Vratila se omiljena serija "Kumovi", a mještane Zaglava očekuju brojne intrige i neočekivani obrati. U novim nastavcima gledat ćemo i omiljenu Luce, a Ana Uršula Najev, koja je igra već pet godina, otkriva da je u ovoj sezoni jedan od središnjih događaja za Luce njezina suspenzija.
- Velik dio njezina razvoja tijekom svih ovih godina bio je usko povezan s njezinom profesijom, uz činjenicu da je liječnica, da pomaže ljudima, liječi ih i da je to nešto što je u velikoj mjeri definira kao osobu. Zato mi je bilo jako zanimljivo istraživati što se s čovjekom događa kada mu odjednom oduzmete ono kroz što je toliko dugo gradio svoj identitet. Time su se liku Luce otvorile neke potpuno nove sfere i moram priznati da mi je ova sezona bila iznimno zanimljiva za snimanje. Kao glumicu me odvela u neka područja njezina života i osobnosti u koja nisam očekivala da ćemo ikada zagaziti i baš sam uživala istraživati što joj takva situacija radi, gdje je lomi, a gdje možda otkriva neke njezine potpuno nove strane. I naravno, kao i uvijek u "Kumovima", kroz njezinu priču dosta se reflektira i naša hrvatska stvarnost i svakodnevica koja nas okružuje. Mislim da će gledatelji u svemu tome prepoznati mnogo toga što im je blisko i poznato - najavljuje glumica.
Je li dugogodišnje igranje Luce ostavilo na vas neki trag?
- Apsolutno. Pet godina igrati isti lik u formatu u kojem se sve stalno i rapidno mijenja specifično je iskustvo. Zanimljivo je koliko se puta dogodilo da scenarij gotovo slučajno prati neke situacije iz naših privatnih života ili obratno. Mislim da je nakon toliko vremena neizbježno da glumac počne učiti i od lika koji glumi. Godinama razmišljaš tuđim mozgom, promatraš svijet kroz prizmu nekog drugog čovjeka i s njim prolaziš kroz niz često vrlo krucijalnih životnih promjena. To te nužno tjera da preispituješ i vlastita stajališta, širiš perspektivu i neke stvari sagledaš iz kutova iz kojih ih možda privatno nikada ne bi promatrao. Istodobno, sva iskustva koja stječem kroz vlastiti život daju mi sve više materijala kojim mogu graditi Luce.
U čemu je, po vama, tajna uspjeha "Kumova"?
- Prije svega mislim da smo imali veliku sreću da se okupio fantastičan glumački i autorski tim i da se među nama dogodila neka posebna sinergija koju je teško isplanirati ili proizvesti. Mislim da publika jako dobro osjeti tu energiju. Nakon svih ovih godina zaista se poznajemo, volimo i razumijemo te vjerujem da nešto od toga neizbježno prijeđe i preko ekrana.
Gledate li serije u kojima igrate?
- Naravno da volim pogledati materijal koji sam napravila i posao kojem sam se posvetila, a mislim da je to za glumca i dobro i potrebno. Kod sapunice je situacija ipak malo specifična zbog goleme količine materijala koja nastaje iz dana u dan i činjenice da isti lik igraš godinama. Kad provedeš cijeli dan snimajući, posljednje što navečer poželiš jest doći kući i ponovno gledati sebe kako radiš. Ipak, mislim da je dobro s vremena na vrijeme provjeriti svoj rad. Ovo je jedan od rijetkih formata u kojem imaš priliku paralelno rasti s likom i, dok projekt još traje, primijetiti neke stvari koje možda želiš promijeniti, ispraviti ili dalje razvijati. Prilično sam kritična prema sebi pa mi gledanje vlastita rada ionako češće nalikuje analizi, a ne opuštanju uz televiziju. A iskreno, donedavno u Zagrebu nisam niti imala televizor. Pogledam neke epizode ili scene kada me nešto posebno zanima, ali gledanje "Kumova" kod mene je ipak najviše rezervirano uz Split. Kad dođem doma, volim ih pogledati s bakom i didom te biti dio tog njihovog malog rituala. To mi je puno draže nego gledati ih sama.
Što vas je privuklo glumi?
- Mislim da sam negdje vrlo intuitivno osjećala da bi gluma mogla biti prostor u kojem ću uspjeti izraziti neke dijelove sebe koje u privatnom životu možda ne znam ili ne mogu tako lako izraziti. Ne kaže se bez razloga da glumcima često najbolje leže upravo ona stanja i emocije s kojima privatno imaju najviše poteškoća. U tom smislu gluma za mene definitivno ima i terapeutski učinak. Meni su, na primjer, oduvijek jako dobro išle scene agresije i bijesa, a privatno sam dugo imala upravo suprotan problem. Bilo mi je izrazito teško pokazati nezadovoljstvo, ljutnju, a ponekad čak i jednostavno reći "ne" onda kada zaista mislim da bih to trebala napraviti. A onda, postoji i druga strana glume koja me jednako fascinira. Mogućnost da na neko vrijeme uđeš u tuđi svijet i pokušaš razumjeti čovjeka koji razmišlja možda potpuno drukčije od tebe. Gluma te tjera da budeš znatiželjan prema ljudima, da ih promatraš i slušaš te da pokušaš razumjeti prije nego što prosudiš. I dok tako istražuješ druge, neizbježno stalno otkrivaš nešto novo i o sebi. Mislim da je upravo ta dvosmjernost ono što me najviše privuklo glumi te što me i danas drži u njoj. Kroz sebe pokušavaš razumjeti druge, a kroz druge neprestano upoznaješ sebe.
U mjuziklu "Galeb i ja" igrate Katu Karuberu. Kakva je Kate?
- Kate je žena za koju nikada ne znaš što od nje možeš očekivati. U njoj istodobno postoje grubost i nježnost, ironičnost, britkost, snaga i ranjivost, grezost i dubina, ali i vrlo teška i zanimljiva životna pozadina. Kroz Katu, ali i kroz druge likove u ovoj priči, jako se lijepo vidi koliko ljudi koje društvo često marginalizira, stigmatizira ili olako svrstava u određene ladice u sebi zapravo nose neke od najinspirativnijih i najslojevitijih životnih priča. Mislim da nas takvi likovi podsjećaju na to koliko malo o čovjeku možemo znati na temelju onoga što vidimo. Posebno me veseli što nakon dugo vremena ponovno igram u velikom ansamblu, okružena sjajnim glumcima, pjevačima i plesačima. Cijeli projekt ima posebnu splitsku energiju i meni je, kao Splićanki, prekrasno sudjelovati u priči koja kroz glazbu, stihove i likove priziva Split koji možda više ne postoji u istom obliku, ali ga svi na neki način još nosimo u sebi.
Što su vaši najveći gušti u životu?
- Zapravo su to sve više neke male stvari koje, što sam starija, sve više znam cijeniti. Zajednički ručak s obitelji, trenutak mira i molitve, luksuz da zastaneš i pogledaš zalazak sunca, dobar razgovor, smijanje do suza, dobra hrana, putovanje ili dan u kojem nemaš nikakav veliki plan pa te život sam negdje odvede. Naravno, more, bez konkurencije. More mi je terapija, često mi služi za resetiranje i mjesto je na kojem se najbrže vratim sebi. Glazba također, bilo da je slušam, pjevam, sviram ili otkrivam nešto novo. I stvaranje općenito. Mislim da je mogućnost da sve ono što nosimo u sebi, i lijepo i teško, pretočimo u nešto kreativno i tako kanaliziramo emocije za mene uistinu velik blagoslov. Ali ako govorimo o najvećem guštu i najvećoj sreći, onda je to probuditi se ujutro, zahvaliti Bogu na novom danu i navečer otići spavati mirne savjesti i duše, znajući da je moja obitelj živa i zdrava i da radim ono što volim. Sve ostalo je bonus.
Po čemu ste tipična Dalmatinka?
- Evo, što sam starija, sve mi je neizbježniji popodnevni pižolot, odnosno ubit‘ oko malo nakon obida. Koliko god dugo živjela u Zagrebu, taj pomalo usporeni, hedonistički dalmatinski način života i taj naš ‘dolce far niente‘ nešto su u čemu, mislim, nikada neću prestati uživati. Napravit‘ gregadu, bacit‘ na briškulu, zapivat ‘u konobi, skočit‘ u more i popit‘ gemišt nikad neće izaći iz mode. A od karakternih osobina izdvojila bih temperament, neposrednost, izravnost i taj neki specifičan dalmatinski humor. I sposobnost da istodobno grintam kako mi je svega dosta, a pet minuta poslije govorim da je život prekrasan.
Kako održavate dobru liniju?
- Živim dosta aktivno, puno sam u pokretu zbog posla, a trudim se slušati tijelo i ne raditi od hrane matematiku. Naravno, postoje razdoblja kada treniram više i ona kada ne stignem apsolutno ništa. Važnije mi je osjećati se dobro, snažno i zdravo nego ganjati određeni broj na vagi.
Kakav bi trebao biti muškarac koji bi vas mogao osvojiti i zadržati?
- Treba bi biti ostvaren, samosvjestan čovjek koji voli i poštuje i mene i sebe. Osvajaju me energija, inteligencija, humor i dubina, ali i muškarac koji ima svoj svijet i strast prema nečemu. Cijenim toplinu te dobru i zdravu komunikaciju. A što se tiče "zadržavanja", nikoga ne treba zadržavati. Najljepše je kada se dvoje ljudi iznova biraju.
Kakva ste kuharica?
- Rekla bih da sam intuitivna kuharica, što znači da je vrlo upitno mogu li ikada ponoviti isto jelo dva puta. Postoje neka jela čije sam recepte naslijedila od majke i bake i čije se osnovne strukture držim, ali gotovo uvijek dodam nešto svoje. Nekad namjerno, a nekad po principu "snađi se, druže" s onim što se u tom trenutku nađe u kuhinji.
Na kojim ste sve projektima radili ovog ljeta?
- Ovo ljeto bilo je prilično intenzivno i šareno, baš onako kako volim. Uz snimanje "Kumova", bilo je tu kazališta, koncerata, festivala i različitih projekata, a posebno mjesto svakako zauzima "For Amy", moj hommage Amy Winehouse koji mi je iznimno osoban i važan projekt. To nije zamišljeno kao imitacija Amy, nego kao koncertna priča u kojoj kroz glazbu koja je nju oblikovala i moje osobne priče pokušavamo publici približiti ono zbog čega je njezina umjetnost toliko posebna i bezvremenska. Kazališno je ljeto obilježila splitska premijera predstave "Solo u dvoje", a ta se priča nastavlja na jesen zagrebačkom premijerom. Nastavljamo igrati i "Rulet", a u listopadu me već čekaju pripreme za novu predstavu, nastavak predstave "Sretna ne bila" u režiji Helene Petković. Paralelno je tu i "Galeb i ja", koji mi je posebno drag zbog te splitske priče, glazbe i velikog ansambla. Uz sve to, ovo mi je ljeto donijelo i Sarajevo Film Festival s "Balkanikom", što mi je bilo još jedno prekrasno iskustvo, a u studenom na ekrane stiže i nova sezona "Kumova". Kad ovako sve povežem, shvatim da mi ljeto zapravo nije završilo. Samo se nekako prelilo u još intenzivniju jesen. I veselim joj se. Najsretnija sam kada mogu paralelno živjeti glumu, glazbu i kazalište, jer ih više niti ne doživljavam kao odvojene svjetove. Sve su to različiti jezici kroz koje istražujem i izražavam različite dijelove sebe.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....