ANDREJ DOJKIĆ 'Jako sam gladan, u dva mjeseca izgubio sam 7,5 kg. Zbog uloge u 'Čistoj ljubavi' više ne mogu ni na plac ni u kafić'

Moj lik Andrije Golubića iz trenutno najgledanije serije “Čista ljubav” tek tri tjedna prisutan je na televiziji, ali ljudi već imaju jasno mišljenje o njemu i ne suzdržavaju se direktno iskazati ga. Dođem u kafić, konobarica me pita što ću popiti, kažem espresso, a ona će meni: “Nemojte vi meni prodavati te fore kao što prodajete u Vrhovcu, naš kafić radi po propisima, a vi ste jako zločest čovjek”. Kad sam pokušao gospođi reći da je to samo serija, rekla mi je da joj ništa ne objašnjavam te me opetovano upozorila da sam zločest čovjek - priča (ne)zgodu s gledateljicom serije Nove TV Andrej Dojkić koji u “Čistoj ljubavi” tumači odvjetnika Andriju koji je odjednom upao u selo Vrhovac kao izgubljeni sin Profesora u tumačenju Ljubomira Kerekeša.

Popularnost serije omela mu je u pola mjeseca i odlaske na trešnjevačku tržnicu. Čovjek zapravo više ne može ni salatu kupiti da ga netko ne pokudi.

Energičan optimist

- “Vi! Vi stalno dolazite na plac, ali ja nisam znala da ste vi takav, vi ste jako zločesti prema svome ocu, ja bih se na vašem mjestu zapitala…”, rekla mi je gospođa koja prodaje povrće na Trešnjevci. Kako je to bio drugi susret s gledateljicom već formiranog mišljenja, odustao sam i shvatio da ne mogu niti imam snage ulaziti u rasprave s nekim poklonicima serije “Čista ljubav” - pomirio se s iracionalnim reakcijama glumac koji je angažman u popularnoj seriji “Čista ljubav” prihvatio nakon što je u kazalištu Gavella, gdje je zaposlen, za iduću godinu odgođen komad Dine Pešuta u čiju je podjelu bio uvršten.

- Kad mi se javila Nova TV, priželjkivao sam da nije posrijedi uloga nekog dobrice, u smislu “volim ja tebe, voliš ti mene, volimo se svi i tako dalje”. Kad su mi rekli da je uloga ”polivalentna”, odahnuo sam - priznaje da voli igrati loše i mutne tipove.

U stvarnom životu teško bi se glumca rođenog 1980. u Osijeku, koji je ostvario više od 30 uloga u kazalištu, filmu i na televiziji, moglo poistovjetiti s licima kakve sam voli tumačiti. Jedan je od onih energičnih optimista, vrlo je zaposlen, ne ograničava se u poslovima u smislu formata i žanra, i nema granica u glumačkoj pripremi pa tako trenutačno proživljava agoniju gladovanja kako bi uskoro u američko-hrvatskoj filmskoj koprodukciji, o kojoj zasad ne može mnogo govoriti, a koja će se u lipnju snimati u Hrvatskoj, tumačio naslovnu ulogu izgladnjelog i osušenog lika.

Shakespeare

Neja Markicevic / CROPIX

Andrej Dojkić, glumac kazališta Gavella

- Moram reći da sam i u trenutku ovog intervjua, dok razgovaramo, poprilično gladan. U dva mjeseca smršavio sam sedam i pol kilograma, a još trebam skinuti dodatnih. Na čaju sam, jabukama, bademima, avokadu, juhama, proteinima konoplje, povrću, nezačinjenom mesu, lešo ribi... Trener Dražen Prskalo, stara ”ruska škola” treninga i discipline, kontrolira moje aktivnosti tjelovježbe i kondicijske treninge kako se ne bih isušio. Teški dani gladi, u kojima se veselim šaki badema, ali i trčanju na prazan želudac nakon kojega slijedi shake ili smoothie te za nekoliko sati obilan, ali dijetni ručak - govori o režimu za skoru filmsku ulogu glumac kojega je u ovoj sezoni matičnog kazališta Gavelle obilježila uloga Georgea, brata Rikarda III., u predstavi “Rikard III.”, u režiji Ace Popovskog, možda i najupečatljivija rola koju je imao otkako je otprije godinu i pol na angažmanu u dramskom ansamblu u Frankopanskoj.

- Normalan čovjek kaže ovako: “Ej, molim te, vidiš ovo drvo tamo, idi do njega, okreni se i nježno me pogledaj”. A Shakespeare bi, parafraziram li, istu stvar na sljedeći način “rekao”: „U krasnome vrtu, pod ovim svjetlima i predivnim cvijećem mirisa najljepših što ih zemlja može roditi, nek’ ti korak bude miran i nošen lakoćom do onog drveta te kada ga dotakneš, okreni se prema meni i pogledom nježnim poput albastra pogledaj me” - ilustrira šekspirijansku rečenicu glumac koji je u životu imao prilike igrati i stvarne ljude, što je uvijek drugačija vrsta odgovornosti za glumca.

Laušić i Kikaš

General pukovnika Matu Laušića tumači u Manjkasovu dokumentarno-igranom serijalu “Rat prije rata”, o špijunaži u posttitovoj Jugoslaviji, koji tek treba izaći, dok je u dokumentarno-igranom Sedlarovu filmu “Nisam se bojao umrijeti - Domoljubna misija Antona Kikaša 1991.” tumačio Antona Kikaša, Hrvata iz Kanade koji je htio pomoći Hrvatskoj u Domovinskom ratu.

- Gospodin Laušić je odmjeren i sadržajan. Za potrebe uloge analizirao sam ga u momentima kada je na televiziji komentirao pojedine situacije iz domene sigurnosnih službi. Pokušao sam njegovu mirnoću i odmjerenost prenijeti u projekt. Kikaš, koji i danas živi u Kanadi, sa mnom je htio razgovarati prije projekta i upoznati me. Prilikom tog događaja bio sam dijete pa sam naknadno morao sve dobro proučiti. Kikaš je, dakle, odlučio pomoći Hrvatskoj na početku rata donacijom oružja u vrijednosti od milijun američkih dolara, no avion koji je letio iz Južnoafričke Republike u Ljubljanu kontrola leta iz Beograda i lovci JNA prisilno su spustili na Pleso. Oružje je zaplijenjeno, Kikaš zarobljen i poslije u razmjeni oslobođen, mijenjan za generala Milana Aksentijevića - priča o ostvarenoj ulozi glumac koji je neprestano u vrlo velikoj fizičkoj spremi i za ulogu mu nije teško poništiti sebe fizički i psihički.

Kao Spiderman

Tijekom predstave “Srce veće od ruku” u atriju Gavelle pentrao se na stupove atrija kao Spiderman, dijelom na konsternaciju publike, a u istoj toj predstavi prolazi i emocionalni brodolom između pristajanja na vjernost partneru ili traženja ljubavi izvan bračne zajednice kod starije žene.

- Cijeli život sam u sportu. Volim rafting, trčanje po deset kilometara na nasipu, prirodu. Volim biti sam sa sobom u prirodi. Volim se sam sa sobom baviti na različite načine, razvijati, raditi na sebi, čitati, pisati. Volim ići sam. Jednom sam u kinu u subotu kasno uvečer sreo prijatelja koji se zaprepastio što sam u to vrijeme sam u kinu i ponudio mi je da mi on i njegova djevojka prave društvo. Odbio sam. Samoća mi je užasno bitna, isto toliko koliko i socijalizacija. Što sam stariji, ne želim se izlagati lošim vibracijama i frustracijama. Senzibilna sam i emocionalna osoba, te moje karakteristike pomažu mi prilikom transformacije u ulogama - objašnjava glumac koji igra u predstavama “Muškarci.hr” i “Tesla Anonimus” koja je bila u finalu nagrade Zlatni Studio, a autorski je koncept Filipa Šovagovića. Ovaj tjedan je bila i na Marulovim danima. Nespojive su osobnosti u prvi mah Andrej Dojkić, energičan, fokusiran, i Filip Šovagović, silno umjetnički kreativan čovjek koji kao da stalno pluta u nekom nevidljivom velikom mjehuriću.

- Čovjeka koji je ljubitelj lampi, skuplja ih i slaže po kazalištu, i godišnje pojede 80 kilograma kobasica, i mene vežu prije svega slavonski korijeni. Vjerujem da je Filip Šovagović kroz Teslu htio progovoriti nešto o sebi, a meni je dao ulogu Edisona. Tesla je odredio Edisona kao što je i Edison Teslu. Teslu vidim kao najtalentiranijeg slobodnog umjetnika koji je svoj posao živio, a ne radio - zaključio je Dojkić.