Povijest uzgoja grožda i pijenja vina na području Kaštela seže još u Antiku, a dokazi za to nalaze se u dvorcu Vitturi - muzeju grada Kaštela. Vrijedne megarske čaše pričaju antičku kaštelansku vinsku priču. Naime, u zapadnom dijelu kaštelanskog zaljeva, pri istraživanjima helenističke faze naselja Sikuli, pronađeni su brojni predmeti reljefne keramike. Kroz postav helenističke reljefne keramike iz Sikulija u Muzeju grada Kaštela, prikazano je bogatstvo i raznolikost reljefne keramike i amfore u kojima se čuvalo vino, a zatim i luksuzno stolno keramičko posuđe poput takozvanih megarskih čaša koje su služile za svakodnevno ispijanje vina.
Na području Kaštela pronađen je i Putaljski dokument ili tzv. Trpimirova darovnica iz 852. godine kojom knez Trpimir Splitskoj nadbiskupiji daruje crkvu Sv. Jurja u Putaljima, zajedno sa pripadajućim vinogradima i kmetovima. Značaj ove povelje leži u tome što je to prvi pisani dokument u kojem se spominje naziv Hrvat, ali i dokument u kojem se po prvi puta spominju hrvatsko vinarstvo i vinogradarstvo.
Bilo kako bilo, kroz sva povijesna razdoblja, južne padine Kozjaka – čuvara mediteranske klime - obiluju vinogradima, čije laporasto tlo i osunčani strmi položaji omogućuju uzgoj vinove loze i proizvodnju, najčešće crnog, vina iznimne kvalitete. Kako doznajemo od Antona Kovača, vlasnika vinarije Putalj, u vremenu prije II. Svjetskog rata 95% obitelji u Kaštelima se bavilo vinogradarstvom i vinarstvom. Poslijeratna industrijalizacija pokrenula je trend napuštanja poljoprivrednih posjeda i masovno zapošljavanje u tvornicama. Osim toga, poslijeratna tvornička proizvodnja vina, koja je favorizirala visoke prinose spram kvalitete, nije išla na ruku autohtonim i domicilnim sortama ovoga kraja, koje u pravilu odlikuje nešto niža rodnost. Zapanjuje podatak da je u Kaštelima 1946. godine bilo posađeno 20 milijuna trsova vinove loze, dok ih je danas manje od pola milijuna. Crljenak kaštelanski – današnja zvijezda – tada je bila zaboravljena i gotovo potpuno isčezla..
Za povratak „iz mrtvih“ zaslužni su ni manje ni više nego Amerikanci. 1997. godine kalifornijska znanstvenica Carole Meredith sa sveučilišta u Davisu, Kalifornija, komunicirajući sa kolegama - među kojima se našao i slavni kalifornijski vinar hrvatskog porijekla Miljenko Grgić - posumnjala je u točnost teze koja je zagovarala da je zinfandel, tada već uvelike rasprostranjen i raširen u SAD, izvorna američka sorta. Pronalazak dokumenta koji ukazuje na austrijsko porijeklo odvodi ih put Europe, ali ih istovremeno i zbunjuje, pošto relativno hladna austrijska klima nikako ne odgovara ovoj sorti. Kasnije se ispostavlja da je, zajedno sa brojnim iseljenicima iz područja Austro-Ugarske, crljenak krenuo u svoju „potragu za boljim prekooceanskim životom“ iz carskog rasadnika u Beču, koji je njegovao kolekciju svih vinskih sorti Austro-Ugarske, pa tako i one hrvatske. Daljnja potraga za ishodištem zinfandela, istraživače odvodi u Italiju, točnije Pugliu, gdje je rasprostranjen primitivo. Ovdje se ustanovljuje genetska identičnost, no, ispostavlja se da se primitivo u Italiji uzgaja kraće nego zinfandel u Americi. U ljeto 2001. istraživanje se napokon seli u vinograde na području naše zemlje, u suradnji sa prof.Maletićem i prof. Pejićem sa Agronomskog fakulteta u Zagrebu. I – heureka! U vinogradima Ivice Radunića iz Kaštel Novog uzorci crljenka ukazuju na 100%-tnu genetsku identičnost sa zinfandelom. Uz 11 trsova kod Ivice Radunića, još je 16 preostalih trsova pronađeno u Mimicama kod Omiša. Tijesno, no crljenak je spašen od zaborava. I ne samo to! Zahvaljujući popularnosti zinfandela u Americi koji čini gotovo četvrtinu tamošnjih nasada vinove loze, Kaštele se pojavljuju na radaru američkih, a ubrzo i svjetskih ljubitelja vina. I tu priča dobiva sretan novi početak.
Danas je proizvodnja crljenka kaštelanskog u značajnom porastu, no i dalje vrlo mala. Teško je pronaći vinogradara sa više od 2ha površine. Stoga se većina butelja proda na kućnom pragu kaštelanskih vinarija i u pokojem restoranu. No, dobro je znati da se, osim na količinama, pomno radi i na zaštiti kvalitete. Dvanaest udruženih proizvođača kaštelanskog crljenka dobilo je oznaku visoke kvalitete javne ustanove RERA pod nazivom „Pravi kaštelanski crljenak“, a ugostiteljski objekti i vinoteke koje će žele istaknuti oznaku Zin(fandel) friendly moraju ispuniti čak 22 uvjeta, među kojima su poznavanje povijesti sorte, te način uzgoja loze i proizvodnje vina.
Crljenak kaštelanski u čaši, prema riječima sommeliera Tome Jakopovića, dopadljivo je, sadržajno i karakterno vino koje odiše snagom, ali i svježinom. Ima duboku crvenu boju i uglađene tanine, dok su relativno visoki alkoholi u pravilu dobro uklopljeni, a vina prepuna slasti.
I zato brzo klik na www.kastela-info.hr, kako biste rezervirali svoj smještaj u Kaštelima, kako netko od brojnih posjetitelja i turista ne bi popio svo vino prije vas :). A kad ste već tu, ne propustite saznati priču o Miljenku i Dobrili – kaštelanskim Romeu i Juliji ili pak sjesti u hladovinu 1500 godinu stare masline, u narodu poznate pod nazivom Perišićeva mastrenka, koja se nalazi u Kaštel Štafiliću.
Uz čašu crljenka, s pogledom na Kaštelanski zaljev koji i dan danas krije brojna antička blaga (pa čak i tri potopljena broda, koja su – između ostalog – prevozila i vino), ostavljamo vas da razmišljate o preostalih deset autohtonih sorti ovoga kraja. To su redom ljutun, dobričić, glavinuša, ničuša, babica, mladenka, rogoznička, vlaška, plavac mali i maraština…o kojima ćemo pisati neki drugi put…
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....