DNEVNIK IZ IZOLACIJE DADE ĆOSIĆA Čekam u redu. Panker me prepoznaje. Pita kako mi se zvala baka u sapunici u kojoj sam igrao. Dam mu deset kuna

Danas me nazvala nana iz Bosne. Međutim, čuli smo se i dan ranije i obećali jedno drugome da ću, kad ovo sve prođe, prvom prilikom doći kod njih u Dubicu i da će mi ona napraviti sirnicu. Ponadala se ona da će mi raditi buredžike, to je neka njena i moja tradicija, da me vrući buredžici dočekaju kad dođem (ljubav je to, velika ljubav), no ja evo već oko pola godine ne jedem meso.

Nije ona nešto pretjerano uznemirena oko toga zato što se sarme mogu raditi i s krumpirom, a buredžici mogu postati male sirnice (ako ste mesojedi, buredžici su najfinija i jedna od jednostavnijih stvari koje možete napraviti).

Nana i palačinke

Bojažljivo se nana javila u nadi da me ne budi i pitala me pečem li si ja palačinke. Rekoh, pečem. Protekli tjedan i češće od uobičajenog, ali to sam prešutio. Rekla mi je da, dok se sve ovo ne smiri, kad ispečem palačinku, mogu u nju staviti sira i onda to bude - sirnica. Napomenula mi je da u palačinku mogu staviti i jaja, čak i blitvu mogu staviti u palačinku, ona to često radi i bude jako fino. Hvala, grlim te.

Lijeno se protežem, opa, već je deset! Evo, raspored mi se raspao, nisam u stanju održati ni onaj raspored koji mi se sviđa i koji sam sebi krojim, i sad odjednom ovaj dan nema smisla. Preskočit ću vježbe disanja u dnevnom boravku (bitno je iskoristiti cijeli prostor i dati mu svrhu) i ostati duže u krevetu. Nadoknadit ću ih već kroz dan, iako je jutro bolje, prije kave, cigarete i izolacijskih misli, ali dobro, hajde.

Osjetim začetak neke potencijalne tjeskobe, sjetim se da nisam meditirao i brzo se bacam na pod. Meditiranje koji dan ide teže, koji dan lakše. Danas nije bio ovaj potonji slučaj. Zatvorim oči, pred očima mi se skrolaju vijesti s portala. Jasno mi je da ne treba skrolati na tašte, da time ne treba započeti dan i obećam si da ću sutra biti pametniji.

privatni album

Anksioznosti

Misli dalje idu ovim tijekom: sad ću prošetati psa, idem po Natašinog psa pa ću i njega prošetati, što ću ručati, što mi se jede, Bože, koliko mrtvih, jede li mi se uopće, bi li bilo dobro prvi obrok imati tek oko podneva pa onda još jednom nešto skuhati, odakle majkama ideje da svaki dan nešto drugačije kuhaju, morao bih više čitati, možda neki internet tečaj pjevanja, do sada sam već mogao i nešto talijanskog znati, možda mi fali B vitamina, bih li trebao biti prisutniji na društvenim mrežama, čovječe, pa nemaš vremena za meditiranje, nećeš ništa napraviti i bit će 20 sati, barem pogledaj nešto dobro, nešto što će te nahraniti, nešto kvalitetno, možda nova epizoda “Kupola”, a ne, to izlazi tek u subotu.

Završila mi je meditacijska muzika, krenuo je oglas “Do you believe in the law of attraction”, jesam li ja jedini kojem se javlja ovaj oglas, i dan može početi. Nakon što sam napravio hitan sastanak sam sa sobom uz jutarnju kavu, često pričamo nas dvojica, zaključili smo sa smo OK, da su te kratke anksioznosti koje se javljaju sasvim normalne jer se nalazimo u nekoj situaciji koju nikada prije nismo doživjeli, da je OK ne disati svaki dan, ne meditirati svaki dan (oko toga se nismo skroz složili), ali ja sam brzo promijenio temu i izašao van sa psom.

Divan parkić

To je jedan divan parkić u Bosanskoj ulici. Bude dobih ljudi i dobrih pasa, što je dobro i meni i Grimmu. Šetuckamo gore dolje. U trenutku moje nepažnje, a na opće oduševljenje svih okupljenih, Grimm utrčava u potok, tako da bijele boje na njemu više opće nema, samo crno blato, blato, blato. Zašto su sve najgadnije i najsmrdljivije stvari najbolje, moram te sada okupati. Izlazimo iz parka. Uz park živi i jedan kolega, neću ga imenovati, a prekasno je da ga pitam smijem li ga imenovati (trenutno je 1 ujutro dok ovo tipkam, dakle od buđenja u 7 opet ništa), koji, na moje pitanje: “Kako je?”, odgovara: “Ovo je ili godišnji, ili penzija ili pakao”.

Malo popričamo preko ograde, ruku si ne stisnemo jer se socijalno distanciramo i odgovorni smo i želimo da ovo što prije završi. Prezirem socijalno distanciranje, ali pristajem na njegovu nužnost. Složimo se oko besmisla, nedostaju nam kolege, nedostaje nam posao, neće ovo još dugo, ja mislim da će se krajem svibnja sve normalizirati, on nije baš siguran. Skužim da mu se kava hladi, zadržavam čovjeka, možda planira neku jogu, neku meditaciju, disanje, možda sam mu sada s ovih 10 min što smo popričali potpuno uništio strukturu ionako svima krhkih dana. Pozdravljam ga, odlazim.

Pas i ja smo opet sami. Nije puno sati, sve ću stići, što znači da stignem razviti tijesto za…. Kakvo tijesto? Kako to da si sada mislio razvijati tijesto? Ali jesam. A za što? Pa za… Sirnicu. Dobro. Ček, danas radiš sirnicu? Da, radim sirnicu. Nikad nisi radio sirnicu. E, pa danas ću. Nauči novu stvar. Dolazim do dućana. Red je. Nije jedan od onih dućana u koje se može samo viknuti: “Jel’ ima sira?”, “Ima!”, pa čekaš, nego čekaš. Ja i blatni pas stojimo ispred dućana.

Nitko mu ne govori da je sladak, ne govori ni meni. Prestani se mrštiti. Ima nešto lijepo u ovom čekanju. Svi disciplinirano čekaju. Iako je red dugačak, kraju reda se priključuju samo oni koji zaista nešto trebaju. Svi oni kojima je red otegotna okolnost, odustaju. Dakle, to po što su krenuli im ni ne treba. Divno, pa to je ušteda, ova kriza nas ipak uči nečemu. Miris dezinficijensa. Miris alkohola. Mogao bih i vino kupiti…

privatni album

Čokoladni zeko

Sira nema. Vidi, čokoladni zeko. Uvijek sam bio slab na zečeve. Kupujem. Izlazim. Deset metara i zeko je ostao bez glave. Još petnaest metara zeko ni tijela nema. Čekaj! Što ćeš ručati? A ništa, leću.

Dolazim do zgrade, sranje, nemam mrkve. Idem do malog dućana po mrkvu. Red. Nema problema, volim red, čekat ću, sve OK. Mislim da ne stignem vježbati više. Pa što, nema veze, jednom se moralo dogoditi i da se raspored raspadne, do sada si bio jako predan svemu, možeš se malo opustiti. Dezinficijens. Miris alkohola.

Mogao bih vino kupiti. Nema mrkve. Fuck. Idem do trećeg dućana, nije red, mrkve ima, kila oko 30 kuna, ali ako ćeš se sada vraćati do onog prvog dućana da kupiš regularnu mrkvicu, pa ti više ne stigneš niti jesti, tako da - kupi. Ček, aloe vera, kako se to jede, treba li mi to, mogu li i to roknuti u leću? Guglam, nitko se toga nije sjetio, vjerojatno s razlogom, ali vidi, neki ljudi u leću stavljaju đumbir, kako mi to nikada nije palo na pamet? Moraš biti perceptivniji, otvori oči, gledaj, promatraj, slušaj. Pričali su ti kako je Pero Kvrgić kad je bio mlađi znao sjediti na Dolcu i samo promatrati ljude, pitam se radi li to još uvijek. U svakom slučaju, čim ovo prođe, idem sjesti na Dolac.

Izlazim s mrkvicom, đumbirom, datuljama (?!), klicama nečega (?!), spirulinom, zobenim mlijekom, rižinim mlijekom i… što je ovo? Još jedno zobeno mlijeko. Nepažnja. Ali to je sve zbog pritiska da moram biti brz zato što ljudi čekaju ispred. Siguran sam da su me neki vidjeli kako unutra guglam aloe veru, ali čekaj! Fuck. Pa zašto nisi provjerio ima li ovdje sira? Ni u malom dućanu se nisi sjetio pitati za sir, nego si uzeo leću. Jebala te leća, kada ne znaš što bi, odmah leća. Na semaforu mi puca škarnicl, tako se kaže? Veliki sam protivnik plastičnih vrećica i vraćam se u dućan upravo po plastičnu vrećicu. Malo se mrzim jer uništavam prirodu. Prestani brijati, reciklirat ćeš, sve je OK. Red je. Fuck.

Plaki mi se

“Mogu li ja unutra samo po vrećicu?”

“Ma naravno da možete, jako vam je sladak pas.”

“A ja?”

Fora mi nije prošla, Grimmu je blato otpalo, opet ima dvije boje, crnu i bijelu, i šarmira ispred dućana. Ja utrčavam, ispričam se, Grimm čuvaj stvari, oprostite, može vrećica, može. Istrčavam van, Grimm ne čuva onu raspuknutu škarniclu, tako se valjda kaže, nego se mazi s nekom gospođom. Mislim si, da znate di je on bio prije sati i pol ne biste ga… SAT I POL? A U P… Pa kako? Kako je toliko vremena prošlo. A nisi se sjetio kad si utrčao po vrećicu pitati ima li sira. Bravo. Mindfulness. Budi prostor.

Diši sad kad već jutros nisi. Sve će biti OK, takva je situacija, sve je novo, ovako nešto nikada nismo doživjeli, ljudi se gube. Sve je u vrećici, prelazim semafor, ništa ne puca, nisam kupio vino. Sad mi se možda i malo plaki. Ne zbog vina. Ne pijem. Ali baš ne pijem. Dobro, doma baš ne pijem. Tako da bi mi se plakilo i da je to, recimo, bio i đumbir. Ili nešto još benignije. Beningnije. In the begining, in the beninigni, sjećate li se tog videa? Smiješan je, čovjek ne može izgovoriti “In the begining”, vjerojatno je nasnimljeno i vjerojatno je samo fora i došao sam doma.

Dezinficiram šapice, dezinficiram sebi ruke, miris alkohola, podsjetnik da nisam kupio vino, ulazim u stan. 13.30. Okupao sam psa, 14 sati. Samo jedna brzinska kava prije nego što počnem sa svime, 14.30.

Obrijao sam se

Kako sam ovako umoran? Ne kužim. Samo ću malo prileći, samo malo, neću spavati. I dižem se i 17 sati je. Zaspao sam kao krava. Ručak - piši propalo. Sad ću ja lijepo sjesti u auto i idem na izlet na Mrežnicu, možda čak i do Rastoka odem. Ne, ne možeš nigdje ići zato što ne smiješ izaći iz Zagreba, zabrana kretanja. Tuš! Hladan tuš će me iznivelirati. Bože, koliko mrzim hladan tuš. Zašto si ovo radim? Bit ćeš zdraviji, živjet ćeš sto godina. Obrijao sam se, odrezao nokte, neko vrijeme razmišljao nad glinom, da si masku napravim...

Aaaaaa netko mi je poslao poruku, a nije, to je samo obavijest neke aplikacije koju uopće ne koristim. Skoro je 18 sati. Mogao bih se fotkati za Instagram, kao obrijao sam se, možda vani ima ljudi koji bi voljeli znati da sam se ja obrijao, pa bi onda to i lajkali. Ne, to nikoga ne zanima, nemoj nuditi takve sadržaje, budi kreativniji. Napravi si kokice. Super, to ću večerati. Kokice. I zobeno mlijeko s kurkumom. Nema kurkume. Na benzinskoj nema kurkume? Ne, ali prodaju svoje bureke. Imaju pekarnicu. Imaju sigurno i sirnicu. Da!

Idem do benzinske po sirnicu, to recimo nikada nisam izgovorio. Red je. U redu me prepoznaje jedan panker, u kojoj si ti ono sapunici glumio, kako ti se zvala baka? Panker gleda sapunice. Ludo. Dajem mu 10 kuna. Dezinficijens. Miris alkohola. Vino ću kupiti. Ne, pivo ću kupiti. Bože, ali ti nikada ne piješ pivo. Uzimam pivo.

Nema čokoladnih zečeva, šteta. “Grimm, mjesto!”, urlam s blagajne. Sirnice nema. “Hoćete li kroasan?” “Neću.” 19.30 je. Ma idem doma, pojest ću te kokice i danas ranije leći. Binge watching, nedavno sam čuo taj termin, to je ono kada pogledate sve epizode jedne sezone u dahu i odjednom je 1 ujutro.

“Laku noć. Možda večeras neću sanjati slonove. Večeras bih u snovima odigrao neku predstavu.”

“Laku noć.”