Hladnjaci koji su bili korišteni do tridesetih godina dvadesetog stoljeća, kao rashladno sredstvo, koristili su otrovne plinove; amonijak (NH3), metilni klorid (CH3Cl) i sumporov dioksid (SO2). Rashladni uređaji, pak, sve do 1987. sadržavali su freone. Globalnim dogovorom iste godine postignuta je zabrana korištenja te kemikalije, budući da je potvrđeno kako uzrokuje rupe u ozonskom omotaču.

Danas je, pak, najčešće korišteno rashladno sredstvo u klima uređajima i automobilima HCFC (Hidroklorofluorougljici) za koji se vjeruje kako ima mnogo manji potencijal oštećenja ozonskog omotača.

Eric Dean Wilson u knjizi, u slobodnom prijevodu, Nakon Hlađenja, otvara pitanje koliko su zapravo svi ti uređaji za rashlađivanje, a bez kojih ne možemo više živjeti, i sami uzrok globalnog zagrijavanja.

“Štetni kemijski spojevi ne ispuštaju se u okoliš instantno. Rashladno sredstvo, jednom kada napuni klima uređaj, polako curi van. Taj period traje oko 15 godina. Pa čak i da gotovo nikada ne iscuri, kako neprovjereno tvrde predstavnici industrija, imamo još problema s klima uređajima. Kada se građani odluče riješiti klima uređaja, većina ih samo ostavi na ulici, ili odbaci na smetlište što je tehnički protuzakonito. Ali ne postoji način da se to zapravo regulira. Profesionalno odlaganje takvog otpada je za prosječnog građana preskupo. Gradovi na zapadu puni su takve vrste otpada“, elaborira autor.

Wilson nikako nije protiv korištenja sustava za hlađenje. Svjestan je kako temperature postaju previsoke, a stariji ljudi i oni sa zdravstvenim problemima bez klima uređaja gotovo ne mogu preživjeti. Zato Wilson predlaže da kontrola i naplaćivanje korištenja usluga hlađenja bude u domeni lokalnih zajednica, umjesto pod velikim korporacijama koje imaju monopol. Nadalje, u knjizi poziva i vlasti da gradove učine što zelenijima, te ističe prednosti novih arhitektonskih stilova, koji bi trebali ljudima olakšati život pod nesnosnim vrućinama.

“Nisam kemičar, ali kakvo točno djelovanje HCFC ima na ozon, kao i kakav utjecaj uređaji za hlađenje, odnosno kemijski spojevi u njima, imaju na klimatske promjene, ne možemo znati. Povijest nas je naučila da ne možemo vjerovati industriji u ovome sektoru. Da se njih pita, nikada se ne bi znalo ni za štetnost freona. Budući da ćemo teško moći živjeti bez uređaja za rashlađivanje, mislim da je izuzetno važno da se otvore ova pitanja, kao i da se više planiraju alternative“, zaključuje Eric Dean Wilson.

Kao borbu protiv porasta vrućina, Europski parlament podržao je zakon o klimi, neslužbeno dogovoren s državama članicama u travnju.Njime se politička predanost europskog zelenog plana klimatskoj neutralnosti EU-a do 2050. pretvara u obvezu. Europskim građanima i poduzećima pruža se pravna sigurnost i predvidljivost koje su im potrebne za planiranje tog prijelaza. Nakon 2050. EU će nastojati prijeći na negativne emisije.

“Ponosna sam što napokon imamo propis o klimi. Potvrdili smo cilj smanjenja neto emisija od najmanje 55 %, čak bliže 57 %, do 2030. Radije bih da smo otišli i korak dalje, ali to je dobar napredak koji se temelji na znanosti i koji će imati velikog utjecaja. EU sada mora smanjiti emisije u sljedećem desetljeću više nego što je to bio slučaj u prethodna tri desetljeća zajedno te imamo nove i ambicioznije ciljeve koji mogu potaknuti više zemalja na akciju.”, rekla je izvjestiteljica Parlamenta Jytte Guteland.