Eurosong, koji svojim prvim polufinalnim natjecanjem, u kojem nastupa i naša Mia Dimšić, starta 10. svibnja, ima neke svoje rekorde. Zna se, na primjer, da je najobrađivanija skladba s ovog natjecanja 'Volare' koju je 1958. godine otpjevao Domenico Modugno, da su Finci izveli najkraću pjesmu tog natjecanja, dugačku tek minutu i 27 sekundi, da je najviše pobjeda osvojila Irska, kao i da je Maja Blagdan u pjesmi 'Sveta ljubav' Zrinka Tutića 1996. otpjevala najviši ton ikad izveden na Eurosongu. No, među te rekordere trebalo bi upisati i Opatijku Martinu Majerle koja je na Eurosongu dosad nastupala točno osam puta: dva puta za Hrvatsku, četiri puta za Sloveniju, te dva puta za Crnu Goru.
- Točno! Kao prateći vokal na Eurosongu sam bila 2003. godine uz Claudiju Beni (Hrvatska), 2007. uz Alenku Gotar (Slovenija), 2008. uz Stefana Filipovića (Crna Gora), 2011. s Majom Keuc (Slovenija), 2012. uz Evu Boto (Slovenija), 2014. uz Sergeja Ćetkovića (Crna Gora), a 2016. godine pratila sam našu Ninu Kraljić. Uz sve to 2009. godine Slovence sam kao 'glavna' pjevačica na sceni predstavljala na Eurosongu u Moskvi gdje sam s gudačkim kvartetom Quartissimo pjevala pjesmu 'Love Simphony' riječkog autora Andreja Babića - priča Martina koja je prije dvanaest godina pobjedu na slovenskom nacionalnom izboru Ema posvetila svom djedu, po kojem je ona podrijetlom i Slovenka. Unatoč tome, ona slovenski jezik ne zna govoriti, pa će u povijesti biti zapisana kao jedna od doista rijetkih predstavnika zemalja kojima je nepoznat jezik zemlje ispred koje su se natjecali na Eurosongu.
- Moj djed Bojan, nažalost, nije me uspio naučiti slovenski jezik. Otišao je prerano, a kontakte sa svojom obitelji u Sloveniji nije imao. Tako ni ja, sve do 2009. godine i nastupa na slovenskoj pjesmi Eurovizije, na koji sam došla na poziv kolege Andreja Babića koji je napisao pjesmu za gudački kvartet u kojoj mu je falio vokal. Tek nakon pobjede u Sloveniji ljudi su počeli primjećivati moje slovensko prezime, pa se može kazati da me prst sudbine približio slovenskoj kulturi i jeziku te povezao s mojim slovenskim korijenima - govori Martina, kojoj je od svih eurovizijskih nastupa u sjećanje najviše ostao urezan baš taj moskovski iz 2009. godine.
- Zapravo, poštenije bi bilo reći kako baš taj Eurosong pamtim po tome da se većine svog nastupa od uzbuđenja skoro i ne sjećam. Tek kad sam ga odgledala na televiziji shvatila sam da se sve to uistinu i dogodilo. Huk publike, 'wind machine' u kosi, ogromna dvorana, svijest da te milijuni gledaju preko malih ekrana... Pamtim i to kako nikako nisam elegantno mogla izaći na pozornicu iz same scenografije - okvira vrata, probijajući štiklom ogromni papir koji ih je prekrivao, sve dok Andrej nije zadnji dan uoči nastupa kupio običnu plahtu koju sam strgala i tek tada bez problema izašla na scenu. Snašli smo se (smijeh). Ali, šalu na stranu, Eurosong je manifestacija na najvišem tehničkom audio - vizualnom nivou kojem većina pjevača svjedoči u svojoj karijeri. Kad te smjeste u tzv. Green room s ostalim izvođačima, samo slušaš i gledaš širom otvorenih očiju i ušiju. Meni je sve to izgledalo kao da sam u snu - prisjeća se Martina nastupa na 'ruskom' Eurosongu koji umalo nije održan u Moskvi.
Naime, nakon pobjede Dime Bilana u Beogradu, premda je Moskva, kao glavni grad, bila najbolji izbor za domaćinstvo, Jurij Lužkov, tadašnji moskovski gradonačelnik, nije pokazao volju za organiziranjem tog natjecanja. Stvar je sredio tadašnji ruski premijer Vladimir Putin, koji je umjesto Lužkova odlučio da će Moskva biti domaćin televizijsko-glazbenog spektakla. Rusi su se nakon toga stvarno potrudili: sudionici (Hrvatsku su te godine predstavljali Andrea Šušnjara, današnja pjevačica Magazina, i Igor Cukrov koji su pjevali Huljićevu skladbu 'Lijepa Tena') su bili smješteni u sam centar grada, sa svojih hotelskih prozora mogli su pratiti vojnu paradu što je Crvenim trgom prošla na Dan pobjede, a zapamtili su, bome, i da je Moskva jedan od najskupljih gradova na svijetu jer su tada, 2009. godine šalicu kave plaćali 20 eura, a tanjur juhe dvostruko više. No, sve su to danas lijepe uspomene, a Martina ih nosi i iz Stockholma gdje je na Eurosongu bila s Ninom Kraljić, Kopenhagena (Sergej Četković), Rige (Claudia Beni), Helsinkija (Alenka Gotar), Beograda (Stefan Filipović), Düsseldorfa (Maja Keuc), Bakua (Eva Boto)... S kime je suradnja bila najugodnija, a s kim više ne bi voljela raditi?
- Eurosong je popriličan stres za svakog izvođača. Pjevački, jer se trude sami sebe predstaviti u najboljem svjetlu, i nacionalno, jer izvođač stoji ispred svoje nacije koja nema uvijek razumijevanja za sve što izvođač prolazi i to ga dodatno opterećuje. Mi smo u ulozi pratećih vokala bili tu da izvođače podupiremo i psihološki i pjevački. Nezahvalno bi bilo reći da s nekim ne bih željela ponovno surađivati. Ono što sam primijetila je kako su najmlađi izvođači taj stres puno bolje podnosili od ostalih. Claudia Beni i Eva Boto sa samo šesnaest godina su bile najmanje svjesne nacionalnog pritiska i imala sam osjećaj da se pritom najviše zabavljaju - kaže Martina koja ima poruku za Miu Dimšić:
- Mia je velika profesionalka, vrlo ozbiljna i staložena, kao i njen tim, i uopće ne sumnjam da će dati sve od sebe i ostaviti srce na toj pozornici. Voljela bih da se zabavi i pokuša maksimalno uživati u izvedbi, pritom misleći isključivo na sebe i svoj nastup. Neka kući ponese ono najbolje s Eurosonga, a to su lijepe uspomene. Sve ostalo, kladionice, špekulacije i zlonamjerne komentare kojih uvijek ima neka ostavi iza sebe. Njen personality svidjet će se Eurosong press-u i publici i uvijek će tamo biti dobrodošla - kaže Martina, koja se poput Mie proteklih tjedana i sama sprema za natjecanje. Ona je, naime, sudionica slovenske verzije spektakla 'Tvoje lice zvuči poznato', showa 'Znan obraz ima svoj glas'. Kako je došlo do toga?
- Bila sam pomalo iznenađena kad je poziv stigao. Slovenska javnost me pamti kao njihovu predstavnicu na Euroviziji još iz 2009. godine uz gudački kvartet Quartissimo, te kao vokala iz njihove inačice showa 'Ples sa zvijezdama'. Kako nisam dobro poznavala slovenski jezik, niti sam se smatrala vještom imitatoricom i plesačicom, odlučila sam se zabaviti i malo našaliti na vlastiti račun, pa sam izazov i prihvatila. Sve te vještine bile su mi strane, a televizija mi je pritom osigurala učiteljicu slovenskog tako da javnost prati napredak iz emisije u emisiju. Do sada sam utjelovila Shirley Bassey, Christinu Aguileru, Britney Spears, Mariah Carey, lik Lettie Lutz iz mjuzikla The Greatest Showman, Damira Urbana, te grupu 'Pepel in kri' - otkriva Martina od koje doznajemo da Slovenci ovaj svoj show rade uživo, uz sve rizike koje emisije uživo nose. Kao, recimo, da stane glazbena matrica ili zataje hidraulika, plamen ili rekviziti poput aviona, automobila, klavira... itd. Inače, u slovenskom žiriju sjede najveće zvijezde i dive poput Helene Blagne ili pak svjetskog prvaka u latino-američkim plesovima Andreja Škufce, koji vrlo ozbiljno komentiraju i ocjenjuju, što natjecatelje tjera da vrlo ozbiljno shvate svaki izazov.
No, Martina, i inače ozbiljno i profesionalno pristupa svom poslu. Da nije tako sigurno ne bi imala prilike po svjetskim pozornicama pratiti najveće zvijezde regije poput Tereze, Olivera ili Zdravka Čolića. Samo jedanput u životu, upravo dok je kao prateća vokalistica s legendarnom Terezom nastupala u pariškoj Olympiji, to je svoje pravilo prekršila.
- Da, i to upravo s Terezom, našom najvećom pjevačicom svih vremena, divom koja se ne štedi, od koje se uči. Svaka naša proba za Olympiju bila je koncert u malom. Sjećam se pjesama na kojima bi je emocija ponijela toliko da bi se pjevajući ustala sa stolice i bacila sve tekstove u zrak, a mi klinci smo se samo gledali. Takva posvećenost ne doživljava se često. I onda se ja s takvom Terezom nisam pazila i ostala sam uoči koncerta bez glasa. Točno je i da me zbog toga ona prije pariškog koncerta htjela poslati kući, ali točno je i da me je kada je sve dobro prošlo, jer mi se glas vratio, onako sitna dignula u zrak od sreće. Upravo to njezino otvoreno pokazivanje emocija još je jedan razlog zbog kojeg ju toliko volim. Sretna sam što sam imala priliku proći najveće nastupe njezine karijere i što naša suradnja traje i danas - ističe Martina koja pamti i brojne nastupe s Oliverom kojeg je obožavala zbog njegove skromnosti.
- Jednom prilikom naletjela sam na njega na usidrenom ribarskom brodu šećući se po Vela Luci. Pitala sam ga sjeća li me se iz Engleske. Odgovorio je da se sjeća, da malo čisti svoj brod jer će u ribe, i kako živi preko puta. Da nisam znala tko je mislila bih da je lokalni ribar. Meni je to bilo fenomenalno! - kaže pjevačica koja Čolića opisuje kao velikog kavalira.
- Ja sam na njegovim svjetskim turnejama bila jedina djevojka u timu i uvijek sam osjećala njegovu očinsku brigu, pogotovo kad bih bend ostavljala u Beogradu i vraćala se sama kući u Opatiju. Jednom me je prilikom po povratku s američke turneje usred noći iznad Atlantskog oceana pitao imam li dovoljno novca za dodatnu prtljagu do kuće. Ja sam se iznenadila što o tome uopće razmišlja. Zdravko Čolić je jednostavno takav, ljudski. Na taj način ophodi se prema cijelom svom timu. Puno topline daje i puno dobiva nazad - kaže Martina koju ćemo ove godine ponovo moći čuti na festivalu 'Melodije Istre i Kvarnera'.
- Nastupit ću s pjesmom 'To jubav je' Roberta Grubišića i Vjeka Alilovića. Ljeto pred nama bit će mi radno, a za kraj ljeta došao mi je i poziv s Krapinskog festivala i pjesma 'Ljubek moj' autora Aleksandra Valenčića i Andree Šelendić. To je ujedno i moj prvi susret sa zagorskim dijalektom u solo izvedbi. Trenutno definitivno bolje stojim sa slovenskim, no imam sreće što imaju svojih sličnosti. Tko zna, možda otkrijem i neke zagorske korijene ovaj put - u šali kaže Martina Majerle.