Iza Doris Dragović još je jedna sjajna godina, prepuna koncerata, dobrih pjesama, dobre energije i ljubavi između nje i publike. Nominacija za Zlatni Studio u kategoriji najbolje pjevačice samo je još jedno u nizu priznanja što ih Doris zaslužuje. Postoji li neka nagrada struke koja bi njoj bila važnija od nagrade koju dodjeljuje naša publika?
- Zapravo već znate odgovor na to pitanje! Ustvari već znate sve odgovore na pitanja o meni, ali ajmo iz početka... Jednom mi je prijateljska duša napisala: ‘Sve nagrade su tvoje, a moja je što ‘te imam‘.‘ Nagrade dobijam svakog koncerta i to obilno. To su ljudi koji su imali volje odvojiti svoje vrijeme, doći na koncert i provesti ga sa mnom. Sa sobom su ponijeli tisuće buketa dobre volje, ljubavi i povjerenja, što sve struji kroz nas na pozornici. To je ogromna snaga koja nosi, diže od poda... Mi smo na dobitku! Nemjerljivom! Neispričljivom! Zahvalnost stegne grlo pri samoj pomisli, a kamoli kad je na završetku valja izreći... To je jedini smisao moga rada! Dok imam takvu ‘tajnu vezu‘, idem dalje. Koje je ono bilo pitanje...? Nagrade....? Mmmmda - govori Doris koju pitamo po čemu će sve pamtiti 2024. godinu.
Glasajte za favorite u kategorijama za nagradu Zlatni Studio
- Po velikom naporu i po količini ‘nagrada‘ iz prethodnog pitanja... Po koncertu u čaroliji što se zove Arena u Puli. Prvi put u životu, solistički. S osjećajem poniznosti i zahvalnosti Gradu i gradonačelniku koji su to omogućili... Po koncertima u svim sportskim arenama države, a i šire. Uz sve ostale koncerte koje i inače koncertiramo na koncertima tijekom godine, kad nismo na koncertima u koncertnim dvoranama države i šire... Po nastupu na Melodijama Jadrana; ‘Koplje ljubavi‘ - pjesma singl, najava autorskog albuma Ivana Huljića. Opet sam snimala dlijetom i čekićem i svima u studiju lijepo zagorčavala život... A sad slatke brige; kad ćemo album promovirati, kako i gdje... Prvi spot (ajme!), možda i drugi (duplo ajme!) - govori Doris, i nastavlja:
- Ali prije svega 2024. ću pamtiti po zahvalnosti ljudima koji mi omogućuju da budem to što jesam. Dunja - hvala ti što si meni pristala biti to što jesi! Iako ti nekad zagorčavamo život, da si više gonič pasa nego menadžer! Hvala mom ljubljenom orkestru za sve strpljenje, znanje i umjetnost koje mi darujete, zbog kojih čvrsto stojim, ali prije svega hvala na svim decenijama prijateljstva iza, a i ispred nas! Leptir moje duše, Mia! Čuvar Plaže u zimskom i ljetnom periodu, Želimir! Ja odavno ne izgledam kako izgledam, ali za tu svrhu Anamarija ima čarobni štapić i vulkan ideja. Zato je lako od bundeve postati ruža.... Maestro Ante Gelo! Donio si bravuru i umijeće svjetskog kalibra i ugradio ih u rad moje malenkosti. Hvala je premalo za sve... Nisu ‘ljudi iz tehnike‘ tehničari. Oni su već odavno dio organizma u kojem jedno srce kuca za sve! Hvala na vašoj toplini, hvala za sve! Radio bravo! - najjači navijači!!! Ni jedan koncert nisu propustili. Zagrljaj, stisak ruke, podrška u svemu, hvala za sve i još puno više! Obitelj! Bogu hvala na njima, sve su na svijetu! Sretan vam Božić i cijela nova godina! - kaže Doris koja na glazbenom nebu sja već četiri desetljeća.
Čitatelji mogu glasati jednom dnevno, dok će pretplatnici premium sadržaja Jutarnjeg lista moći glasati više puta unutar 24 sata. Postanite i vi pretplatnici premium sadržaja klikom OVDJE
Prve pjevačke afinitete osjetila je još kao desetogodišnja djevojčica, prateći Splitski festival i diveći se glazbenim veličinama poput Gabi Novak, Tereze Kesovije, Vice Vukova... Ljubav prema svjetlima pozornice, rođena je na tavanu kuće u kojoj su živjeli njezini baka i djed, a gdje su se čuvale baletne papučice i kazališni kostimi, bakine sestre, glasovite balerine Ane Roje. Doris je jedno vrijeme pohađala baletnu školu svoje tete Ane, no iako je imala smisla za plesni pokret, balet je zauvijek ostao hobi. Okrenula se glazbi, a tu je ljubav naslijedila od maminog brata, trubača Edija Radosavljevića, jednog od osnivača ‘Splitskog festivala.‘
- Iako, mislim da se ta vrsta ljubavi ne nasljeđuje. Ona se dogodi te raste i razvija u onolikoj mjeri koliki je vaš ulog. Vaše vlastito razumijevanje te ljubavi čini da davanja nikad dosta, osobito kako godine prolaze i kako se u čovjeku ona lijepa mudra odgovornost razvija - kazala je Doris koja nam je jednom opisala kako je izgledao njezin prvi javni nastup:
- Bol na Braču. Grupa More. 1982. godina. Noge odsječene. Ljeto, a ja smrznuta. Kažu ‘Sad ćeš ti’, a ja bih vikala ‘Nećuuuuuuuuuuu!’, ali izlazi samo šapat. Ovo nije san, ovako je doista bilo. Ali kad si imao proba više nego kose na glavi, s gigantima kao što su Remi Kazinoti (klavir), Slobo Kovačević (bas) i Jasmin Stavros (bubanj), u konačnici propjevaš htio-ne htio! I to ne bilo kako, već samo onako kako je njihov kriterij dopuštao. Tu je moj temelj, takvi su moji počeci. Tražiti od samoga sebe uvijek više, uvijek bolje - govori bivša studentica sociologije, koja je došla do kraja studija, ali ipak nije diplomirala. Zašto?
- Jer glazba ne pristaje biti ljubavnica. Glazba, umjetnost općenito, uzima čovjeka u cijelosti. Uzima i vrijeme i misli. Daje ti posla i onda kad se ne misliš baviti njome. Kao neka lukava žena. Ne daje ti ni vremena, ni prostora, ni daha bez nje sve dok niste potpuno identificirani. I to je dobro, tako za stvaralaštvo treba biti - kaže pjevačica koja je nakon grupe More krenula u samostalnu karijeru.
- Čudno sam se tada osjećala. Nisam još niti bila otišla, a već sam dobila golemi, kapitalni zadatak. Eurosong! Jednom sam već spomenula da je cijela moja karijera sastavljena od krupnih koraka. Vjerujem da je moja osoba sve to iznijela zbog čvrstog odgoja i samodiscipline, koje sam u život ponijela od roditelja. Naravno da je presudna i vjera kompozitora koji su mi ukazali povjerenje sa svojim pjesmama - rekla je Doris koja nam je objasnila i kako prepoznaje što će otpjevati, odnosno koja je pjesma pisana baš za nju.
- Ne postoji jednoznačan odgovor. Kao što ni ljude što nam obilježe život ne upoznamo sve na isti način, takav je slučaj i s pjesmama. Učini mi se ponekad da su pjesme živi organizmi koji na nas utječu na različite načine u različitim vremenima. Primjerice, vjerujem da ne bih mogla donijeti ‘Malo mi za sriću triba’ na ovaj način da sam je pjevala dvadesetak godina ranije. Naš razvoj, iskustva, sve promjene jako utječu i na pjesme koje u danom trenutku biramo. Najvažniji, pak, od svega su autori. Imala sam veliku sreću i čast da su autori pisali baš za mene, baš po mojoj mjeri, pa se između više pjesama zajednički odabiralo. Kada kažem autori, pokraj kompozitora jednaku važnost ima pisana riječ - autori tekstova. Moja solistička karijera počela je sa Zrinkom Tutićem, Eurosongom i ‘Željo moja’. Snažno me obilježila i obogatila suradnja s Tončijem Huljićem. Novi život mi je Ivan Huljić. Koji svoju mladost ugradi u moj glas, a iznad svih stoji Riječ Vjekoslave Huljić, pjesnikinje moje duše - rekla je Doris koju smo pitali što bi, da može, savjetovala onoj mladoj Doris koja je prije četiri desetljeća tek počinjala svoju karijeru.
- Apsolutno ništa. Osim što su savjeti vrlo delikatna stvar s kojima valja paziti kuda mlatiš, valja pripomenuti da je svaka priča jedinstvena - u samo jednom vremenu i samo jednom prostoru baš takvu priču proživi samo jedna osoba. U tome i jest bogatstvo svih naših priča i naših života - kazala je Doris.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....