PIŠE SLAVENKA DRAKULIĆ

Nema više mogućnosti za prepiranje u kojoj je mjeri ljudsko djelovanje uzrok krize ili za uvjeravanje nevjernika da je ovo kriza
Ilustracija, tornado
 Caryn Hill Photography/Sciencephoto/Profimedia

Ne trebaju nam meteorolozi da bismo se uvjerili kako je ovo ljeto vrijeme gore nego prošlog - velike vrućine dugo traju, isprekidane olujnim nevremenima, pijavicama, pravim tornadima, katastrofalnim poplavama u Njemačkoj, Nizozemskoj, Belgiji, Kini, ali i na Baniji. Gori u Americi, Kanadi i Rusiji, ali bogme i područje oko Trogira. Prošlog tjedna Grčka je ponijela europski rekord u temperaturama koje su se penjale prema 50°C.

Ljudi umiru i nestaju, a vrućina će ubuduće ubijati više ljudi nego sve zarazne bolesti skupa, kažu znanstvenici. I dodaju da se ovakvi ekstremni vremenski uvjeti ne pamte. Kad ljudi slikovito kažu da sve to izgleda kao "kraj svijeta", nisu daleko od istine. Katastrofe su se događale i ranije, primjerice 2003. oko 70.000 ljudi od vrućine je izgubilo život, od toga samo u Francuskoj 15.000 - ali ovo ljeto čak i stručnjake iznenađuje intenzitet vremenskih promjena i njihovo neočekivana ubrzanje. Samo prije koji tjedan u jednom jedinom danu na Grenlandu se zbog vrućine otopilo toliko leda da bi količina vode bila dovoljna da preplavi Floridu (srećom, polovicu je upio snježni pokrivač).

Već su i ovi najnoviji fenomeni dovoljni da u čovjeku izazovu strah i malodušnost. Paradoksalno, spas bi mogao doći od ljudskog djelovanja, onog istog koje nas je i dovelo do klimatske krize. Naime, znanost je utvrdila sa 95% sigurnosti da su klimatske promjene djelo čovjeka, a to potvrđuju i brojne najnovije studije posvećene uzrocima ekstremnih vremenskih prilika. Opći alarm objavljen je još 2015. na Klimatskoj konferenciji u Parizu. Moramo se promijeniti, bio je zaključak prije samo šest godina!

Novi podaci

Ovo će vam se sasvim sigurni učiniti čudnim, ali ako uopće želite shvatiti dramatičnost klimatskih promjena kojima svjedočimo, bilo bi dobro da se pokušate sjetiti što se dogodilo prije deset godina. Sigurno ćete se sjetiti barem nekog događaja 2011., iz vremena Jadranke Kosor i Keruma. Doduše, i tada se govorilo o demografskom slomu, korupciji, nezaposlenosti, Mamiću i Severini, ali možda se te godine sjećate jer vam je dijete krenulo u školu, rastali ste se ili prešli na novi posao. Zašto je važno prisjetiti se nečega što se dogodilo upravo prije deset godina?

Evo zašto: nedavno je veliku pozornost svjetske javnosti izazvala nova studija koja propituje model granica rasta iz 1972. Massachusetts instituta za tehnologiju. Tadašnji je kontroverzni zaključak MTI-a bio da će već oko 2040., nastavi li čovječanstvo s iscrpljivanjem prirodnih resursa i ekonomijom rasta kao dosad, biti ugrožen sam ljudski opstanak. Nova rigorozna provjera MIT-ovih postavki, koja je pedeset godina kasnije uzela u obzir nove empirijske podatke, uglavnom je potvrdila njihove zaključke u vezi s nastavkom ekonomije rasta.

Studiju objavljenu u studenome 2020. u Yale Journal of Industrial Ecology provela je Gaya Herrington, voditeljica KPMG-a (globalne mreže profesionalnih tvrtki koje nude usluge revizije, savjetovanja i porezne usluge), ali neovisno od tvrtki u kojoj radi. Njezina studija zaključuje da čak i manje pesimistični scenarij upućuje na zaustavljanje ekonomskog rasta u sljedećih deset, najviše dvadeset godina te da kontinuirani rast nije moguć. Doduše, prema optimističkom scenariju koji nije okrenut rastu, kombinacija tehnoloških inovacija i ulaganje u javnu infrastrukturu omogućila bi održivi način preživljavanja. Herrington navodi nevjerojatno brz izum cjepiva protiv koronavirusa kao primjer prilagodbe, ali i mogućnosti zarade.

Problem je u tome što nam je, prema potvrđenoj MIT prognozi, ostalo desetak godina da ostvarimo promjenu.

Stoga je važno sjetiti se što se događalo prije deset godina, da shvatimo koliko je to malo vremena. Nema više mogućnosti za prepiranje u kojoj je mjeri ljudsko djelovanje uzrok krize ili za uvjeravanje nevjernika da je ovo kriza. Sada se može reći da o klimatskim promjenama i prognozama nema nepoznanica, sve se zna i svi su argumenti za promjenu odnosno okretanje od fosilnih goriva i ekonomskog rasta već obznanjeni.

Potrošeni su racionalni znanstveni argumenti i zastrašujuće brojke, kao i emocionalni istupi, poput onog Grete Thunberg u Davosu i pred UN-om prije skoro dvije godine (da, vrijeme leti) koji su izazvali više podsmijeha nego podrške. Čak su i popularni dokumentarci David Attenborougha dostigli svoj vrhunac utjecaja. Iskorišteni su svi načini osvještavanja u duhu prosvjetiteljstva, s ciljem da se građani aktiviraju i sudjeluju u procesu spašavanja planeta.

Na individualnom nivou osjeća se zasićenje pa i fatalizam, u smislu uvjerenja da će se ljudska vrsta ipak prilagoditi novim okolnostima, makar je na tisuće vrsta već izumrlo. Jer što nam drugo preostaje kao psihološka samoobrana? Što može pojedinac više od onog što već čini, na primjer izbaciti iz upotrebe plastiku, reciklirati smeće, zamijeniti žarulje ekološkima, voziti se biciklima, jesti manje mesa ili ga prestati jesti? Sve to nam se prečesto čini kao mali patetični pokušaji da spriječimo neopisivu katastrofu, pogotovo zato što se pokazalo da su promjene prespore i premale na obje razine, individualnoj i društvenoj.

Političare karakterizira kratkoročno planiranje od izbora do izbora i zbog toga nedostatak ozbiljnosti i odgovornosti. Na primjer, Donald Trump i povlačenje SAD-a iz klimatskog sporazuma bio je u tom smislu čisti gubitak dragocjenog vremena. No, s obzirom na potvrdu zaključka MIT-a da nastavak ekonomskog rasta nije kompatibilan s održivošću života - ima li politika dovoljno moći da na to utječe?

Političke odluke

Nisu više u pitanju samo političke odluke, misli John Kerry, izaslanik novog američkog predsjednika Joea Bidena. Uoči sljedeće skupštine UN-a o klimatskim promjenama ovog studenog u Glasgowu, u nedavnom intervjuu u magazinu The New Yorker kaže da bi SAD "... trebao proći najveću ekonomsku transformaciju od industrijske revolucije" da se dogodi promjena. Naravno, ne samo SAD. Veliki su problem nerazvijene zemlje, osobito Kina, koja sebe smatra zemljom u razvoju i koristi velike količine fosilnih goriva, a klimatska kriza zahtijeva opću suradnju.

No, Kerry slijedi put novca i to mu daje nadu da je promjena ipak moguća. Naime, na cijelom se planetu privatni sektor brzo prilagođava i čini ono što vlade ne čine. Milijarde se dolara investiraju u alternativne obnovljive izvore. - To stvara fenomenalnu količinu ekonomskih aktivnosti. Mislim da nema političara koji bi želio niti bi mogao preokrenuti ovaj trend - kaže Kerry.

Nade dakle ima, ali ona zahtijeva velike i brze odluke. Dvadesetak najvećih svjetskih ekonomija trebalo bi se, kaže, složiti da u skladu sa znanošću do 2030. učine sve što mogu kako bi do 2050. štetne emisije plinova sveli na nulu. Plan bi trebale učvrstiti stotine milijardi dolara iz Zelenog klimatskog fonda, namijenjene nerazvijenima za pomoć u ovoj tranziciji.

Ako prihvatimo njegov optimistični pogled, ostaje pitanje mogu li se planirane promjene dogoditi dovoljno brzo da izbjegnemo najgore? Alternativa je da ćemo se u bliskoj budućnosti, za samo deset godina, ovog ljeta prisjećati kao rajski ugodnog!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 12:42