Ivana Plechinger o potresnim detaljima: 'Ne mogu se obući, ni orijentirati po vlastitoj kući'

Ivana Plechinger spada u onu sretnu skupinu ljudi koji znaju prepoznati da se i u najgoroj nesreći, ako je iskoristiš na pravi način, krije dobitak. O tim svojim gubicima, a dobicima govori u knjizi "Ono što ostaje uvijek je ljubav" koju je ovih dana objavila Naklada Ljevak.

Nakon što je 2012. doživjela moždani udar život joj se sasvim promijenio. Nabolje. Napisala je tu knjigu, priča, želeći svojim iskustvom pomoći drugima, zapravo mnogima koji načinom razmišljanja i stilom života kao da zazivaju loše i pogubno, kako je i sama radila do prije nekoliko godina.

"Moždani udar je bio poruka da tako ne mogu živjeti, da, ako tako nastavim, neću dugo." Posljedice moždanog udara gotovo da i nisu ostale. "Posljedica je jedino da sam to sad neka nova ja, osoba koja drugačije gleda život i svijet oko sebe. Ljudima danas govori: 'I kad je najteže to je OK, samo prokopajte i shvatit ćete što je dobro, čak i u tom jako lošem...'"

Imala je, svjesna je, i prije dobar život, "no, nisam ja to tada vidjela. Sa 19 godina već sam srela životnog partnera, uspjela napraviti karijeru, pjevala pjesme koje su bile na vrhu top-lista, rodila dvoje divne djece, ali ja svoj lijepi život nisam vidjela od strahova"

Bila je, priča o sebi, "vječito zabrinuta, mučilo me hoćemo li muž i ja, oboje slobodnjaci bez stalnih primanja, ikada uspjeti otplatiti kredit, što li će biti s mojom djecom u ovakvoj zemlji, što li će biti s mojim zdravljem, jer mama mi je umrla kad joj je bilo 39. I doista, moždani udar imala sam u 39., kao da sam u sebi imala program koji kaže 'mame ne žive duže od 39'.

Potresni detalji o prvim trenucim Ivanine bolesti, odlomci iz knjige

NE ZNAM GDJE SAM... Jesen 2012., nedjelja ujutro. Kod mene to, čini se, uvijek mora biti nedjelja. Probudim se i još snena, vireći kroz trepavice, znam što je bitno: „Gdje mi je mobitel?“ Sagnem se iščupati punjač iz struje i zacrni mi se svijet. Ne boli i ne vrti mi se u glavi. Samo znam da ne znam gdje sam...

VOZI ME U HITNU ... „Nešto ne valja. Crno mi je pred očima, nisam znala gdje sam, vozi me u hitnu! Gdje je kupaonica?“ Čudno me gleda jer su mi vrata kupaonice gotovo iza leđa. Ali podigne me. „Odvedi me do ogledala.“ Pred ogledalom se tko zna kako sjetim svih mailova koje sam dobivala na temu „moždani udar i kako ga prepoznati“. Dotaknem vrh nosa. Mogu. Dižem ruku u zrak. Mogu. Nasmiješim se, jednak osmijeh na oba ruba usana. Mogu. Uf, super, znači, nije moždani!...

ON ME ODIJEVA ... Ne mogu se obući sama, ne prepoznajem svoju garderobu, u nekoliko minuta urušila se jaka Ja koju sam ciglu po ciglu zidala godinama. On me odijeva, plačem i govorim da više volim kad skida stvari s mene...

Smijemo se, prestrašeno prvi puta. Čudan osjećaj. Jurimo autom do bolnice. On vozi, ja jecam. „Ne boj se, Ljepotice.“ „Ali ovo je strašno! Znam kamo me voziš, ali ne prepoznajem ni jednu ulicu.“ Drži me za koljeno dok juri, a ta ruka priča sve što trebam čuti. Slušam je i plačem...

BEZ ORIJENTACIJE ... Nekako dođemo na hitnu. Vrlo brzo dolazi i dr. Ljubazna. Pažljivo sluša ono što umišljam da je moja kontrolirana panika.

"Doktorice, nekako osjećam da ovo nije migrena. Crno mi je pred očima, ne boli me i nisam se mogla orijentirati po vlastitoj kući!" riječi straha samo jurcaju iz mene, kao da mi svojom brzinom mogu pomoći...Potpisujem odlazak kući na vlastitu odgovornost...

PLAČEM ... Pokucam, pristojno pozdravim i uđem. Unutra sjedi mladi liječnik... Digne pogled s papira, ošine me „kad bi pogledi mogli ubijati“ pogledom.„Jeste li se naručili za magnet?“ „Jesam, na redu sam evo VEĆ za mjesec i pol.“ „To je to, dođite tada!“ E, Ivana, nećeš sada plakati! Izađem bez riječi, stavim sunčane naočale. E sad ćeš plakati, Ivana! I plačem, neugodno mi je ljude ispitivati gdje je izlaz...