Goran Višnjić iskreno: ‘Ne živimo u Hrvatskoj jer ne želim da moju djecu gledaju kroz mene‘

O američkom snu, rodnom Šibeniku, odgoju djece i planovima za budućnost u ovotjednom podcastu Ane Radišić pričao je najpoznatiji hrvatski glumac s inozemnom karijerom – Goran Višnjić.

U svojoj bogatoj karijeri Goran je ostvario brojne značajne uloge, surađivao s najvećim imenima iz Hollywooda, a jedna od najznačajnijih njegovih uloga svakako je ona Luke Kovača u seriji "Hitna služba" koju je igrao sedam i pol sezona.

Unatoč iskustvu, kako na kazališnim daskama tako i pred kamerama, Goran je Ani otkrio da u jednom segmentu svog posla i dalje ima popriličnu tremu.

- Što sam stariji, to sam tremu više naučio usmjeravati u dobrom smjeru, odnosno iskoristim je pozitivno. Ono na što se nikad nisam naučio su audicije, nikad ih nisam volio, naročito kad su uživo. Tu nisam naučio iskontrolirati tremu. Ako se moram sam snimiti za audiciju i poslati snimku, sve je ok, ali audicije uživo su jedina stvar u mom poslu koju još uvijek pokušavam riješiti, iskreno je priznao Višnjić.

Osvrnuo se i na to koliko je izazovno, ponajviše psihički, biti dugo u jednoj ulozi i onda iz te uloge "izaći".

- Često me pitaju što više volim, kazalište ili film. Kazalište je fantastično… Kad se samo sjetim Hamleta… Od trenutka kad izađete na scenu do kraja predstave, vi ste to. U pauzi ne bih išao u birc, nego bih ostao u nekom svom svijetu. Dolazio bih sat-dva ranije u kazalište pripremiti se, i to ne tako da idem kroz tekst nego da dođem i postanem lik koji trebam biti. S druge strane, u "Hitnoj službi" sam bio sedam i pol sezona, ne možeš stalno biti u tom liku. Ja sam prema želji kostimografkinje uvijek bio u odijelu. Stavljanje kravate koju inače ne nosim nikad osim kad su neka događanja u pitanju meni je bio znak da sam postao netko drugi. Nakon Hamleta bi mi trebalo dva sata da dođem k sebi, znali su da mi se ne trebaju obraćati to vrijeme, a u seriji se izlazak iz lika lakše događao, prepričao je Višnjić.

Ne krije koliko je sretan i zahvalan na glumačkom talentu, ali isto tako i naglašava da talent bez rada nema puno smisla.

- Moj cijeli život počiva na talentu koji mi je poklonjen. Ali ako se taj talent ne uzgaja, ako se ne radi na njemu, možda možeš samo glumiti u amaterskom kazalištu što je isto super. Da se nisam upisao na Akademiju dramskih umjetnosti, najvjerojatnije bih završio za profesora povijesti i zemljopisa, radio u Šibeniku i glumio u amaterskom kazalištu, kazao je Goran koji je svoje prve glumačke korake napravio upravo u rodnom gradu kad je imao deset godina. Priznaje, i sad se živo sjeća s koliko žara su kao djeca pristupali predstavama i probama.

Ana Radišić i Goran Višnjić

Luka Cerovina

A na pitanje Ane Radišić na koji dio svog uspjeha je posebno ponosan, dao je pomalo neočekivan odgovor.

- Ima jedan mali događaj na Akademiji dramskih umjetnosti koji da nije prošao tako kako je, moja karijera se vjerojatno ne bi odvila u ovom smjeru. Naime, radi se o ispitu iz mačevanja na kojem smo bili kolega Rene Bitorajac i ja. Obično to svima bude ispit samo da prođu, ali nama je to bilo jako bitno, mi smo se pripremali više od dva mjeseca. I dolazi dan ispita, a profesor koji je trebao biti u komisiji se razbolio i dolazi drugi profesor, Joško Juvančić koji godinu dana nakon režira "Hamleta" u HNK. Gledao je taj ispit i bilo mu je dosadno dok nisu došla ta dva tipa (op.a. Rene Bitorajac i Goran Višnjić) na pozornicu i razvalila ispit bez greške. Bio je oduševljen i otišao pitati naše profesore Nevu Roščić i Tonka Lonzu znaju li ta dvojica koja se mačuju i glumiti jer mu trebaju glumci za "Hamleta". Tako sam postao Laert, a kad se Rene mjesec dana prije premijere razbolio preuzeo sam lik Hamleta. Nakon toga se krenula razvijati moja karijera. Poanta priče je da sve što radiš, trebaš raditi na sto posto, prepričao je Goran koji je prije dvije godine s obitelji nakon 20 godina života u Americi preselio u Englesku, u mjesto Cornwall. Otkrio je da je jedan od razloga za tu odluku, koja je u njima tinjala još otkad je završio sa snimanjem "Hitne službe", bio život njegove djece.

- Jedan od razloga zašto smo u Engleskoj, a nismo u Hrvatskoj je to što u Hrvatskoj ipak više ljudi zna tko sam. Koliko god je to nekad zahvalno jer vam se možda progleda kroz prste za neke stvari, s druge strane djecu gledaju ili pozitivno ili negativno kroz njihova oca. Mislim da im to ne treba, ne želim da imaju tu prtljagu. Vidio sam jako puno primjera gdje su roditelji poznate osobe, a klinci se u tome pogube, kazao je Goran.

Iako se njegov život čini kao priča o američkom snu, Višnjić je istaknuo da on na svoj uspjeh ne gleda tako.

- Mislim da je puno toga još preda mnom, imam još velikih želja. Ne mislim da sam gramziv, nego želim napraviti više, napraviti stvari koje prije nisam napravio. Ne gledam to kao san, nego kao svoj životni put, kazao je 50-godišnji glumac.