Bit će to, 29. lipnja, najveći koncert u desetljeću postojanja dubrovačkog benda Silente i gotovo 20 godina njihova bavljenja glazbom. Na zagrebačkoj Šalati oni obećavaju sate zabave, s pjesmama sa sva svoja četiri albuma, starim i novim stvarima i dobrom energijom. Ostala je još poneka karta.
Njihov posljednji singl "Sve da ima neki način" koji je objavljen krajem ožujka i odmah skočio na vrhove top lista najslušanijih pjesama u zemlji, i dalje se drži među prvih pet nacionalne Top 40 liste. Obećavaju sjajnu zabavu u prostoru koji im se jako sviđa i s odličnom predgrupom, zagrebačkim bendom Slow Cured. Ti 17-godišnji rokeri braću Sanina i Tibora Karamehmedovića oduševili su čim su ih prvi put čuli.
Silente, koji uz Tibora i Sanina čine još bubnjar Ivuša Gojan, vokalistica Lara Viktorija Ilić i violinistica Ivana Čuljak, bit će zaposleni tijekom ljetnih mjeseci ili preciznije sve do listopada, jer im je kalendar popunjen koncertima od Kastava do Splita i Ivanca, a zatim i po regiji, u Sloveniji i Srbiji.
S Tiborom i Saninom razgovarali smo o novim i starim pjesmama, dobrim i lošim vremenima, igranju igara, nagradama i pjesništvu.
Ponekad se stječe dojam da usprkos uspjehu i popularnosti nekako ostajete u pozadini. Je li doista tako?
Sanin: Meni je drago da nismo zasjali previše sjajno, jer se ovako osjećamo ugodno, lijepo nam je. Možda je to i zato što smo iz Dubrovnika. Ne dolazimo na evente, nismo u žiži.
Tibor: Nije to ništa ciljano, volimo mi i medijsku prisutnost i strku oko benda. Sigurno bismo mogli puno toga napraviti oko PR-a, ali... Mi zapravo nikad nismo kužili što se tu događa, cijeli taj neki sklop. Ne znamo igrati igre.
Govorite kako živite glazbu. Nekom će zvučati kao fraza takve izjave.
Tibor: Meni je glazba sve u životu. Važna mi je od djetinjstva. Mogu cijeli dan slušati glazbu, mogu jednu stvar slušati cijeli dan. Mogu Saninove pjesme čitati trilijardu puta, ponavljati jedan moment bezbroj puta. Meni je to silno zabavno.
Jeste li vi, Sanine, uvijek šutljiviji od Tibora i manje govorite?
Sanin: O, sad sam u pričljivoj fazi, prije sam bio povučeniji. Nisam imao potrebe za pričom, ali otkako sam objavio knjigu, morao sam više govoriti o tome. Po prirodi sam malo "sa strane", imam gitaru, Tibor je naprijed. Uvijek sam govorio da je on meni, uz to što je moj najveći kritičar, i neka vrsta mog štita. Mnogo toga se prelama na njemu. Osim toga, mene su i malo toga pitali, barem u početku.
Književnica Juliana Matanović rekla je da bi vaša "Terca na tišinu" trebala ući u čitanke. Objavili ste knjigu pjesama istog naslova. Jeste li pjesnik?
Sanin: Nikad za sebe ne bih mogao reći da sam pjesnik. Barem ne trenutno. Nisam svoj život posvetio tome da budem pjesnik, posvetio sam ga tome da budem član benda Silente i da budemo što bolji. Te pjesme nastaju tim ciljem, a knjiga je nastala jer ih Silente svira. Moje pjesništvo je neraskidiv dio benda. Svaka pjesma je napisana s ciljem da budu pjevane. Glazba je savršena za te tekstove. Snaga kojom te pjesma pogodi je neusporedivo jača uz glazbu.
Kako to izgleda, radi li vam mozak od 0 do 24?
Sanin: Meni je Silente apsolutno pojeo mozak, non-stop nešto radim. Možda bi bilo produktivnije da si odredim neko radno vrijeme, ali ne ide to lako. Rekao sam sebi jednom kako ću svaki dan napisati jednu pjesmu i na kraju deset dana ništa nisam napravio. Ali i to se vrijeme koje provodiš pokušavajući akumulira i pomaže da se pokrene motor i rezultira kasnije nečim. Dakle, ti si to već negdje u glavi napravio, a onda izađe van. I nikad nisam vjerovao da moraš biti tužan da bi pisao dobre pjesme, znate one priče u napaćenim pjesnicima. Ali ono što si doživio kada si bio tužan, to ćeš izbaciti kada budeš dobre volje, kada mozak radi.
Jeste li vi iz glazbene obitelji?
Tibor: Naš stariji brat i otac su liječnici, spašavaju živote i ozbiljno su dobri ljudi. Mama je pedagoginja. Nitko od njih nema veze s glazbom. Brat je u mladim danim učio svirati violončelo, nas dvojica nikad. I, eto, on je liječnik, a mi smo u glazbi. No, kod nas u kući glazba je bila uvijek jako važna. Roditelji i brat su veliki fanovi glazbe, pop-kulture, kulturnih zbivanja i u to smo bili uronjeni od djetinjstva.
A kada ste se jednom zaljubili u glazbu...
Sanin: Kod Tibora je to bilo izraženije, talent. Stariji brat i ja ga baš nismo doživljavali, a on je po cijele dane zviždao, pucketao prstima, udarao ritam, išao okolo i "proizvodio" zvukove. Ja sam se trebao truditi.
Tibor: Odbijao sam krenuti u muzičku školu zbog brata koji je išao i odustao. Onda je Sanin došao jedan dan doma i na gitari odsvirao "Enter Sandman" od Metallice. Obožavao sam tu pjesmu. Bio sam u trećem ili četvrtom razredu osnovne škole. Nisam vjerovao da se to može tako odsvirati i da me brat iznevjerio, jer je naučio svirati prije mene. Nakon toga počeo sam svirati neprekidno, morao sam stići sve što je Sanin napravio i za godinu, dvije obojica smo imali neke bendove. Pa smo nakon nekog vremena spojili riječi i glazbu i stvorili jedan bend. I onda se nekako sve počelo jako brzo odvijati. Pisali smo, svirali dok nije došla "Terca na tišinu".
Jeste li bili u šoku zbog uspjeha?
Tibor: Mi tek sad pokušavamo raditi stvari racionalno. Tada, kada je "Terca" objavljena, mi bismo potpisali bilo kakav ugovor, radili što god bi nam se nudilo. Znate ono: srednjoškolski bend je uspio. Imamo hit, preko noći, preko jedne pjesme je stigao uspjeh. Bio je to val koji je nosio i mljeo sve, nismo mogli stati.
Sanin: Ništa nije postojalo osim toga da je bend postao profesionalni bend. Govorili smo kako ćemo samo svoje pjesme svirati, nikakve obrade. Nastavili smo raditi i shvatili da jedan album traje sat vremena, a htjeli smo imati svoje koncerte. Pa smo onda izbacili drugi album.
Redali ste uspjehe i onda ste 2016. odlučili pauzirati, govorilo se da ste se raspali. Vratili ste se ipak nakon godinu i pol. Što se u stvari dogodilo?
Sanin: Zapravo se nismo odlučili razići nego je Tibor rekao da se više ne želi baviti muzikom, bendom. Imao je razne planove, pa i otići u Kanadu.
Tibor: Priča se zakotrljala bez nas, nikad ni jedan razgovor o tome nismo imali za medije, no svejedno su naslovi bili posvuda o raspadu benda. Mi to ne bi ni objavili da nismo otkazali brojne koncerte, četrdesetak, a ljudi su kupili karte, organizirali putovanja, slobodne dane. Svatko ima pravo na krizu u životu, to su sasvim normalne rupe iznutra, ali njih bih bio izliječio da sam pustio nekog i pričao malo o svojim razmišljanjima i osjećajima. Ne bih imao toliko negativnih misli i osjećaja. Te godine, da sam izrekao drugim ljudima ono što sam imao u glavi, danas ne bih imao ni jednog prijatelja. Prema sebi sam bio najgori, a nisam znao zašto je to tako. A koncerata je bilo sve više, obaveza sve više. Stvari se nisu odvijale kako sam ja zamišljao, a nisam bio dovoljno socijalno pametan ili imao dovoljno hrabrosti stati na loptu ili se bolje snaći. Išao bih na stejdž, raspadao se, plakalo mi se. Nisam mogao glumiti. Teško je nositi tu masku.
Niste li pomislili potražiti pomoć?
Tibor: Sasvim se dobro osjećam pričajući s bratom i prijateljima. Više me iznenadilo koliko nafte ima iznutra, da kada pogledam u sebe ne mogu vidjeti svjetlo unutra. Nije meni trebala ni pomoć ni ohrabrenje, vidim dobro u sebi. Znam da dobro sviram, da je glazba dobra i srce mi je na pravome mjestu. Dobar sam glumac i mogao sam to glumiti, ali nisam htio glumiti, lagati publici. Nisam znao kako se nositi sa svime. Možda je to bila i nezrelost. Dakle, želio sam samo objaviti na društvenim mrežama da me neće biti na pozornici, jer me neće biti ni u glazbi. Prestajem biti taj kakvog ste me upoznali da naučim hodati, dođem k sebi. Nisam imao namjeru svaliti to na bend ili preuzeti tu priču, ali se ona se proširila. Mislio sam da sam ja pravi negdje daleko, ali nije mi trebalo dugo da shvatim da sam samo trebao pogledati unutra. Ali teže je prema sebi napraviti jedan korak nego tisuću svijetom.
Kako ste prebrodili krizu?
Sanin: Iz moje perspektive, perspektive brata i prijatelja, a mislim da Tibora poznajem mnogo bolje no itko drugi, to nije bila kriza. Tibor bez muzike ne postoji, nestao bi, bilo je pitanje vremena kada će se i kako vratiti. Znao sam da hoće, makar za 10 godina. Prvih par dana od te njegove odluke bio sam tužan, a onda mi je bilo dosadno. Baš smo se dosađivali.
Je li se bilo teško vratiti, ponovno osvojiti publiku?
Tibor: Htjeli smo samo nastaviti tamo gdje smo stali, što je teško. Snimili smo treći album, nismo ga baš promovirali, reklamirali. Bili smo uvjereni da će i bez PR-a netko pisati o njemu. Ali - nitko nije pisao. Nitko nije napisao, da, nitko nije napisao ništa o tome! Dvije godine aktivnog sviranja su trebale da ljudi kažu: "OK, hoćete li vi svirati ili ćete se opet razići, što da očekujemo?". Meni osobno najgori komentar je bio da je sve to što se događalo bio neki naš marketinški plan. To je bilo doslovno mučno pročitati. Mi smo napravili veliku pogrešku što smo jako iznervirali svoje fanove. I dan danas se vadimo iz toga.
Imate mnoge nagrade, od Porina i nagrade Instituta hrvatske glazbe do Zlatnog Studija. Gdje su?
Sanin: Nagrade mama i tata drže doma, to je njima veliko veselje. Nagrade su lijepa stvar, ali mi razmišljamo samo o pjesmama i koncertima. I imamo sreću jer publika već 10 godina podržava bend, ljudi kupuju karte, neki su bili i na stotine naših koncerata, kupuju majice, CD-e. To je ogromna podrška i na njoj smo beskrajno zahvalni.