60 GODINA ‘STUDIJA‘

Kroničar vremena i vjerni pratitelj zvijezda. Željka Fattorini: ‘Obilježio me naslov - najmlađa spikerica s najdužim stažem‘

Tri legende - Željka Fattorini, Rajko Grlić i Tereza Kesovija prisjećaju se povijesti našeg tjednika

Željka Fattorini

 Vedran Peteh

Studio je proslavio šest desetljeća postajanja! Prvi broj tjednika Studio tiskan je 3. travnja 1964. u crno-bijeloj rototehnici na 48 stranica, u nakladi od 60.000 primjeraka, s opširnim tjednim radijskim i televizijskim programom, a na naslovnoj stranici bio je glumac Mija Aleksić.

Bio je to prvi tjednik za televiziju, radio, film, glazbu i kazalište u bivšoj Jugoslaviji koji se pojavio u doba kada je televizor postajao sve pristupačniji, a TV program sve popularniji. Paralelno je industrija zabave i kulture u tadašnjoj državi počela cvasti. Tijekom godina postojanja, Studio je bio i ostao kroničar vremena, bilježio je uspjehe i neuspjehe, napredak i novitete, pratio profesionalne i životne puteve naših najvećih zvijezda...

Imala je 18 godina

Željka Fattorini, legendarna voditeljica i spikerica čiji je rad obilježio generacije pred malim ekranima, ali i visoko postavio letvicu kvalitete svim budućim voditeljima, jedna je od onih čije se lice od početka karijere pojavljivalo na naslovnici Studija. Tada 18-godišnja Željka Marković, kasnije Fattorini, krasila je prvu stranicu trećeg broja našeg tjednika od 17. do 24. travnja, čija je cijena bila 50 dinara. Tim trećim brojem i svojom prvom naslovnicom Studija, Željka Fattorini pojavila se i na ovogodišnjoj dodjeli Zlatnog Studija noseći sa sobom pažljivo, u plastičnu ‘košuljicu’ umetnut popularni RTV prilog.

- U naslovu piše: “Željka Marković, najmlađa spikerica vaše televizije s najdužim radnim stažom”. To me pratilo dugo vremena. Prvi broj Studija izašao je nekako potiho, a onda su ovaj, na kojem sam ja bila na naslovnici, počeli jako reklamirati pa su me ljudi svugdje vidjeli i sve više prepoznavali. Morate znati da u to vrijeme nije bilo puno TV prijemnika. Televizija se gledala u izlogu RIZ-ova dućana na Jelačić trgu, sve je išlo polako, pa mi je to sve bilo jako zgodno - prisjeća se Fattorini koju su kao mladu, vrlo lijepu najavljivačicu počeli svako malo fotografirati (ne samo za Studio).

Prvi kolor

- Kad je došao prvi kolor, sjedila sam tamo i slikala da se da budem prva u bojama. Kada je došla druga tehnika, sjedila sam tamo da budem prva i u tome. Uglavnom, prošla sam sve faze uslikavanja i otkrivanja televizije koja je sve više prodirala u domove i time smo mi postajali sve važniji. Ljudi su nas uzimali pod svoje, a moram naglasiti da konkurencija nije bila velika. Prema tome mi smo bili bogom dani, ili me hoćeš il me nećeš... - uzvraća skromno Fattorini uz smijeh. Premda konkurencija nije bila velika, od mladih spikera, a poslije i voditelja, tražilo se jako puno. Puno više nego danas.

image
Studio arhiva
image
Studio arhiva

- Imali smo starije kolege, radijske spikere koji su nam bili silno dragocjeni. I bili su jako dobri prema nama. Ja sam bila curica, jako mlada, prema meni su valjda bili najbolji. Vježbala sam, radila s Ljubom Jelčićem koji mi je stavio olovku u usta da se naučim artikulirati, pa s Nadom Agbabom koja mi je bila pojam. S njezinom sam kćeri išla u školu. Kad god smo nazvali, kad god smo pitali, a najčešće smo pitali za imena kako se čitaju i izgovaraju, oni bi pomogli. I dan-danas se sjećam kako sam išla hodnikom na Televiziji i zaustavljala, vukla za rukav i mog Olivera Mlakara koji je bio stariji kolega i moju Gordanu Bonetti. I oni su mi rekli što su znali. Bit u svemu je da smo se silno trudili i učili u hodu jer ne postoji fakultet za spikere. Bogomdan ti je recimo izgled i glas i neki obiteljski govor, a drugo moraš sam savladati. I mi smo se svi dosta namučili, nismo baš samo tako postali spikeri - ističe Fattorini koja je već godinama i članica stručnog žirija Zlatnog Studija za područje televizije.

image
Studio arhiva
image
Studio arhiva

Zahvaljujući predanom radu stasala je ta zlatna generacija televizijskih voditeljica, kako se često referiraju na slavnu ‘petorku’ - Željku Fattorini, Kseniju Urličić, Jasminu Nikić, Vesnu Spinčić-Prelog te neprežaljenu Helgu Vlahović Brnobić. Posao ih je spojio, a mirovina nije razdvojila. Postale su silno dobre prijateljice koje se i dalje svakodnevno čuju i redovito sastaju, a ne zaborave ni svoju Helgu kojoj odu na grob i zapale svijeću.

- Nismo prekinule raspravljati o emisijama, voditeljima, događanjima, mi i dalje razmjenjujemo naša mišljenja, ali to ostaje unutar četiri zida. Nalazimo se tako da nas nitko ne možemo čuti niti kritizirati, zadržale smo svoju privatnost, a moram priznati da imamo jako puno simpatija gdje god da dođemo. Ljudi nas nekako baš vole i rado govore o onim vremenima kad smo mi bile na malom ekranu - otkriva Fattorini. Sedamdesetih i početkom osamdesetih, kada je “Nedjeljno popodne” bilo pojam, silno popularna emisija, Fattorini je svako malo bila na naslovnici Studija.

- Onda nije bilo gdje me nije bilo. Dođe svakome takav jedan period i dobro je ako shvatiš to tako na vrijeme, ako ne odlutaš. U jednom momentu bili smo apsolutno dominantni u televizijskom programu od ujutro do navečer. Ja sam bila i najavljivačica i spikerica i voditeljica, sve sam radila. I tako je trajalo sve dok netko drugi nije postao ‘nezamjenjiv’ - govori Fattorini i zaključuje kako i dan-danas taj trend postoji. Nažalost, nije uspjela sačuvati sve naslovnice koje bilježe kako se razvijala njezina karijera.

- No imam toga jako puno, držim arhivu ispod kreveta i sve se spremam izrezati tekstove i napraviti albume kao što to radim s fotografijama druženja s mojim kolegicama otkako smo u mirovini. Međutim, nikako da se uhvatim tog posla - otkriva Fattorini.

Promišljen pristup

I Tereza Kesovija ima svoju arhivu koju čuva. To joj je odličan podsjetnik na sve što je radila, ali i pravo blago uspomena.

image

Tereza Kesovija prima nagradu Zlatni Studio

Ronald Gorsic

- Imam kofere pune tih čuda, starih naslovnica i svaki tjedan ili svaki mjesec, bolje rečeno, prisjetim se da bih mogla otvoriti jedan od tih kofera i pogledati što sve ima unutra. Bilo je puno naslovnica, to je istina, a Studio mi je baš bio drag. Nisam nikada prezala trebam li biti na naslovnici ili ne. Odnosno ako su oni to poželjeli, meni je to bila čast i radost jer Studio je uvijek bio i ostao pojam, nešto se mora poštovati jer je radio tako studiozno - smije se Kesovija svojoj igri riječi.

Naša glazbena diva, kojoj je ove godine dodijeljena nagrada Zlatni Studio za životno djelo, nebrojeno je puta bila na naslovnici Studija. Odmah domeće i podsjeća da je često bio i Mišo Kovač.

image

Tereza Kesovija na jednoj od prvih naslovnica Studija u boji

Studio arhiva

Kako su se tada snimale naslovnice?

- Istina je da se uvijek išlo promišljeno, nikada na prečac. Bio je to ne 5-minutni dogovor, već je trajao više dana. Dogovarali smo se o tome kad, što, gdje i kada, a ono zbog čega poštujem Studio je to da je uvijek bio u žiži događaja i svega što se zbivalo. Sve što je značilo, svatko tko je nešto predstavljao na estradi bio je prisutan u Studiju - ističe Kesovija. Prisjetila se i jedne zgode kojom se baš pretjerano ne ponosi, nazivajući svoje fotografije onako rubnima.

image

Mišo Kovač

Studio arhiva

- Bila je fotografija koju je objavio jedan njemački list na kojoj sam prekrivena njemačkim markama. Imam na sebi kupaći kostim, ali slikano je tako da ostavlja dojam kao da ga nemam. Tema je bila koliko košta jedna promocija pjevača ili glumca da bi postao zvijezda, a ja sam bila mlada i neiskusna pa sam pristala na takvo slikanje. Studio je to prenio, ali ne na naslovnici, na čemu im zahvaljujem. No, nije mi naškodilo jer moja kvaliteta nije moje tijelo, vitkost, kupaći kostim, već je moja kvaliteta negdje drugdje - govori Kesovija, a te riječi potvrđuje i njezina duga, iznimno respektabilna karijera.

image
Studio arhiva
image
Studio arhiva

Pokretač nagrada

Studio je uvijek bio pokretač i pokrovitelj mnogih nagrada, kao što su ona publike “Jelen” na Festivalu jugoslavenskoga igranog filma u Puli, “Zlatni vijenac”, “Histrion”, “Studijeva lauda”...

Na pulskom filmskom festivalu, koji ove godine slavi 70. rođendan, davne 1974., jedan od naših najcjenjenijih redatelja Rajko Grlić osvojio je prve nagrade u karijeri za dugometražni film. Tako je prije tih točno pola stoljeća za film “Kud puklo da puklo” osvojio nagradu “Zlatni vijenac Studija” za režisera debitanta.

- Mislim da sam te 1974. dobio četiri razne debitantske nagrade. Došao sam u Pulu predstaviti svoj prvi film, smjestio se u hotel Riviera koji sam do tada kao amater samo gledao kao najveću stvar na svijetu i razmišljao kako bi bilo da mogu samo jednom tamo odsjesti. I eto me tada, imam film, u Rivijeri sam i spustim se to prvo popodne kad sam došao na terasu, a tamo za jednim stolom sjedi 20-ak ljudi. I netko mahne i ja sjednem s njima, a ne znam te ljude. Na čelu stola bio je Dušan Perković, direktor Centar filma iz Beograda. Tada su u Jugoslaviji postojala dva velika producenta. Jedan je bio Sulejman Kapić iz Jadran filma i drugi Perković iz Centar Filma. To su bile dvije najmoćnije organizacije koje su se tukle u Puli za nagrade. I dan prije festivala taj čuveni Perković sjedi i iz rukava govori: “Ovo će biti Zlatna arena, ovo će biti muška, ovo ženska...”, izgovara sve nagrade koje misli da će se dogoditi, a te su se prognoze manje-više na kraju i obistinile. I sjećam se da sam krajnje iskreno rekao: “A što je sa mnom?!?” On me pogledao i rekao: “Mali, dobit ćeš debitantsku!” (smijeh). I ja sam te godine stvarno osvojio debitantsku nagradu. Poslije sam radio nekoliko koprodukcija s njim i uvijek je bilo “mali, hoćeš dobiti debitantsku”, tako me je zvao cijeli život. To je bila moja prva Pula kao režisera - prisjetio se Grlić.

image

Rajko Grlić

Ronald Gorsic/Cropix

Ubojito oružje

Nije mu to naravno bila jedina Arena ni pulski filmski festival. I s drugim filmom “Bravo maestro” osvojio je priznanja, a za “Samo jednom se ljubi”, kaže, politika je rekla “nema ništa od nagrada”. Potom je 1984. prikazan “U raljama života” s kojim je Grlić, uz ostalo, u Puli osvojio Nagradu žirija tjednika Studio ‘’Studijev jelen’’.

- Imam tog Džamonju, taj original kod kuće. To je divna, velika, strašno teška nagrada, ubojito oružje, na mramornom postamentu. Jedan veliki Džamonjin “Jelen” i baš je lijepo to imati - zaključio je na kraju Grlić i otkrio samo djelić bogate povijesti Studija.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 16:48