Enis Bešlagić: ‘U ovom zatrovanom društvu, smatram da nikad lakša i bolja vremena nisu bila za biti dobar čovjek‘

Posljednjeg dana ove prijestupne veljače omiljeni glumac i voditelj Enis Bešlagić imao je premijeru svoje prve samostalne autorske predstave "Da sam ja neko" u Brčkom, u njegovoj rodnoj Bosni i Hercegovini. Publiku je uspio nasmijati i rasplakati. Predstavu će 13. ožujka u Lisinskom moći vidjeti i zagrebačka publika. A i mnoge druge publike kasnije, jer se njezin autor i izvođač nada njezinoj dugovječnosti i prihvaćanju. Ako je suditi prema ovacijama u Brčkom, nada je opravdana.

Bešlagića (49) publika jako voli već dugo i ma gdje se pojavio, još od vremena Šemse u "Našoj maloj klinici", ali i drugih njegovih projekata. Upravo je na Novoj TV krenuo show "Tvoje lice zvuči poznato" u kojem je jedan od članova žirija. Za njega svi s kojima je radio govore da je vrhunski profesionalac. On je, uz to, topao čovjek široke duše i širokih pogleda, ima u sebi neku specifičnu vrstu iskrenosti i predanosti i neke principe od kojih ne odstupa ma što radio.

Goran Navojec, Renata Končić Minea, Mario Roth i Enis Bešlagić - Tvoje lice zvuči poznato

Luka Dubroja/nova Tv/Luka Dubroja/nova Tv

Za sebe govori da je sretan, ima lijep obiteljski život, ne žali se ni na poslovnu stranu priče, posebno nakon što je uspio ostvariti stari san o predstavi koju će postaviti prije pedesete. U intervjuu Enis govori o tome zašto je odlučio napraviti predstavu o sebi, o pričanju viceva i ljudima koji ga zaustavljaju na ulici, o stanju komedije u svijetu, životnim odlukama i važnim ulogama.

Čitajući o vašoj predstavi "Da sam ja neko", može se zaključiti da je to vaša ispovijest prijateljima, nešto poput razgovora u dobrom društvu, među ljudima koje volite i koji vas vole, a ne klasična monodrama ili stand up?

Tako je, u biti predstava ‘Da sam ja neko‘ je moja predstava, kako i počinjem u njoj - jer mnogi imaju o meni predstavu, a ja sam odlučio napraviti predstavu o sebi. Ono što ja jesam, bez tog famoznog četvrtog zida u kazalištima koji se stvara između mene i publike. I ne samo da bih publiku razveselio i nasmijao, nego da razmijenimo neke poruke i da damo potpuno drugu dimenziju onome što ljudi danas mogu vidjeti u teatru. Smatram da je to više misija nego predstava kao takva. To je predstava koja nas na duhovit način vraća u neka druga vremena, govori o današnjim vremenima i onima koja nas očekuju.

Koliko dugo se ‘kuhala‘? I što je presudilo da je dovršite baš sada?

Dugo sam razmišljao što bih radio, i stvarno mi se bilo teško odlučiti. Imao sam razne tekstove koje sam planirao raditi. I sve mi se to činilo nezanimljivim. Razmišljao sam što bih sada, s pedesetak godina mogao raditi osim da napravim predstavu o sebi. Kada sam pitao jednog pisca, on mi je rekao: ‘Enise, mi inače pišemo te tekstove i svi te vidimo kako glumiš i mi bismo baš voljeli vidjeti kako to izgleda s druge strane, kada ti to sve prolaziš. Mislimo da je najbolje da nam daš predstavu u kojoj ne glumiš ništa.‘ I to je za mene bila najbolja definicija onoga što sam poslije radio i kako sam izvukao priče koje bi mogle i biti jako zanimljive i duhovite. I jesu.

Što je presudilo da neke bitne događaje iz svojeg života uključite u priču, neke ne?

Presudila je njihova zanimljivost i svevremenost, jer neke su situacije zaista svevremenske. Želio sam predstaviti priče koje će današnjoj djeci, odnosno generaciji koja dolazi moći ukazati na neke vrijednosti koje su oni zaboravili ili ih više nitko na njih ne potiče, jer su prepušteni sami sebi. Smatram da je ovo jedan genijalan generacijski spoj, predstava je za svakog, od najmlađih do najstarijih. Nisam netko tko voli pričati viceve, ali ih snimam i volim kada se svi smijemo. Ali izvan scene ne želim pričati viceve. Želio sam ispričati život - jer mi smo se kao djeca često znali smijati sjedeći s roditeljima dok bi se oni do kasno u noć šalili i zezali, a da nije bila riječ samo o vicevima. Smatram da imam mnogo duhovitih stvari koje mogu ispričati, ali su ove druge vrijednosti i utjecaj tehnologije to, na neki način, promijenili. Direktan kontakt s publikom, gdje mi na dva sata ostavimo mobitel i zaboravimo da postoje društvene mreže, bavimo se samo nama i taj bijeg u naš mali svijet, mikrokozmos, nešto je najljepše što se može doživjeti na ovoj predstavi koja traje koliko traje.

Kažete da niste čovjek koji voli pričati viceve. Kako se nosite s očekivanjima da ste zasigurno "čovjek koji voli pričati viceve", s obzirom na to čime se bavite i na neku javnu sliku o vama, glumcu i komičaru?

Dobio sam neke kritike poslije predstave. Kažu: ‘Mi smo došli pogledati predstavu, a dobili smo misiju. Došli smo pogledati Enisovu predstavu, a dobili smo vlastitu predstavu‘. Ili: ‘Pretpostavila sam i imala sliku o vama, ali sada kroz ovu predstavu uvidjela sam kakvi ste zapravo.‘ Dakle, ono najbolje je da će gledatelji dobiti pravu sliku o meni i kakav imam dar. Publika neće ostati razočarana i bit će ispunjena sva njezina očekivanja jer dolaze gledati mene, a ne tekst.

Kako se općenito nosite s prepoznatljivošću i fanovima?

Što se tiče prepoznavanja, tu sam svoj na svome. Pristupačan sam i dostupan tako da meni to nije problem, nego uživam u tome. No kada sam u svoja četiri zida, tada prikupljam snagu za dalje. Divno je kada ti ljudi prilaze i žele fotografiju, vjerujem da je to uspjeh, a ne da vas gađaju ili vrijeđaju.

Volite li društvene mreže? Koliko vam je bitan online život?

Društvene mreže su neophodne za komunikaciju. Olakšavaju je jer putem njih lakše i brže možeš obavijestiti širu publiku o događajima i predstavama i pozoveš ih da dođu. No kada već imaš društvene mreže, trebaš jako paziti što publici putem njih poručuješ, koja je tvoja poruka za te ljude. Online život mi nije bitan, ja živim realan život. Online život je samo potreba, kao što se morati obući kada izlazite na ulicu. To je jednostavno tako i takve okolnosti današnjice.

Sljedeće godine punite 50 godina. Kada iz današnje perspektive gledate što ste napravili, jeste li ikad požalili što niste ostali u nekom kazalištu, našli stalni angažman u nekom ansamblu, nego ste ostali slobodnjak?

Nisam požalio što sam u ovih 50 godina skupio more prijatelja, razbio neke svoje, ali i tuđe predrasude. Svojim putovanjima, druženjem drago mi je da sam dosad uspostavio more odnosa iz kojih sada crpim tu snagu i energiju. Na kraju sam i zbog toga mogao napraviti ovakvu predstavu koja će sigurno obići svijet i planetu i poslati poruku da uživam u tome što sam razbijao sve te ograde i granice. Rušio bih ih koliko god da su ih postavljali. Bavio sam se građenjem mostova i građenjem odnosa. To što u kazalištu nisam imao siguran posao, ja sam kriv, to je bio moj izbor. S prvom ulogom odlučio sam da idem dalje. Mislim da bi me gušilo, nije motivirajuće kada ste negdje u dobrom i toplom. Kada odete izvan toga, bude hladno, budete gladni i žedni, ali onda kada ste snađete, sladak je svaki obrok koji pojedete. Ja uživam u tome što sam slobodnjak, i to mi donosi mir i sreću.

Enis Bešlagić

Neja Markicevic/Cropix

Što mislite o tome da vas se i danas, nakon toliko godina, ponajprije sjećaju kao Šemse iz "Naše male klinike"?

To je divno, sam kažem da ja nikad nisam mogao kapitalizirati Šemsu jer nemam prava na taj lik, ne mogu ga nigdje koristiti. Nisam vlasnik toga lika, osim što me ljudi tako zovu i pamte po njemu. Donio mi je mnogo humanitarnih projekata, popularnost, pozitivu… Ja sam se super snašao u toj ulozi i po toj ulozi te sigurno pamte generacije koje će biti i ostati, i vrlo sam sretan zbog toga. Imate varijante gdje glumci čitav život rade nešto i nikad ih ne upamte po nekoj ulozi. Mislim da je nešto što je najljepše da je ta uloga donijela mnogo sreće djeci koja su nažalost oboljela, i sigurno im je skratila teške dane koje su provodili u bolnicama. Donijela im je barem malo radosti i osmjeha, tako da sam ja najponosniji na tu ulogu.

Imate li neku ulogu koju biste jednom željeli odigrati? Dramsku, komičnu, možda neku klasiku? I u bilo kojem glumačkom mediju?

Mislim da mi sigurno treba jedna dobra dječja predstava koju bih volio odigrati, tako da mislim da ću raditi na tome da nakon ovoga napravim jednu dječju predstavu, neku bajku ili slično.

Komedija je danas jako težak posao. Iako bi trebala moći govoriti o svemu, ubosti sve, pa i tamo gdje najviše boli, postaje sve zatvorenija i sve "opreznija" zbog promjena u društvu. Mnogi su sjajni komičari, posebice u SAD-u, "otkazani" i karijera im je stradala jer je nekog vrijeđao njihov humor. Jeste li vi ikad doživjeli neki takav problem?

Što se tiče komedije, ja nisam doživljavao takve probleme. Što se tiče predstave, ona je duhovita i zabavna, ali ne mogu reći da je komedija, jer to je život. U sebi ima i tuge, i boli, i osmijeha, ali sva bol nestane kada prođe određeno vrijeme, pa se vi s neke distance možete tome i smijati, nečemu što je u tome trenutku događanja bila jako tragično. U predstavi nema ni vulgarnosti, ni psovki, ni ismijavanja ili vrijeđanja publike. To je čini drukčijom od onih koje su trenutno na tržištu. A što se tiče američkih stand up komičara, oni se više bave vrijeđanjem i provokacijom, i to onda izaziva takav odnos. No kroz društvene mreže svi oni nađu svoj put.

Što mislite o statusu komedije i komičara danas u društvu?

Uvijek je bio problem baviti se komedijom zato što je to uvijek ismijavanje mana društva ili zajednice, a nitko to ne voli, nitko ne voli da se na njega upire prstom. Današnji status komedije i komičara nikad nije bio bolji. Imate jako puno i po društvenim mrežama i komičara koji dolaze izvana koji rade dobre stvari, samo je pitanje izbora publike što želi gledati ili slušati.

Jesmo li mi u ovom dijelu svijeta ili u regiji zaista smiješni i duhoviti kao što mnogi misle?

Ti stereotipi ne pripadaju narodima jer narodi i regije su svi duhoviti, no države nisu. Svugdje su ljudi duhoviti, no pitanje je koliko je njihov humor u stvari univerzalan. Nekad je humor vezan samo za lokalitet pa ga razumiju samo ljudi koji žive u tom mjestu ili selu, gradu. Imate i humor koji ima veći raspon. Ja smatram da bosanski duh ima malo veći i jači dijapazon, no i nama je trebalo nešto da nas zapadne. Kada gledam po regijama, svi imaju ili sport ili mora, obale, rijeke, Europsku uniju, mi imamo barem to - humor. Kada kažem barem to, mislim da je osnova društva duh koji zaista postoji u velikom obimu kod nas i koji kao takav postoji kroz vjekove. Mi smo naučeni da od muke pravimo humor. Život nas nije mazio i sve se slomi preko Bosne, i čovjeku u takvoj situaciji ne ostane ništa osim da se šali, pa je zbog toga to tako.

Rekli ste nedavno da je vaša misija oduvijek građenje mostova, kako vam nema premca u širenju ljubavi i prijateljstva. Odakle taj lijepi, silni optimizam i u vremenima kada se baš ne čini da je ljudima stalo do tih plemenitih stvari?

To je jednostavno tako došlo iz mene. Volim ljude i ne dijelim ih ni nacionalno, ni vjerski, ni regionalno. Ja sam takav u duši i to se ne može promijeniti. Zaljubim se u čovjeka i tako ga dijelim - na čovjeka i na nečovjeka. To je jedina podjela koju priznajem. Kada mi netko kaže - ja sam vjernik, to dijelim na vjernika i nevjernika, no religije me opterećuju. Sve ono što govori da si ti drukčiji od drugoga je pogrešno. Mi se trebamo natjecati u pokazivanju dobra i pokazivanju ljubavi i tako graditi mostove. Znam da ovo zvuči utopistički, no s druge strane nisam nikad želio biti dio mase. To sam ja. Taj optimizam u meni nikad nije splasnuo, on pojavom zla postaje još veći. Smatram da nikad lakša i bolja vremena nisu bila za biti dobar čovjek. U društvu koje je zatrovano lijepo je biti onaj tko širu dobrotu i ljubav. To je zaista velika sreća. Mene žena na ulici zaustavi i kaže ‘Enise, da je više takvih kao što si ti!‘ Ja kažem - je, onda vi mene, gospođo, ne biste zaustavili. To je lijepo, taj osjećaj, i uživam u tome.

Imate obitelj, suprugu i dvoje djece. Kako ste se tijekom godina organizirali s obzirom na vaša brojna putovanja i angažmane u nekoliko država? Koja je tajna uspjeha?

Nisam prvi koji putuje i ne smatram da ja nešto previše putujem. Odem, snimim, vratim se. Glumci idu svijetom, putuju, snimaju. Imate moreplovce koji putuju, ljudi rade pa se vrate. Ne živim poseban život. Jednostavno imate partnere ili nemate partnere u braku. Smatram da je najvažnije imati partnera, prijatelja u braku. Ako budite tražili samo da vas vodi strast, onda će to nestati kada strasti nestane. Ja sam tražio prijateljicu u braku i mislim da je to ključ uspjeha.

Kakvi su vam dalje planovi s predstavom?

Imam planova, ako Bog da, i za regionalnu i za svjetsku turneju. Sada se to slaže i mnogi gradovi nas već očekuju. Bit će to lijepa putovanja u kojima ću zasigurno uživati.