Talentiran i scenski upečatljiv, u svakodnevici i prirodno glumstven. Pavle Matuško artist je koji se izdvaja iz grupe mladih glumaca koji su nedavno igrali na Akademijinoj sceni F22 u naslovu “Ludi dani, Figaro se ženi, Figaro se rastaje”, što je bila diplomska predstava klase Dolenčić-Prohić. Utjelovio je glavnog lika, Figara, u predstavi nastaloj po tekstovima dvojice autora, Pierrea Beaumarchaisa i Ödöna von Horvátha, koje dijele stoljeća i revolucije.
U hrvatskom je aktualnom kazališnom prostoru komad razdijeljen u memoriji njegova izvođenju na kultnu izvedbu iz godine Univerzijade u Zagrebu, u režiji Paola Magellija, i novu studentsku verziju koju su pogledali i današnji glumački veterani koji su onomad “Lude dane” igrali u kazalištu Gavella. Tako je scenu u dvorištu Frankopanske prije Uskrsa pohodio i Mustafa Nadarević, ondašnji Figaro, čestitavši današnjem Figaru, 23-godišnjem Pavlu Matuški.
- Veliki značaj, motivaciju i dojam za mene je imala čestitka Mustafe Nadarevića, najpoznatijeg i najboljeg Figara. ‘Dobar si, odličan si, jedino je važno da ostaneš i normalan’, poručio mi je Nadarević - priča Pavle Matuško, student pete godine glume koji će diplomirati na jesen i nema ideju gdje će nakon diplome raditi.
Kod Tanovića
- Volio bih djelovati u Hrvatskoj, ali i u inozemstvu. Zagrebačka kazališta su privlačna, no glumac sam: mogu biti i maneken, pjevač ili lutka - razmišlja Matuško, s neskrivenom ironijom na hiperinflaciju zanimanja glumac koje proizvodi svake godine nekoliko glumačkih akademija u zemlji i regiji. Dosad je epizodno igrao u RTL-ovoj seriji “Pogrešan čovjek”, tumačeći sjećanja mladog Mihajla, kao i u HBO-ovoj seriji na hrvatskom “Uspjeh” u režiji Danisa Tanovića.
- Koliko sam uspio steći dojam, Danis Tanović je bio zadovoljan kako sam odradio posao u ulozi Viktora. Njegova osobna i profesionalna skromnost bit će mi uzor za budućnost - govori o suradnji s oskarovcem glumac koji je rođen u Slavonskom Brodu na dan potpisivanja Daytonskog sporazuma, u obitelji hercegovačkih, ličkih i dalmatinskih korijena, gdje je majka medicinska sestra, starija sestra Ivana profesorica u Medicinskoj školi, otac umirovljeni branitelj i bivši košarkaš, kao što je bivši košarkaš, a danas trener i stariji brat Karlo.
Na putu od fotostudija do novinske redakcije preskače tri stepenice od metar visine u košarkaškom dvokoraku. Visok je 190 cm i gluma nije bila njegov prvi životni izbor. Krenuvši očevim i bratovim stopama, već s 16 godina profesionalno je igrao košarku. Do 20. godine, dokad je trajala njegova košarkaška karijera, a već je u tom razdoblju bio i student glume, bio je bek Svjetlost Broda i KK Rekord Tim Oriovca, igrao je za Prvu hrvatsku košarkašku ligu i Drugu ligu istok.
No, nevolje s karijerom pod koševima počele su puno ranije, još u 16. godini istegnuo je ligamente na utakmici, nije pauzirao idući susret i krivo doskočivši smrskao je meniskus koljena, što ga je koštalo dulje sportske pauze i boljih perspektiva za budućnost u košarci.
Debi u mjuziklu
- Oporavljajući se kod kuće, počeo sam strahovati za zdravlje, izgubio sam vjeru u sport te se odlučio okušati i u kazalištu. Zbog viška vremena tijekom oporavka odlučio sam pristupiti audiciji za školski mjuzikl ‘Briljantin’. Dobio sam ulogu Kenickieja i počeo prve glumačke korake. Košarkom sam se i dalje bavio, čak i tijekom studija glume, no prevelik pritisak sa svih strana i količina obaveza natjerali su me da se odlučim za život na daskama i setu, a ne na dvoranskom parketu - kaže Matuško koji je završio klasičnu gimnaziju u Brodu.
- Bivši sam sportaš i znam što je disciplina koja je glumcu potrebna koliko i opernom pjevaču. Kao što pjevač čuva glas, glumac mora čuvati zdravlje i dušu i raditi na intelektu, načitanosti, borbi s tremom. Nisam izbirljiv: mogao bih raditi u dječjem, u satiričkom, u lutkarskom ili dramskom teatru. Za sve to sam se školovao - zaključuje.