Bila sam zaljubljena u Doris Day, kaže mi u jednom trenutku Gabi Novak. Sjedimo u Esplanadi, ovo je njezin prvi intervju za hrvatske medije nakon pandemije korone i potresa koji su je osobno pogodili.
Njezin stan u centru Zagreba još se uređuje nakon potresa. Odlučna je, kaže, da ostane u njemu dok god ne bude dovršen. Svoje ljetne baze u Šibeniku i na Hvaru do daljnjega je stavila na čekanje.
U jeku koronakrize, kaže mi, bila je jako bolesna.
- Jednog jutra mi je pozlilo i nisam mogla disati. Nisam htjela uznemiravati svoju obitelj pa sam pozvala hitnu pomoć - govori.
Odvezli su je u Vinogradsku bolnicu i tamo joj dijagnosticirali tešku upalu pluća. Zbog toga je i potres krajem ožujka dočekala u bolnici i to joj je bio dodatni šok.
- Panika, ljudi trče prema liftu... Onda je došao drugi udarac pa treći. Užas, a sve je bilo puno korone, prisjeća se i opisuje mi kako su je nakon deset dana poslali kući k najbližima, a oporavak je trajao puna četiri tjedna.
Srušeni dimnjaci
- Kad sam polunikakva došla doma, dočekala me strava. Nema grijanja, dimnjaci srušeni. Srećom, mi na kući imamo skelu već pola godine pa su majstori odmah počeli raditi. Sad imam toplu vodu i sve ostalo - govori Gabi i iskreno dodaje da se nakon svega ne boji korone nego potresa.
“Dođe mi da plačem za ranama koje je dobio naš lijepi Zagreb. Ne ponovilo se!”, kaže pjevačica.
Na intervju je doduše pristala zbog sasvim druge teme. Mlađim čitateljima manje je poznata informacija da je Gabi u mladosti imala karijeru na filmu.
Njezine trenutke na velikom platnu publika će imati prilike vidjeti u Ljetnom kinu Tuškanac 29. lipnja u programu pod nazivom “San filmske noći”.
Na poziv filmskog stručnjaka i kritičara Daniela Rafaelića, Gabi Novak će prvi put u svojoj karijeri u razgovoru uokvirenom izabranim insertima i vokalnim izvedbama brojnih filmskih songova vlastitog Original Soundtracka, evocirati svoju filmsku povijest i estetiku. U bajkovitoj atmosferi za klavirom će je pratiti sin Matija Dedić.
Već prošlog petka za projekciju klasika “Ljubav i moda” u kinu Tuškanac tražila se karta više, a bila je to divna prilika da se publika prisjeti početaka njezine velike karijere i filma, u kojem se Gabi pojavljuje prvi put.
Iako je znamo kao glazbenu divu koja je gotovo 60 godina na sceni, zanimljivo je da joj je u mladosti glavni pokretač bila likovna umjetnost koja ju je kasnije odvela do filma, a onda i na pozornicu. Nakon osnovne škole imala je silnu želju upisati srednju Primijenjenu školu, kaže mi Gabi uz kavu.
- Likovno obrazovanje bilo je moj cilj i kad bi me netko pitao što mi je draže, pjevanje ili to, teško bih i danas mogla reći - iskrena je. Upisala se na Grafički odjel u Primijenjenoj, a njezina je generacija, govori, bila sjajna. Na kiparstvu su bili Ljerka Njerš, Miroslav Šutej na slikarstvu, Dušan Malešević...
- To je bilo sjajno iskustvo. Tamo je vladao takav entuzijazam. Vjerujem da i dalje traje, mnoge dobre generacije dolaze otamo - smatra.
Nakon Primijenjene nije znala što dalje.
Godine 1956. u novinama je pročitala da Dušan Vukotić, naš oskarovac, želi obnoviti Školu za crtani film Zagreb film i da traži mlade crtače. Pa se i ona javila i prošla na audiciji.
- U svojoj ranoj mladosti sam našla sreću. Bila sam zadovoljna i sretna, okupirana, to me sve zanimalo. Tko bi mogao razmišljati da ću ja jednog dana biti gotovo 60 godina na sceni - kaže iskreno Gabi koja je pjevanje oduvijek voljela, ali onako - usput.
- Još kad sam imala tri godine, voljela sam stajati na nekoj stoličici u dvorištu i pjevati. Ali to nije bilo posebno izraženo, samo jedan dio mog djetinjstva - govori. U srednjoj školi je pjevala u zboru Joža Vlahović.
Tada je sve više slušala pop-glazbu, a najviše ju je zanimao jazz.
Prijelomni trenutak
Krajem 50-ih mogućnosti su joj bile vrlo skromne, teško se moglo dolaziti do ploča. Slušala je strane radiostanice i odlazila gledati muzičke filmove čim su se pojavili u Zagrebu.
- Bila sam zaljubljena u Doris Day koja mi je bila uzor. Gledajući film ‘Revija na vodi’, sve bih melodije skidala, a tekstove bi prijateljica ispisivala u kinu. Morale smo ići sedam puta dok smo sve nismo zapisale i popamtile - prisjeća se Gabi kroz smijeh. U Zagreb filmu uvijek je pjevušila dok bi radila. Potpuno spontano tako je došlo do prijelomnog trenutka u njezinu životu.
“Rekli su mi jedan dan: ‘Pa čuj, Gabi, zašto mi tražimo vanjske suradnike? Zašto ti ne bi bila ta koja će pjevati?’ Nisam tada znala note, ali sam imala dragocjen sluh.”
I tako je krenula. Prvi film je snimala s Aleksandrom Bubanovićem koji je pisao glazbu, a kasnije su se priključili mnogi naši aranžeri. Radni naslov filma bio je “Benko Kamenko”, a zvao se “Susret u snu”. Gabi je dala glas liku djevojčice.
U to vrijeme upoznala je brojne cijenjene glazbenike koji su radili na crtanim filmovima, primjerice Boška Petrovića, Miljenka Prohasku... Sudbonosnu ulogu za nju je imao skladatelj i dirigent zabavnog orkestra RTV Ljubljana Bojan Adamić koji ju je pozvao da bude gost njegovu Big bandu 1957. u Ljubljani.
I onda je 1959. godine stigao poziv za prvi igrani film. Bio je to “H8” i skladba “Sretan, sretan put”, koja ju je vinula u zvijezde. Brzo je dobila posao i u filmu “Ljubav i moda”.
Gabi nam priča kako je spontano od crtačice postala pjevačica. Kaže da još nosi nostalgičan duh onog vremena kad bi s kolegama u Zagreb filmu radila u atelijeru u prostoru koji je prokišnjavao. Zimi bi sjedili u kaputima, ali su strastveno radili noć i dan kako bi završili filmove za razne festivale vani, pa za pulski festival koji je onda imao jednu večer posvećenu crtanom filmu. Tamo je radila punih pet godina.
No, pjevanje ju je svakim danom zaokupljalo sve više.
- Ušla sam u jedan novi svijet. Pobudio mi se novi interes, a na dvije stolice ne možeš sjediti. Požalila sam se tad svojoj mami: ‘Joj, vidi, imam ovo pa ovo i ovo’. Teško sam u tim danima sve stizala. A pjevanje me privlačilo. Bio je to veliki izazov za mene - govori Gabi.
Njezina majka bila je zabrinuta.
Bojala se da gubi siguran, lijep posao zbog kojeg se s toliko sreće godinama budila u 6. U 7 bi se, naime, već morala potpisati na popis na ulazu, ali ništa joj nije bilo teško. Glazba je ipak prevagnula.
- Lijepo je bilo osjetiti aplauz, biti u studiju, oko sebe imati sjajne glazbenike. Čitav život sam imala golemu sreću jer sam uvijek imala odličnu ekipu, sad opet imam mlade ljude s kojima radim s tolikim zadovoljstvom. Ta glazbena igra između pjevača i glazbenika je divna. A da ne govorim o jednom Arsenu koji mi je u životu bio pravi uzor, puno sam od njega crpila, učila, stekla dodatno obrazovanje - kaže Gabi s puno ljubavi prema neprežaljenom suprugu kojeg nema već gotovo pet godina. Ponekad žali za svojom prvom karijerom, a slikarstva se nikad nije potpuno odrekla, kaže. Arsen i ona oboje su ga jako voljeli. Uvijek su na putovanjima kupovali slike, keramiku, dobar dio zarađenog novca, navodi, potrošili su na lijepe umjetnine.
Oslikavala čaše
Ona je godinama nakon što je počela pjevati i dalje crtala.
- Oslikavala sam razbijene lampe i stare čaše dok je Matija bio jako mali. Kad bi spavao, time sam se bavila. Kad je počeo hodati, zauvijek je sve bilo završeno. I na kraju eto, život me odveo u drugom smjeru - kaže Gabi kojoj je iznimno talentirani sin danas omiljeni suradnik.
Filmska glazba oduvijek joj je strast. Zadnju je radila lani za beogradski film “Šavovi”, snimila je skladbu “Netko čeka na tebe” uz pratnju gitarista Ante Gele. Gabi je pristala na poziv Aleksandre Kovač, kantautorice i skladateljice filmske glazbe te kćeri skladatelja Kornelija Kovača, a film je na festivalu u Berlinu ovjenčan dvjema nagradama.
Iako je njezina pjevačka karijera iznimna, Gabi, koja je u dvadesetima došla na pozornicu, nema glazbeno obrazovanje.
- Pjevam kao što sam i prije pedeset godina. Pjevam srcem i tim svojim glasom kakav mi je određen u životu. U pjesmi mi je najvažniji tekst pa glazba i onda ono sve što dolazi... Sve više volim minimalističke obrade, kad mi pjesma sjedne. Primijetila sam da najbolje vladam kad imam oko sebe istomišljenike - govori. Svjesna je da je došlo drukčije vrijeme.
- Sad smo u Arenama, sve mora biti transparentno, veliko. Kad objektivno razmišljam, drago mi je da sam ipak ostala vjerna sebi. Trebam što manje oko sebe da bih se mogla potpuno izraziti. Ja sad radim manje, ali kvalitetno, kako želim i nisam pod pritiskom. Meni je 300-400 ljudi u publici taman. Tu pronalazim punu sebe, emotivnu i sretnu. To me jako veseli, ali mislim u sebi: ‘Draga Gabi, dosta je’. Ne moram više svuda biti... samo ono što me usrećuje i pričinjava mi zadovoljstvo - zaključila je Gabi.
