Šestu godinu zaredom, 29. srpnja iz svake kale, kafića ili restorana samo Oliverova pisma. Dani su to koji nas uvode u koncert "Trag u beskraju" koji će ovog ponedjeljka ponovno okupiti nekoliko desetaka tisuća ljudi kako bi se prisjetili svoje omiljene legende, pjevača koji je živio glazbu na specifičan način. Vela Luka diše za svog Olivera koji iz godine u godinu okuplja najsjajnije vokale, glazbenike, prijatelje. Orkestar na pontonu, koji postaje velika pozornica, okupit će 70-ak instrumentalista. Predvodi ih glazbeni producent manifestacije Ante Gelo, pod ravnanjem dirigenta Alana Bjelinskog, a stigli su i Antonio Serrano, jedan od ponajboljih svjetskih usnoharmonikaša, te Daniele Bonaventura na harmonici. Petar Grašo, Jelena Rozga, Zorica Kondža, Martin Kosovec, Giuliano, grupa Dalmatino i klapa Intrade spremni su za sve izazove koje u ovo vrijeme Vela Luka nosi.
Oliverova supruga Vesna i sinovi Dino, Davor i Damir najavili su da publika uoči početka prijenosa premijerno može čuti novu pjesmu "Vrime je" koji autorski potpisuju Tomislav Mrduljaš i Marijan Ban, a Oliver ju je otpjevao u tonskom studiju u Splitu.
Listajući sjećanja i razgovarajući o Oliverovoj specifičnosti, spontano nam se nametnuo razgovor s njegovom bliskom suradnicom i prijateljicom koja je gotovo petnaest godina radila na organizaciji nekih specifičnih koncerata, humanitarnih događanja. Ivana Gutović Čičo podsjeća da je Oliver kao veliki zaljubljenik u balun bio i član Udruge pjevača - nogometaša "Humane zvijezde Splita", s kojom je godinama tijekom zimskih praznika odlazio na turneje po Belgiji, Nizozemskoj i Njemačkoj, a tom su prigodom skupljali novac za kupnju medicinske opreme splitskom KBC-u. Imao je Oliver, kaže Čičo, veliko srce i nije mu bilo teško zajedno s ostalima satima se voziti u autobusu kako bi ispunili svoju misiju.
- Sićan se šoka svima nama kad je nakon izlaska iz autobusa isprid dvorane u kojem smo uvečer nastupali sta u red iza portapaka i zajedno s nama nosija instrumente i opremu. Nosija je uglavnom kufere pa smo ga zvali ‘inkasator‘. Nikad nije inzistira da piva zadnji jer na kraju uvik pivaju najjača ‘imena‘. Popeo bi se na pozornicu i dok bi drugi pivali, on bi sjeo za bubanj, klavijaturu ili pak zasvirao gitaru... U ‘vlakiću‘ plesa poveo bi kolonu kroz cijelu dvoranu u Frankfurtu… Takve turneje Hrvatska, nažalost, nije imala.
- Svirao je i skinutu harmoniku sa zida na kojem je stajala kao ukras u restoranu i onda bi krenule taljanske pjesme, atmosfera s juga Italije. Svirao je za gušt, svoj i svih nas.
Nije mu bilo teško pomoći potrebitima, ali isto tako jednom mi je prilikom kazao da će doć‘ ako mu obećam da neće bit spize i spizavanja i bacanja novca uzalud.
Rekao je, "ako vidin i fetu pršuta, skupit ću se i neću pjevat" - prisjetila se Čičo s knedlom u grlu.
Naravno da je Oliver imao i svojih mana, nekih kaprica kao i svi ostali ljudi, ali kada pišemo o njegovoj ljudskosti, Ivana iznosi detalj o tome kako su on i supruga Vesna odgajali djecu, koji nikad neće zaboraviti.
- Na turnejama bismo otišli u šoping i trebali ste vidjeti moj šok kad san vidila da je svojoj djeci dao manje eura nego šta san imala i sama. Bilo mi je čudno pa sam sama sebi govorila ‘ajde, možda oni imaju doma već tenisice, čizme, majice pa im nije za potrebu sve kupovati i zato im je da manje‘, a onda sam još veći šok doživjela kad su mu nakon šopinga vratili kusur, ka šta bi uradila sva obična dica iz običnih familja. Eto, ljudi uglavnom takve veličine ka šta je on tako ne doživljavaju. Smijala san se kad bi me pita jel‘ ti znaš kog osim mojih doma, Vesne i djece, prvi zna kad se nakon puta vraćan doma. Mesar! Jer bi Vesna išla po meso za juhu.
Šalu je volio na svoj, naravno, malo više i na tuđi račun, uvijek je pričao viceve i želio nešto lijepo podijeliti s drugima.
- Ja još uvijek sebi ne mogu objasnit kako je uopće moguće da san jedne godine došla u Opatiju na Porina oko dvi ure popodne i s koferon sjela u restoran za kojim su sidili Vesna i on, Duško Ćurlić i ostala ekipa koja bi se ovisno o svojim obavezama dizala i vraćala, a mi se micali nismo (osim u zahod, haha) i rastali smo se nešto prije doručka. Da bi se na doručku ponovo skupili. Vrijeme u njegovom društvu postojalo ne bi - slikovito nam je opisala Čičo.
Na koncu nam je otkrila i da je ostala jedna lijepa nerealizirana ideja.
- Prije par godina predložila sam mu da napravimo jedan koncert radnog naziva ‘Neki drugi Oliver‘ ili ‘Svijet drugih pogleda‘ di bi svirao ono šta svira doma svojoj familji ili svojoj drugoj familji, svojim Dupinima, ili s Alenom Bjejinskim i Antom Gelom, što je malo ljudi imalo prilike čut. Da ga čuju pivat Cu-cu-ru-cu- cu Paloma, a volio je izvedbu te pisme iz Almodovarovog filma ‘Hable con ella‘ ili pjesme Pina Danielea. Bila mu je draga ta ideja, ali falilo je vremena.
Imao je naš glazbeni velikan i favorite među svojim pjesmama. Govorio bi da je njegov život poput onog u tekstu iz ‘Romance‘, a jedno je dulje vrijeme koncert otvarao pjesmom ‘Dišperadum‘.
Prije nego što bi je počeo pjevat, kazao bi: ‘Opet ćemo plakat‘.
Trenuci s Petrom Grašom bila su posebna poglavlja. Jedne večeri vukli su ogroman piano da bi ga uvukli u pizzeriju, samo da se stvori pjesma, lijepa atmosfera. Sve, baš sve bi učinio da Oliveru bude srcu drago - završila je priču Čičo sjetnu duše ispunjene kada priča o njemu.