Za glumicu Anu Mariju Veselčić prošla godina bit će definitivno za pamćenje. Talentirana 31-godišnja Vinkovčanka, stalna članica ansambla drame HNK Split, nanizala je nagrade za ulogu Milene u filmu "Bog neće pomoći" redateljice Hane Jušić, među kojima je i priznanje Leopard za najbolju glumačku interpretaciju na 78. Filmskom festivalu u Locarnu.
Glasajte za favorite u kategorijama za nagradu Zlatni Studio
Sada joj je to isto ostvarenje donijelo nominaciju za Zlatni Studio u kategoriji najbolje filmske glumice, no to joj nije jedina nominacija, jer ima i ekipnu s obzirom na to da su i RTL-ove "Divlje pčele" u utrci za titulu najbolje TV serije godine, a Veselčić tamo tumači jednu od glavnih uloga - onu najstarije sestre, Katarine Runje.
- U pravu ste, 2025. je bila velika za mene, puno se toga posložilo, a rad u proteklih deset godina transformirao se u nekoliko velikih trenutaka koje ću pamtiti cijeli život.
Kada gledam sve što ste radili u prošloj godini, pitam se jeste li stigli spavati? Kako vam je život izgledao dok ste jurili iz jednog projekta u drugi?
- Hvala na brizi, odmor i dobra prehrana najbitnije su stvari u mojoj svakodnevici u proteklih nekoliko mjeseci. To pospješuje činjenica da sam ‘kućna životinja‘. Volim svoju kavu, deku s rukavima, kuhanu spizu i kauč. U prvoj polovici prošle godine radila sam predstavu u HNK Split i išla na audicije za ‘Divlje pčele‘, a u proljeće i ljeto sam se pripremala na veliku promjenu u životu nakon što sam obaviještena da sam dobila ulogu. Bilo je potrebno organizirati život u drugom gradu, uskladiti obaveze u kazalištu s rasporedom snimanja. Posljednjih nekoliko mjeseci provela sam na setu, navikavajući se na potpuno nov intenzitet rada, upoznavala kolege, ekipu i sebe kroz taj dugi proces. Sve je to posebno, zahvalna sam što mogu biti umorna od posla koji volim raditi. Također, drago mi je što se ovakav angažman našao na mojem putu baš u ovom trenutku, ni prije ni kasnije. Bila sam spremna za nove izazove i dobila sam priliku da se s njima uhvatim u koštac. To je velik blagoslov. Isto tako, veselim se povratku u svoj ansambl, gdje ću rado iskoristiti novostečene vještine.
Vratimo se filmu Hane Jušić. Kako je došlo do vašeg angažmana u ‘Bog neće pomoći‘ i kako iz sadašnje perspektive gledate na svoju interpretaciju Milene?
- Proces audicija trajao je nekoliko mjeseci, producentica Ankica Jurić Tilić vidjela me u dokumentarnom filmu Tamare Puizine, gdje sam surađivala s redateljicom Anjom Koprivšek. Kolega Goran Marković pomogao mi je snimiti ‘selftape‘. Nakon mjesec ili dva bila sam na snimanju drugog filma u Zagrebu i imala sam audiciju s Hanom uživo i tu me je prvi put upoznala, nakon čega sam dobila scenarij na čitanje. Već u prvi tren sam se zaljubila i u scenarij i u Milenu. Napisana je kao pravi bombon i sve ono što sam u tom trenutku htjela pokazati kao glumica lik Milene je sadržavao. Baš kao i godinu dana poslije za ‘Divlje pčele‘. Na proljeće je Hana odlučila da ja dobivam ulogu i bila sam izvan sebe. U pripremi za ulogu puno mi je pomogao kolega Stipe Radoja, koji je sa mnom podijelio svoju metodu pripreme za snimanje. Sjeli smo na kavu, dao mi je nekoliko konkretnih savjeta iz vlastitog iskustva i uvelike mi olakšao. Samo snimanje činilo mi se kao nešto veliko i bitno i bila sam presretna što sam dio toga. Šest sam tjedana, gotovo konstantno, bila na setu. Kad sam pogledala film u Sarajevu, jako mi se svidio i publika je odlično reagirala na Milenu. Moram priznati, poseban osjećaj.
Po čemu ćete pamtiti to snimanje? Glumci na terenu svašta prožive, na vrućinama se kuhaju, a na hladnoći smrzavaju, pa i izbjegavaju poskoke kao u ‘Nestalima‘?
- Pamtit ću to snimanje po predivnim lokacijama, po moćnoj prirodi u planini i činjenici da smo imali prikolicu za glumce. Ne znam kad ću to ponovo doživjeti i rado se prisjećam trenutaka kad sam na hladnoći mogla s kolegama sjesti u toplo dok čekamo scenu.
Imate jako puno predstava iza sebe, a filmografiju tek upisujete, što je boljka većine glumica, jer i dalje je malo jakih, značajnih uloga za žene. Smiješi li vam se nakon svih pohvala i nagrada za Milenu novi filmski projekt?
- Smatram da je u posljednjih nekoliko godina hrvatski film i na tom polju napredovao, šire se polja tema o kojima redateljice i redatelji žele govoriti, pa stoga polažem nadu u naš film da će nastaviti rasti u raznovrsnosti i kvaliteti. Što se tiče mojeg kasnijeg upliva u filmski svijet, moram priznati da se napokon poklopilo da sam, nakon niza neuspjelih audicija u tom smislu, napokon dobila onu gdje je uloga bila baš za mene.
Čitatelji mogu glasati jednom dnevno, dok će pretplatnici premium sadržaja Jutarnjeg lista moći glasati više puta unutar 24 sata. Postanite i vi pretplatnici premium sadržaja klikom OVDJE
Zahvalna sam na svim audicijama za filmove i serije koje nisam dobila. One su mi pokazale da su audicije naprosto dio posla i da često ne igra ulogu kvaliteta pojedine izvedbe, nego milijun drugih, malih stvari, a u konačnici i osobni odabir pojedine redateljice ili redatelja. Nakon godina iskustva shvatila sam da to nikad nije osobno. To je ono što mi je nagrada u Locarnu donijela, nekoliko novih poziva na audicije. Ne znam što će biti s tim, u ovom trenutku se veselim što imam priliku vježbati, biti odabrana.
Zgodna je igra sudbine, moram primijetiti, što se i ‘Pčele‘ i ‘Bog neće pomoći‘ odigravaju u Dalmatinskoj zagori.
- Da sam planirala, ne bi se tako odvilo, u to sam sigurna.
Kad smo već kod toga, vi ste Slavonka koja živi u Splitu. Je li bilo prigovora kako već zna biti ili možda pohvala kako ste skinuli govor tog kraja? Nije jednostavan…
- Tako je. Živim u Splitu već dvanaest godina i negdje sam u obitelji čula da potječemo s područja Dalmacije, pa volim misliti da sam se zapravo vratila. Moram priznati da nisam čula prigovore na svoj govor, ali sinjski je govor specifičan i brinulo me jesam li sve pohvatala. No, imam prijateljicu i kolegicu koja je rođena Sinjanka, a i jedan od omiljenih bendova s ovih prostora mi je M.O.R.T., pa sam se uspjela nekako snaći.
S obzirom na količinu angažmana koju imate i činjenicu da ste vrlo zaposleni, kada vam je ponuđena uloga, a glavna je u ‘Divljim pčelama‘, jeste li se premišljali prihvatiti tu seriju ili ne budući da je to podrazumijevalo jako puno vremena na setu, i to više mjeseci?
- Uzela sam si vremena i promislila što sve ta promjena i ta vrsta angažmana donosi. Tako velike odluke ne donosim naglo. U trenutku sam života kad ozbiljnije razmišljam o svojoj budućnosti i ovaj se angažman pokazao kao velika stepenica k ostvarenju ciljeva koje sam si postavila.
Sada već snimate nove nastavke ‘Divljih pčela‘, dakle i dalje ste u Zagrebu. Kako ste se priviknuli na snijeg i ostale zimske nedaće, koje su u Dalmaciji puno blaže, ne računajući, naravno, buru?
- Fali mi klima ispod Svetog Roka, no nisu mi nepoznate magla, poledica i snijeg, odrasla sam u sličnim klimatskim uvjetima.
Baš vas svi puno hvale, pa moram pitati kako ste se odlučili da vam životni poziv bude gluma?
- Velika mi je podrška u tome bila moja profesorica hrvatskog jezika u srednjoj školi. Bila je jako angažirana u izvannastavnim aktivnostima učenika, a ja sam uvijek nešto radila, pisala, svirala i slično. Jedne sam godine prošla na državnu smotru LiDraNo i tamo vidjela koliko to ostali učenici ozbiljno shvaćaju, da se spremaju na prijemni. To me oduševilo i u meni otključalo želju i potrebu da i sama pokušam. Profa Vlasta mi je i pronašla glumicu, koja me i pripremila za sve što bi me moglo čekati na prijemnom. Osim profesorice Vlaste, bila je još nekolicina ljudi na mojem putu koji su me usmjeravali k glumi, no jednom kad sam došla u Split, za mene nije postojala druga opcija, jednostavno sam znala da je to posao i poziv za mene te da je to ono što želim i mogu raditi.
Rođeni ste u Vinkovcima i dio djetinjstva proveli ste u Domu za nezbrinutu djecu Sveta Ana, što nije najgore na svijetu, ali nije ni najljepše. Koliko vas je to obilježilo, kako vas je definiralo kao osobu koja ste danas?
- Sigurna sam da me uvelike definiralo, odrasla sam u zajednici, to je moje prirodno okruženje i danas uviđam koliko mi je to iskustvo korisno u kretanju kroz razne kolektive u kojima se u ovom poslu mogu naći.
Nažalost, mnogo je djece u domovima. Jedan od razloga zbog kojih ste odlučili postaviti komad ‘Domaši‘ jest upozoriti na problem koji imaju domska djeca sa smještajem nakon punoljetnosti. Teško se snaći i djeci s oba roditelja, a kamoli ovako. Je li vam ta predstava bila ujedno i svojevrsna katarza? Kako ste se vi osjećali kad vam se bližio 18. rođendan?
- Iz svih ovih razloga koje ste naveli, odlučila sam diplomirati upravo s tom temom. Poslije se ta odluka ispostavila kao nešto predivno jer se zakotrljalo nekoliko velikih trenutaka koje ću pamtiti do kraja života i koji su me oblikovali u odraslu ženu i glumicu spremnu na izazove. Igrala sam predstavu diljem Hrvatske, ispred djece, staraca, struke, političara, odvjetnika i članova vlastite obitelji, obišli smo nekoliko festivala, dotaknuli toliko života i u konačnici pospješili ostvarenje projekta Četiri palme, stambene zgrade u Splitu namijenjene stanovanju bivših korisnika sustava. To je bila kruna svega. Kad se to dogodilo, nekako sam prirodno osjetila da se puni krug zatvorio i da mogu mirno krenuti dalje. Poseban dio mojeg profesionalnog i privatnog puta, koji je prerastao u nešto što je izvan mene i što može živjeti dalje, bez obzira na mene, a to je ono što sam htjela kad sam smišljala priče i provodila intervjue za tekst s kojim sam htjela diplomirati.
U našem se društvu mnogo toga stigmatizira. Jeste li imali takav problem, osjećali se, primjerice, u školi obilježenom jer ste domsko dijete i, ako jeste, kako ste se s time nosili?
- Nikad se nisam osjećala drugačijom ili manje vrijednom zbog činjenice da sam odrasla u domu. To nije bio moj fokus u djetinjstvu. Imala sam priliku vidjeti osobe oko sebe koje su se fokusirale na budućnost, a imala sam osigurane resurse koji su mi omogućili da razvijem svoje talente i na to sam bila usredotočena. A okolina je, srećom, gledala na mene kao na prijateljicu, učenicu i djevojčicu, a ne kao na domsko dijete.
Nakon srednje upisali ste Umjetničku akademiju u Splitu. Kako to? Zašto se niste odlučili za Osijek ili Zagreb?
- Zagreb i Osijek su divni gradovi, ali Split je na moru. Također, nisam htjela doći s predodžbama na prijemni. O osječkoj i zagrebačkoj akademiji imala sam neke dojmove ljudi koji su ondje studirali ili bili na prijemnim ispitima, a o splitskoj akademiji nisam znala ništa. To je bilo savršeno za mene. Poslije se, po mojoj slobodnoj procjeni, ispostavilo da je kombinacija te akademije, profesora, kolega, programa i mentaliteta za mene bila dobitna. Sada je Split moj dom i prihvatio me kao nekoga svojeg.
Osim glume, vjerujem da imate i drugih talenata i strasti?
- Volim pisati i čitati, no trenutno ne nalazim koncentraciju ni za jedno. Preusmjerila sam se na bojanke, to me opušta. Također, jako mi se svidjelo jahanje. Kad ‘Pčele‘ privedemo kraju, sigurno ću se vratiti u Brnaze kod Zekana i Ene. Nedavno sam položila vozački i moja nova strast je dobro i normalno voziti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....