pjesme pjevali?
Gobac: Ja sam s trinaest godina imao svoj punk bend. Nastupali smo 1977. u staroj šupi kod babe Kate na Kajzerici. Poslije i na Gaudeamusu, na nekakvom festivalu. Mislim da smo čak svirali finale, u Lisinskom, ne mreš vjerovat! Pjevali smo svoje pjesme. Pankerske, naravno.
Mia: Prijavljivala sam se na razne dječje audicije i uglavnom sam pjevala pjesme Vanne ili Vesne Pisarović. Kad je Dino Jelusić pobijedio na Dječjoj Euroviziji, bila sam oduševljena time što si je sam napisao pjesmu, pa sam odlučila da to i ja moram napraviti i sljedeće godine sam se prijavila sa svojom prvom autorskom pjesmom. Nisam prošla, ali moja je razrednica saznala za to pa sam do kraja osnovne škole tu pjesmu morala izvoditi na gotovo svim školskim priredbama, što mi je tada bilo grozno i jedva sam čekala da svi to zaborave.
Tolja: S muzičkom školom stalno smo imali klavirske recitale, a s 11 godina sam prvi put nastupio i pjevački na MIK-iću. A što se tiče mog tadašnjeg repertoara, uvijek mi je bilo puno zanimljivije sjesti za klavir i pratiti se pjevajući Olivera ili Beatlese nego drviti po nekom Mozartu i Bachu… (smijeh)
Vanna: Nisam imala javnih nastupa, a pjevala sam u školskom zboru i u muzičkoj školi. No, s 15 godina sam se prijavila na natjecanje Prvi glas Koprivnice, na kojem sam pobijedila, pa sam u srednju školu došla kao pobjednica Prvog glasa Koprivnice. Yeah! (smijeh)
* Što vas je u tim godinama najviše okupiralo osim glazbe?
Gobac: Ploče, gramofon, glazba. Volio sam crtati. Djevojke... A što bi me zanimalo u tim godinama, što misliš?
Mia: Uz glazbu, oduvijek sam bila zaluđena i pisanjem, i zapravo sam te dvije velike ljubavi na kraju i ujedinila u svojoj profesiji. Bila sam u literarnoj skupini, natjecala se na Lidranu i u slobodno vrijeme smišljala zaplete romana koje nikad ne bih dovršila, a obožavala sam i čitati romane. Bila sam pravi mali štreber, sport me nikad nije zanimao.
Tolja: Želio sam trenirati košarku, ali to nije bilo moguće spojiti sa sviranjem klavira, pa sam je upisao tek u srednjoj školi nakon završene glazbene škole. Tada sam i sam kod kuće naučio svirati gitaru da mogu s ekipom svirati na plaži. Uglavnom, sve se uvijek vrtjelo oko glazbe…
Vanna: Kod mene je bilo, novinarskim žargonom: sport i glazba. Sestra i ja gledale smo sve filmove koji su dolazili u kina, pratile televizijske spektakle, čitale bismo časopise o zvijezdama... Upijala sam i stranu i domaću glazbu, uglavnom onu moderniju - nije me zanimala glazba za srednje generacije premda sam danas svjesna da i svu tu glazbu znam. Obožavala sam sport: otvaranje Olimpijskih igara gledala sam cijelu noć...
* Kakvi ste bili kao dijete?
Gobac: Bio sam živahno dijete. Moja baka je znala reći: ‘On je živo srebro!‘ (smijeh)
Mia: Uglavnom stidljiva i introvertna. Bilo mi je jako teško i naporno sklapati nova prijateljstva i imati posla s ljudima, a to se drastično promijenilo tek u srednjoj školi kad sam se okrenula za 180 i počela živjeti za druženja i izlaske. Čini mi se da tek sad u tridesetima polako pronalazim balans između te dvije krajnosti.
Tolja: Pa, zapravo, vrlo sličan kao danas: zafrkant, uvijek najglasniji u društvu i zadužen za mjuzu…
Vanna: Nisam bila stidljiva, ali nisam bila ni glavni zafrkant. Bila sam odlična učenica, solidna frendica... Mislila sam da se moram dobro pripremiti za ono što ću biti kad odrastem. (smijeh)
* Tko su bili vaši glazbeni mentori?
Gobac: Osim bendova koje smo slušali u stvarnom životu, to su bili naš producent, pokojni Piko Stančić, Davor Slamnig i Pjer Žardin. Svi ti ljudi stariji od nas s kojima sam svirao i družio se. Zapravo su nam oni bili mentori u neku ruku.
Mia: Moj prvi mentor bio je tata koji također svira gitaru i tamburu, i koji me oduvijek najviše poticao da istražujem svoje glazbene sklonosti. On mi je pokazao i prve akorde na gitari, nakon čega sam je nastavila razvijati kod svog drugog mentora, profesora gitare i tambure Franje Slavka Batoreka, koji me ohrabrio i za prve veće solističke vokalne nastupe.
Tolja: Nikada nisam išao na satove pjevanja. Sve što znam o pjevanju naučio sam slušajući svoje glazbene idole. Tom logikom mogu zaključiti da su mi glazbeni mentori bili Oliver, Sinatra, Wonder…
Vanna: Imala sam imaginarne mentore, od Princea do Whitney Houston.
* U kojem ste trenutku shvatili da je glazba vaš životni poziv?
Gobac: Ja sam dost rano mislio. Ja sam već sa 16 godina imao osjećaj da znam što ću biti u životu. Evo, sada, u 61., mogu reći da sam bil u pravu.
Mia: Vrlo rano sam osjećala da će glazba biti važan dio mog puta, ali trenutak kad sam definitivno odlučila bio je na četvrtoj godini fakulteta, kad sam neobičnim spletom okolnosti upoznala Damira Bačića, svog najvažnijeg suradnika, koji mi je prvi rekao da se time trebam početi profesionalno baviti. Znala sam da je to to od prve pjesme i nikad se nisam osvrnula.
Tolja: Negdje završetkom srednje škole, kada je trebalo odabrati fakultet, tada sam prvi put sebi rekao: ‘A zašto ne bi probao biti ono o čemu maštaš cijeli život - pjevač?!‘ I tako sam upoznao neke ljude i počeo raditi na tome iako tada nisam ni mogao zamisliti da ću danas biti tu gdje jesam. Mislim da sam po tom pitanju imao jako puno sreće i stvarno sam zahvalan što mi je najveća ljubav ujedno i posao.
Vanna: Pa, evo, tek neki dan sam shvatila da je to moj realitet. (smijeh)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....