Čak i da nemate pojma o kome se radi, redatelja, glumca, dramaturga, slikara, pisca i odnedavna glazbenika Mirana Kurspahića, jednostavno nema šanse da ne zamjetite u masi jer svojom pojavom definitivno odskače od drugih. On je u pravom smislu riječi, izvedbeni umjetnik.
Ovaj iznimni kreativac ima što za reći i ne boji se to reći što bilo kroz predstavu, sliku ili pjesmu, pa čak i odjevnu kombinaciju, a po pitanju granica, za njega postoje samo one - državne. Uz njegove autorske predstave "Kralj Ubu" i "#Trending" koje trenutno igraju, 15. ožujka izlazi također autorski album "Kick It Out" njegovog benda TV Eye, u izdanju Stipe Mađora i njegove Mast produkcije. Za početak ide u digitalnom formatu, a naknadno će se tiskati i kao vinil. Promocija slijedi u zagrebačkoj Tvornici krajem travnja.
- TV Eye je zajedno od 2019., ali smo nekom inercijom, promjenama ritam sekcije prolongirali snimanje. Snimali smo u nekoliko navrata, u tri različita studija i malo po malo tu je 11 pjesama, što je sasvim dovoljno za album prvijenac. Za jednog glazbenog analfabeta to je veliki uspjeh, s tim da sam na svim pjesmama ili autor ili koautor i glazbe i stihova. Sviramo glazbu kakvu volimo, slušamo i osjećamo. To nije pomodna glazba, radi se o garažnom rock‘n‘rollu, vrlo čvrstom, konkretnom i vrlo glasnom. Na engleskom jeziku je, tako da ne podilazimo nikakvoj publici, podilazimo sebi, zato to i radimo. Proteklih dvije godine smo dosta koncerata održali diljem Hrvatske, a najviše u Zagrebu i nastavit ćemo tako jer ja sam ipak zvedbeni umjetnik i volim liveove, publiku, prenijeti stvari u publiku, a i znam kako. Album je iskren, nepatvoren, onako kako mi osjećamo glazbu, kako ja kao frontmen osjećam taj zvuk i prenosim to na publiku - objašnjava Kurspahić.
U svakoj umjetnosti, pa tako i pri stvaranju albuma bitna je, smatra, autoironija.
- Onog trena kad se ljudi počnu preozbiljno shvaćati, imamo problem. Ali, dok god postoji doza humora i zaje*ancije na vlastiti račun, to daje širinu i prostor. To vrijedi i za moj kazališni rad ili bilo koji drugi. Bez smisla za humor, autokritiku i posebno autoironiju nema prave umjetnosti. To ne znači da ne smiješ biti ponosan na svoj rad, ali prava doza zaje*ancije i svijesti o tome koliko si prolazan mora postojati. A i humor probija led. Moj scenski alter ego je Ajatolah Gejpardić. Mi smo tu s misijom da širimo rock‘n‘roll evanđelje. Kako je tijekom korone bilo popularno da se crkvi dopušta sve, a nikom drugome ništa, onda sam prenio tu vrstu alegorije rock‘n‘roll crkve i tog poslanstva i propovjednog elementa. Kao izraziti antiteist, činilo mi se da dobro poznajem taj crkveni diskurs da ga mogu upražnjavati i sa pozornice i to je nekako postao trade mark, da se zezamo i radimo reference na Little Richarda, Chuck Berryja, Lemmyja Kilmistera i slično, s parafrazama biblijskih motiva premještenim na rock scenu - naglašava.
Promotivni singl "Don‘t Let It Go", Kurspahić je radio za predstavu "Fury Revolution Revival Tour", u kojoj s Nikšom Marinovićem potpisuje glazbu.
- To je bio završni song te punokrvne dramske predstave, koja je bila i punokrvni koncert s autorskim pjesmama, osim obrade "We Are the Road Crew" od Motorheada i postoji šansa da je ponovo postavimo. Pjesmu "Don‘t Let It Go" odlučili smo snimiti s TV Eye i totalno se uklapa u ostatak opusa - govori frontmen benda.
Uz kazalište koje mu je osnovno radno mjesto, a kazališni je redatelj i po vokaciji, Kurspahić je imao i dvije izložbe crteža.
- Još u srednjoj školi sam imao izložbu u galeriji Greta, a nakon toga je uslijedila kreativna pauza. Likovnjak sam u duši i dosta slikam i crtam. Imao sam fazu vrlo intenzivnog rada, a onda na Akademiji fazu hibernacije od desetak godina, ali sam se vratio 2014. sa serijom od 12 crteža The Other koju su pratile i male priče i pjesmice. Pet godina kasnije radio radio sam hommage Teatru &TD i referencu na Šeširdžiju od Arsovskog, poznati logotip &TD-a. Obzirom da sam tamo radio 11 godina i napravio 11 predstava, napravio sam hommage svojim predstavama i cijeloj &TD priči koja je, nažalost, bila naglo okončana. Ta serija je također imala 12 crteža, 11 vezanih uz predstave, a zadnji je susret starog i novog Šeširdžije - prisjeća se.
U životu se, još od vremena osnovne škole, prilično uspješno okušao u svim aspektima umjetnosti, a njegov je rad oduvijek bio velikom većinom autorski, društveno angažiran, a nerijetko i pionirski.
- Volim reći da koristim maksimum minimuma svog talenta. Stvar je samo pitanja usudiš li se. Nisam kritičan prema sebi, ali volim uživati u stvarima, volim se izražavati na razne načine. Nisam osoba s puno srama i taj aspekt sam maksimalno eksploatirao u životu. Znam da nisam najbolji pjevač na svijetu, ali imam sluha. Moj vokal je takav kakav je, nekom se sviđa, nekom ne, meni najmanje, ali opet i kao takav imam što za dati. To je ta punk logika, raspolažeš s onim što imaš, ako su to tri akorda, to su tri akorda. Ako znaš tipkati, poput mene, s jednim prstom po klaviru, pa složiti pjesmu, zašto ne? Ako si voljan izraziti se na taj način i u stanju nagovoriti neke druge budale da rade to s tobom, nikom veće sreće. Mene svaki naš koncert prvenstveno zabavlja, a ako je tako iskreno i autentično, onda će zabaviti i druge ljude - govori Kurspahić, dodajući kako to pogotovo vrijedi za kazalište.
- Novinarsko istraživački pristupam bilo kojoj temi koja me intrigira da bih ovladao njome i osjećao se dovoljno sigurno u njoj i da bi me dovoljno mučila da bi se počeo baviti njom. A onda tu treba preuzeti onaj vrlo racionalni i štreberski dio, pa instinkt koji će nanjušit i anticipirat što je tu interesantno, koje su to neuralgične točke u društvu. Moraš opipati bilo toga što se dešava u društvu, a to znači puno slušat, puno čitat i istraživat i biti stalno na struji informacija, a danas je to lakše nego ikad, ali i disperzivnije, pa treba znat izabrat iz tog mora informacija što je ono što se zaista dešava. A volim sebi tepati da znam nanjušit što bi potencijalno mogla biti tema i kako joj udahnuti kazališni smisao i kazališni život. A uvijek pazim da se zabavljam u procesu i da na kraju dana to bude s minimumom kompromisa - napominje.
Svoju društvenu angažiranost osjeća kao vrstu odgovornosti, a takve su i sve njegove predstave, pa i aktualna "Kralj Ubu", kao i "#Trending", njegova Rebel Teatra, koja će 21. ožujka biti će izvedena na Gumbekovim danima.
- Sve su to vrlo aktualne teme, sukob između zoomera i boomera, priča o usamljenosti, društvenim mrežama, dejtingu preko aplikacija, odnosu dvojice muškaraca, transrodne ideologije. Prvi dio predstave je vezan uz TikTok, pola sata glazbe i koreografije, sve ‘light‘, a onda u drugom dijelu drametina, vrlo zanimljiva i zabavna. Super su reakcije i kritike. Ne znam hoće li još igrati i moja predstava "Krizni stožer". Počinjem raditi nove stvari. Nakon dugo vremena radit ću predstavu za djecu "Čudnovate dogodovštine rock‘n‘rolla". Naš zadatak kao umjetnika nije da damo odgovor, nego da postavimo pravo pitanje kroz aspekt toga čime se bavimo. Odgovorima se bave inžinjeri, političari i ostali koji su jednako bitni za funkcioniranje - kaže svestrani umjetnik, čija je predstava "Vrijeđanje publike" zaživjela i na francuskom jeziku.
Svojevremeno je bio i student prava, no ljubav prema umjetnosti bila je jača i dodatno potaknuta školovanjem u međunaronim školama, prvo u Milanu, a kasnije i u Zagrebu.
- S majkom sam otišao živjeti u Milano i iskusio drugačiji obrazovni sustav. Nisam znao talijanski, pa sam išao u privatnu britansku školu koja ima potpuno drugačiji pristup obrazovanju, daleko od ovog našeg. Tamo sam prvi put doživio da se netko od profesora interesira za mene i ono što radim i ono što mene interesira u životu i za što pokazujem minimalan talent. Tako je krenulo s crtanjem i slikanjem i glazbom. Kad sam se vratio u Zagreb, upisao sam IB međunarodnu školu u MIOC-u i tu se nastavilo u sličnom smislu. Tad sam imao i prvu izložbu. Imao sam dovoljno malo predmeta i dovoljno prostora da se posvetim stvarima koje su mi bitne, ali trebalo je vremena da to sve sjedne. Krenulo je i prije Akademije, s mojom prvom dramskom skupinom Neprofitabilni amateri koju sam okupio kao klinac od 19 godina. Tad sam shvatio da me režija više veseli i da sam definitivno bolji u tome, no stjecajem okolnosti sam nastavio i s glumom - otkriva redatelj.
I po pitanju odjevnog stila, Kurspahić je hodajuća umjetnost i tu na scenu stupa onaj glumac u njemu, ali i kostimograf koji brižno bira detalje, slaže odjeću i dodatke po razdobljima i svakog dana ulazi u novu ulogu.
- Odjeća ti daje mogućnost za alter ego u osjećanju tog dana. Nije pitanje uživanja u tome, već slobode. Ne oblačiš se radi drugih, nego radi sebe. U potpunosti mogu shvatiti da to nekoga ne veseli, kao što mene ne vesele najnoviji uređaji ili auti. Ja imam svoje male pasije, počevši od odjeće. Moj pristup odijevanju je kostimografski. Mama mog najboljeg prijatelja iz djetinjstva je bila kostimografkinja i u njezinom sam ateljeu listao knjige s uniformama, kostimima. Uvijek sam obožavao povijest i moj dodatni angažman u tu priču je bio preko kostima, vizualnog svrstavanja što pripada kojem periodu. Ako tome pristupiš na taj način, polje reference je puno šire i onda možeš shvatiti nekog poput Galliana i diviti se tome što radi. Ja sam kazališni čovjek, jedan dan sam rock‘n‘roll zvijezda, drugi sam gusar ili vojnik koji se vraća s ruskog fronta u Napoleonovo doba - priča Kurspahić.
Kod kuće doslovce ima fundus odjeće, obuće i modnih dodataka.
- Imam jedan ogroman ormar od dva i pol metra, jedan nešto manji, poseban ormar u špajzi za kapute, poseban za čizme, poseban za tenisice. Djevojka Mirna zauzela je drugu sobu i pomalo nam ponestaje prostora. Možda ćemo se početi širiti na terasu koja je ogromna i djelomično zatvorena, ali tamo je zimski vrt i Mirnin glazbeni studio. Uživam u odjeći, veseli me i odijevam se sigurno bolje od bilo kojeg drugog muškarca u Hrvatskoj. Jedno je pomodarstvo, a drugo ozbiljnan pristup tome što moda je. Zadnjih šest, sedam godina jako me zabavlja muška moda 1960-ih i 1970-ih, izvorna rock‘n‘roll faza, od britanske invazije, CBGB perioda i Vivienne Westwood punka iz 1976. i 1977. godine - zaključio je Kurspahić.
