Kad pomislim na Arsena, a često mislim na njega, prvo mi na pamet padnu anegdote koje smo zajedno proživjeli. Jer, ja sam Arsena volio i kao autora, pjevača, pjesnika, slikara..., ali sam ga najviše volio zbog njegova duha. On je bio beskrajno duhovit, a ja se u životu volim smijati. Smijeh mi je oduvijek bio draži od suza, priča poznati zagrebački pijanist Branko Bulić Bula koji je s Arsenom Dedićem bio prijatelj više od pola stoljeća, a od 1992. godine na klaviru ga je pratio na njegovim koncertima.
U društvu
- Arsen je imao specifičan, meni vrlo drag smisao za humor. Evo, sjećam se kao da je jučer bilo kako smo jednom bili u velikom društvu u kojem me većina ljudi nije znala ili su me površno poznavali. I onda Arsen pred svim tim ljudima, skroz ozbiljan, izvali: ‘Dobro, Bula, reci sad, lijepo reci, u čemu je tajna tvog velikog neuspjeha?’ Kaj to nije briljantno rekao? Kaj to nije sjajno? E, onda se pojave neki moji poznanici, za koje sam mislio da su pametni, pa me pitaju:
‘Čuj, Bula, zašto se ti daš vrijeđati od onog Dedića?’ A ja im objašnjavam da to nije uvreda, da je to što je Arsen rekao sjajno. Bilo je toga još - jednom me zvao na neko snimanje, a kad sam došao, rekao mi je: ‘Čuj, Bula, ja sve to mogu snimiti sam, ali dođi i ti’. Bila je to glazba za crtiće. Malo sam pogledao note i shvatio da se radi o jednom brzom ‘pasažu’ koji ću ja jako teško odsvirati jer godinama ne vježbam, nemam tehniku... Pa sam rekao Arsenu da ja to ne mogu odsvirati. A on na to kaže: ‘Pa da, ne možeš odsvirati. Ja sam ti svojedobno rekao da talenta nisi nikad imao. A sad si izgubio i tehniku! Traži si novi posao!’ - prisjeća se Bula kojem je od Arsenovih skladbi najdraža bila “Ni ti ni ja” jer je svjedočio nastajanju te pjesme.
- Jednom je jedno veće društvo, u kojem smo bili Arsen, pokojni Dražen Vrdoljak i ja, završilo kod fotografa Ivana Balića Cobre na kartanju. Arsenu je bilo dosadno jer on nije kartao, a nije niti volio kartati. Dok smo mi kartali, pušili i pili, on je otišao u drugu sobu u kojoj je bio klavir. Kad se nakon nekog vremena vratio k nama, rekao je s vrata: ‘Čujte, dečki, napisao sam jednu pjesmu, hoćete li je čuti?’ Bila je to ‘Ni ti ni ja’. Uvijek kad bismo poslije na koncertima izvodili tu pjesmu, on bi me značajno pogledao - priča Bula koji je Arsena upoznao 1958. kada je šibenski glazbenik došao u Zagreb na studij flaute na Akademiji.
Profesor Mihaljinec
- U to vrijeme ja sam već podosta sviruckao, radio sam s kvartetom 4M, dok je Arsen istodobno oformio svoj glazbeni kvartet Melos. Mi smo bili nekakvi konkurenti iako smo se upoznali. Međutim, veliko prijateljstvo razvilo se 1967. godine kada smo obojica završili u vojsci u Beogradu. Tada smo šest mjeseci proveli zajedno. Spavali smo u istoj spavaonici, u velikoj sobi s još deset ljudi. Bili smo dio muzičkog ansambla Jugoslavenske narodne armije. Pamtim kako je on znao sjediti na štengama na ulazu u našu spavaonicu jer ostali vojnici odnosno muzičari nisu dopuštali da se unutra puši. Onda bih ja sjeo uz njega sa svojom cigaretom. Arsen bi negodovao: ‘Bula, vidiš ti koji su to idioti? Njima treba objasniti da od malo dima nitko nije umro, a od propuha, koji je cijelo vrijeme u toj sobi, mnogi su dobili upalu pluća i umrli - priča glazbenik koji je s Arsenom počeo raditi početkom devedesetih.
- Prije toga sam godinama svirao s Terezom Kesovijom. Zvala me svojim ekskluzivnim pijanistom. S Arsenom je u to doba svirao profesor Stjepan Mihaljinec. Stjecajem okolnosti Arsen je prestao raditi s Mihom, a u meni je rastao osjećaj da ne mogu više svirati, da mi je toga dosta, da sam previše star i previše umoran, pa sam Terezi rekao: ‘Tere, ja više ne bih’. Ona se u prvi moment jako uvrijedila, rekla mi je da je ostavljam, nazvala me izdajicom... Poslije smo to izgladili jer sam joj rekao da postoji stotine muzičara koji će joj svirati jednako dobro ako ne i bolje od mene. No, onda me jednoga dana nazvao Arsen i predložio da počnem svirati s njim i s Gabi. Rekao sam mu: ‘Ne bih. Kak’ ne bih s Terezom, tak’ ne bih ni s vama’. ‘A zašto?’ pitao je Arsen, a ja sam odgovorio:
‘Jer Tereza nije normalna, godišnje ima 220 koncerata i ja to više ne mogu. Meni je dosta pakiranja kofera, aviona, hotela...’ Na to je Arsen rekao: ‘Tu je razlika. Dok Tereza godišnje radi 220 koncerata, Gabi i ja ih godišnje napravimo 15’. I tako je to s našim zajedničkim nastupima krenulo -otkriva Bula koji je posljednji put sa svojim prijateljem nastupio na zagrebačkoj Sceni Amadeo u ljeto 2015. godine, na koncertu čiji je prihod bio namijenjen u humanitarne svrhe, a na kojem su bili i Gabi Novak, Matija Dedić te Lea Dekleva.
‘Gdje ste me doveli’
- Nakon tog nastupa stari je otputovao s glazbene scene. Ali, telefonski smo se čuli skoro svakodnevno. Sjećam se, Gabi i ja smo ga uspjeli nagovoriti da nakon operacije kuka ode u Opatiju na rehabilitaciju. On je bio u teškom otporu. Prvog dana kada smo tamo došli, bio je strašno nervozan. Kad smo sjeli za objed, ogorčeno je pitao kamo smo ga to doveli jer su oko njega sami starci. Usput, mislim da je upravo on bio tamo najstariji - kroz smijeh priča Bula kojega pitamo nedostaje li mu njegov prijatelj.
- U životu sam ostao bez puno dragih ljudi. Počnimo s roditeljima: prvo tata, onda mama. Pa je onda otišlo mnogo prijatelja. I onda... Možda to nije lijepo reći, ali dvije osobe koje mi u životu najviše nedostaju su Boško Petrović i Arsen Dedić. Obojica su bili sjajni glazbenici, veliki ljudi i veliki prijatelji. Njih dvojica mi strašno nedostaju. I sada, dok pričamo, gledam jednu Arsenovu sliku koju imam na klaviru, gledam i jednu Boškovu sliku koja visi na zidu... Kud god se okrenem, njih dvojica su uvijek tu, prisutni. Ili na zidovima, gdje vise njihove slike, ili u mojoj glavi, u mojoj memoriji - kaže Branko Bulić Bula.