DANIJELA MARTINOVIĆ ZA JUTARNJI 'Nikad nisam bila sretnija. Nemam se više potrebu dokazivati, natjecati, samo želim živjeti i biti sretna'

Danijela Martinović (48) po mnogočemu dobrome može pamtiti ovu godinu - pokrenula je svoj You Tube kanal #danijelabezfiltera, izdala novu knjigu “Šalabahter života - Neopisivo”, uskoro i novi album, napisala je svoju prvu pjesmu koja će se ubrzo zavrtjeti na radiopostajama, trenutačno radi na turneji “Neopisivo” koja je zacijelo novo iskustvo za publiku jer je ovu pjevačicu navikla slušati u nešto drugačijim ritmovima...

Vrhunac višemjesečne turneje Hrvatskom veliki je koncert u organizaciji Zaklade Hrvatska za djecu u KD-u “Vatroslav Lisinski” u listopadu, a prihod s tog koncerta bit će namijenjen Hrvatskom savezu za rijetke bolesti. “Nova Danijela” radi punom parom, napravila je velik zaokret u karijeri, upustila se u novu avanturu koja se ne tiče isključivo glazbe i otkrila nam da je ovo njezino vrijeme u kojem se prvi put odvažila učiniti neke nove stvari...

Turneju “Neopisivo” radite u suradnji sa zakladom Hrvatska za djecu. Kako je došlo do ideje da cijela turneja bude humanitarnog karaktera, to nije baš čest slučaj?

- Upraviteljica zaklade Renata Gubić i PR stručnjak Toni Dabinović prošle su godine radili humanitarni koncert u Lisinskom gdje je tada nastupila Nina Badrić, a ove su godine pitali mene bih li to voljela i ja sam objeručke prihvatila. U želji da to bude drugačije te da se ljudi senzibiliziraju s djecom s rijetkim bolestima na dulje vrijeme, a ne samo kroz jedan koncert, odlučili smo organizirati nekoliko njih u nizu. To je zaista velik zalogaj, velik projekt koji uključuje vrlo mnogo ljudi koji predano i posvećeno mjesecima rade. U svibnju smo gostovali u Puli, 25. rujna idemo u Zadar, a 24. listopada smo u Zagrebu. Ako nam se pruži još prilika i ljudi koji će nas podržati, otvoreni smo za još koncerata.

Gosti u Lisinskom bit će zapravo vaša obitelj - Petar Grašo i Izabela Martinović.

- Da, bit će zaista, onako - obiteljski! Petar i ja smo već kroz svoje karijere znali jedno drugome biti gosti na koncertima iako se zapravo trudimo toliko ne miješati privatno i poslovno. Uspijevamo u tome već više od 20 godina. Mi smo i dalje dvije različite individue, dva različita napitka koja povremeno naprave jedan dobar miks. Moja sestra Izabela mi je prvi put gošća i tome se izuzetno radujem. Imat ću još i dva gosta koja ostavljam za iznenađenje publici u Lisinskom.

Na turneji zapravo pjevate svoje hitove, ali novi aranžmani vode nas kroz sambu, tango, bossa novu, gypsy swing, flamenco, salsu do country bluegrassa, elemenata irske glazbe te pop-glazbe. Kako publika, primjerice, reagira na “Danima, godinama, satima” u tango ritmu?

- Već godinama imam želju za time, kao i za akustičnim zvukom s manje struje. Kada smo dogovarali ovu turneju, palo mi je na pamet da cijela ova priča, koja je zapravo posvećena djeci, bude po svemu posebna. Razgovarala sam s producentom Tomislavom Modrićem koji se oduševio idejom i pronašao šest vrhunskih glazbenika s kojima je napravio novo ruho starih pjesama: pijanist Tomislav Modrić, profesor kontrabasa Ivan Gazibara, violinist Emir Gabrić, gitarist Zoran Mišolongin, harmonikaš i klarinist Mladen Kosovec te bubnjar Kristijan Zorjan. Kada sam došla na prvu probu i čula ih uživo, rasplakala sam se. Shvatila sam tada da je ta želja dugo bila u meni, da sam upravo tome stremila. To je nešto potpuno neočekivano, drugačije... Primjerice, dogodilo se tako jedno fantastično glazbeno iznenađenje od pjesme za koju to nikad na prvu ne biste pomislili, a to je ‘Svileni’ u rock ‘n’ roll verziji. Totalno smo ushićeni radi toga!

Te će se pjesme u novom ruhu naći i na vašem novom albumu. Jeste li birali samo one najpoznatije hitove?

- Nakon prvog koncerta ‘Neopisivo’ u Puli i nastupa na Narodnom radiju, pozitivne reakcije ljudi stizale su sa svih strana, od publike preko naših kolega profesionalaca, pa čak i onih koji me ranije nisu slušali. Ponukana time odlučila sam snimiti 17 svojih pjesama u novom aranžmanu. U moru svih pjesama bila sam na pravim mukama koje odabrati... Kroz vrijeme pokazalo se da su neke pjesme koje nisu prošle tada kada su nastale na način da ih je većina prihvatila kao ultimativni hit zapravo dugovječnije, neke meni osobno mnogo znače i nisam ih mogla preskočiti. Sjetila sam se jedne velike stvari koju me naučio Kemal Monteno koji mi je jednom prilikom rekao: ‘U svojoj sam karijeri napisao puno više pjesama koje nisu prošle na prvu, a onda sam na svakom svom koncertu učio ljude svojim pjesmama. Nemoj ih se odricati, Danijela! To su tvoje pjesme, tvoja duša u njima i vidjet ćeš, s vremenom će upravo one nadživjeti mnoge pjesme koje su prošle zbog trenda u vremenu u kojem su nastale...’ To je jedna od najvažnijih stvari koje sam naučila, apsolutno je bio u pravu. Vremena se mijenjaju, kada si dugo na sceni prolaziš kroz cikluse, i to je zapravo najljepše od svega. Sjećam se da smo u jednoj fazi Magazina sjedili kući jer su nas denseri jednostavno potukli na terenu.

Kad je album vani?

- Uvijek se bojim ovih pitanja (smijeh). Nadam se da će to biti pred moj koncert u Lisinskom zato što će se na albumu, osim 17 ‘starih’ naći i jedna nova pjesma u kojoj sam prvi put koautorica i teksta i glazbe zajedno sa Zoranom Mišolonginom. Zaželjela sam se jedne balade i evo je. Ljubavna je, laganija. Još joj tražimo naslov, a zasad je zovemo ‘Čovjek bez adrese’.

Nedavno ste skočili iz aviona padobranom, na taj ste se način odlučili riješiti straha od visine. Isto tako, prvi put ste nedavno javno objavili svoje fotografije bez šminke. Je li riječ o nekom ciklusu, o nekom životnom periodu “prvih puteva”?

- Pa mislim da je. Osmislila sam tu priču #danijelabezfiltera i odlučila realizirati ideju da snimam ljude koji mene impresioniraju svojom životnom pričom. Vjerujte mi, tih divnih malih velikih ljudi ima mnogo, a nemaju priliku da se za njih čuje. Tako je na mom YouTube kanalu bila gošća Marina, djevojčica sa sindromom Down s tako dubokim porukama koje morate pogledati, moj profesor pjevanja Baldo Mikulić koji glazbom čak liječi ljude... Nakon nekoliko snimljenih intervjua ukazala mi se i prilika da skočim s padobranom, čega sam se strašno bojala, ali odlučila sam to napraviti i pomislila kako je to zapravo najveći strah većine ljudi. Snimila sam to bez plana, bez režije. Nisam imala pojma u što se točno upuštam, ali sada iskustvom tvrdim da je proći kroz vlastiti strah zapravo je nešto čudesno. Tim svojim djelima želim ostaviti poruku ljudima da promisle, da se pokrenu, da se usude.

Nakon pokretanja YouTube kanala i predavanja u samostanu Sv. Frane u Zadru počelo se pričati kako stremite i lifecoach karijeri. Ima li u tome istine i snimate li i dalje za svoj kanal?

- Jasno i glasno potpuno se ograđujem se od toga. Nikada i nigdje to nisam izjavila niti je to ikada bio moj cilj. Da, idem dalje s YouTubeom, jer želim tamo kroz stvarne priče ljudi poslati poruku, samo jedan veliki problem je taj što imam toliko ideja da u jednom trenutku ne mogu sve realizirati, dan jednostavno nema toliko sati. Naravno da su me bližnji nakon svih tih izokrenutih novinskih naslova pitali: što to tebi treba, možeš li se jednostavno samo nastaviti baviti pjevanjem? Ja sam prioritetno pjevačica i nikada to nisam niti ću prestati biti, ali postoje još velika prostranstva u meni i zato ne želim samu sebe cenzurirati ni zbog koga i ni zbog čega. Zar ne živimo zato da se izrazimo do kraja? A mene zanima toliko mnogo stvari da ponekad nemam pojma kako bi započela dan, a kako ga završila. Ako mislite da je to lagano, varate se. Baš sam nekidan kupila i goblen. Sve prijateljice me zezaju: zar nije dovoljno što se dižeš u šest, sad si još i goblen kupila!

Da, goblen se može protumačiti kao prvi, jasni znak starenja...

- Može (smijeh), ali ja sam goblen vezla kao djevojčica uz mamu, ona me tome naučila. Nedavno sam sa svojom stilisticom kupovala materijale i kad sam ugledala goblen, oduševila sam se, a kada sam došla na kasu s njim, prodavačice su bile izvan sebe od sreće. Želim ga izvesti i pokloniti mami.

Godine 2016. izdali ste knjigu “Šalabahter života” u kojoj ste se dosta ogolili, obraćali se svome nerođenom djetetu - Mrvici, pisali o neostvarenim snovima, ljubavi, o nepredvidivoj ženskoj prirodi u PMS-u. Najavili ste da će toga biti još...

- Počela sam pisati za sebe. To je bio jedan intuitivan način neke vrste iscjeljenja. Moj doživljaj svijeta je višeslojan i dubok, a često to nisam mogla iskomunicirati na pravi način. Kao javna osoba uvijek bih bila izrezana, skraćena, prikazana na pogrešan način, najbolji dijelovi mojih izjava su se micali kako bih se uklopila u neki zadani format. U jednom životnom periodu jednostavno sam počela pisati i više nisam mogla bez toga. Osjećala sam kao da je izvor unutar mene dugo bio zakucan daskama i onda je odjednom buknulo, počelo samo curiti iz mene. Pisala bih po salvetama, po računima, kad nisam uz sebe imala bilježnicu snimala bih u mobitel, imala sam teku čak i pokraj kreveta jer bi mi u noći riječi same dolazile. To je bilo za poludit’, nisam ništa drugo mogla raditi doli pisati! A onda sam nazvala svoju najbolju prijateljicu Doris i rekla joj: ‘Slušaj, ja bih ti nešto pročitala’. Bila je to pjesma ‘Zaključana’. Nakon što ju je odslušala, s druge strane slušalice bio je muk. Mislila sam da je veza pukla, a onda sam shvatila da Dodo tiho i neutješno plače. Kada se vrlo slična situacija nekoliko puta ponovila, zamolila sam svog rođaka koji je profesor književnosti Ivana Majića da mi kaže svoje mišljenje.

Nikada u svome životu nisam se toliko tresla. Koljena su mi klecala pod stolom tako da sam morala staviti šake na njih da ih umirim, a on mi je kazao: ‘Ti si iskopala svoje blago koje je bilo skriveno negdje na nekom tvom tavanu, sad si ga pronašla, moraš ga pokazati svijetu’. Prvo izdanje ‘Šalabahtera žvota’ rasprodano je u nepunih mjesec dana. Nekako sam odmah znala da će to biti mala trilogija. U knjižare je upravo ušao drugi nastavak iz te serije, zove se ‘Šalabahter života - Neopisivo’. Tematika je ista, to su motivacijski poetski zapisi. Jako volim tu formu, a kada sam shvatila koliko me ispunjava, uvela sam je u svoju dnevnu disciplinu. Svjesno i željeno budim se između pet i šest sati ujutro i prvih nekoliko sati u danu isključivo pišem.

Pročitala sam da vam je stigao upit iz Beograda za knjigu jer je djevojci to preporučio njezin psihijatar kao dio terapije. Vole li isti ljudi Danijelu koja pjeva i Danijelu koja piše?

- Ne mogu još vjerovati, ali da, istina je, takvih reakcija ima mnogo. Ljudi mi se neprestano javljaju, pišu mi da su im te riječi pomogle na razne načine, mnogi mi kažu da svaki dan otvore neku pjesmu i pročitaju je jer ih nadahne... To je nešto što se zaista ne može opisati. Postoji razlog zašto sam sve što radim u posljednje vrijeme nazvala ‘Neopisivo’. Što se fanova tiče, nema pravila, neki vole i jedno i drugo, a neki samo jedan dio. I tako treba biti. Nekako mi nije bliska riječ fan, više volim reći da su ovo moji prijatelji, suputnici, a nema ništa ljepše od toga da imate suputnike na koje možete računati. Pružili su mi stvarno lijepe životne priče. Ima jedna djevojka iz Makedonije, Ana Dedova, koja mi je posvetila svoju zbirku pjesama. Zamislite, njih 46. Knjigu je nazvala ‘Tvoje anđeosko lice’. To je nešto najljepše u životu što sam dobila. Upoznale smo se u Skoplju na koncertu i ja sam je pitala: ‘Ana, zašto baš ja?’ Odgovorila mi je: ‘Zbog svoje sam bolesti imala puno operacija u životu. Prije jedne krucijalne, od koje sam mislila čak i odustati zbog velikih bolova koje sam trpjela, kada sam ulazila u operacijsku salu čula sam pjesmu na radiju i upitala doktora tko to pjeva. On je odgovorio Danijela, pjevačica iz Hrvatske. Ali ja sam tada znala da sam čula GLAS anđela i da će sa mnom sve biti u redu’. Zato naglašavam da naše postojanje može tako duboko odrezonirati, a da mi to možda nikada ni ne saznamo. Nikad ne smijemo zaboraviti da ne živimo samo za sebe nego i za sve oko sebe.

Kako ste sada? Jeste li sretni?

- Jesam, nikad nisam bila sretnija. Prijatelji mi pitaju: ‘Šta ti je, jesi li nešto radila na sebi?’ (smijeh). Neke stvari naprosto moraju doći s godinama, moraš prijeći određeni broj kilometara. Iskustvo po iskustvo, jedino tako dolazi jedan oblik mudrosti, odvažnosti. Jedino tako se može odvojiti bitno od nebitnog. Nemam se potrebu više nikome dokazivati, natjecati. Želim živjeti sebe u potpunosti i biti sretna...