PIŠE NEVEN SESARDIĆ

FATAMORGANA OBRAZOVNE REFORME Ugledni hrvatski filozof propitkuje dosege ulaganja u unapređenje školskog sustava

 Ranko Šuvar / CROPIX

Reforma obrazovanja je naš najvažniji prioritet! O njoj ovisi budućnost naše djece! Pripremimo mlade za život u 21. stoljeću! Krajnji je čas za promjene!

Ovakvi opetovani dramatični zahtjevi za urgentnom i dalekosežnom reformom obrazovanja nisu karakteristični samo za Hrvatsku. U SAD-u su se u posljednjih sto godina svako malo javljali slični prijedlozi svakojakih “sudbonosnih” obrazovnih reformi. No i nakon svih tih uloženih napora te niza mjera koje su pobuđivale velike nade, rezultati su bili razočaravajući. Na primjer, ulaganja u američko školstvo u proteklih su pedesetak godina povećana čak četvorostruko (uzimajući u obzir inflaciju), ali unatoč tim ogromnim troškovima i očekivanjima, na kraju su postignuća učenika u matematici i čitanju na završetku srednje škole ostala u prosjeku ista.

Utjecaj škole nije velik

Da stvar bude gora, taj je neuspjeh otpočetka bio predvidiv. Naime, 1966. godine objavljeno je poznato “Colemanovo izvješće”, u kojem su izneseni rezultati monumentalnog istraživanja provedenog na zahtjev američkog Ministarstva obrazovanja. Istraživanje je obuhvatilo više od 600 tisuća učenika, a pokazalo je da razlike među školama imaju relativno malo utjecaja na to koliko će osnovni ciljevi obrazovanja biti ostvareni. Uspjeh u obrazovanju daleko je više određen karakteristikama samih đaka (npr. osobnim predispozicijama i obiteljskom situacijom) nego opremljenošću škola, kvalifikacijama nastavnika, veličinom razreda, kurikulumom, itd.

Ovaj je rezultat izazvao veliko iznenađenje jer je bio u suprotnosti s tada općeprihvaćenim vjerovanjem u presudnu važnost škola za obrazovni uspjeh. Međutim, i kasnija su istraživanja potvrdila glavne zaključke iz Colemanova izvješća. Karakteristike samih đaka imaju i do desetak puta jači utjecaj na obrazovni uspjeh nego karakteristike škola. A imamo razloga vjerovati da u tom pogledu situacija u Hrvatskoj nije bitno drukčija.

Snažni učinak razlika između učenika na ishode obrazovanja potvrđuju i brojne spoznaje u genetici ponašanja. Da navedem samo jedan primjer, prema nedavno objavljenom članku u vrhunskom znanstvenom časopisu, više od 60 posto razlika u uspjehu na završnom srednjoškolskom ispitu u Ujedinjenom Kraljevstvu posredovano je genetski naslijeđenim svojstvima ispitanika. Kad je pak riječ o okolinskim faktorima, kategorija kojoj pripadaju i školski utjecaji (kao samo jedan od mnogih uzroka!) objašnjavala je tek jednu četvrtinu spomenutih razlika.

Naravno, sve to nikako ne znači da školstvo nije važno. Ali spomenute činjenice ukazuju na granice racionalnih očekivanja onoga što škole danas mogu postići. Neslavna bilanca većine pokušaja dalekosežnih reformi je općepoznata, o čemu možete detaljnije čitati u tekstovima pod naslovima “Stoljeće propalih školskih reformi” ili “Muzej propalih obrazovnih reformi”. Ne bi li sve to trebalo potaknuti zdravi skepticizam prema novim grandioznim obećanjima i optimizmu bez pokrića?

Gdje je zdravi skepticizam?

U Hrvatskoj je takav principijelni skepticizam vrlo rijedak. Tipično, konzervativci odbacuju reforme samo kad ih predlaže ljevičarska vlada, a ljevičari također čuvaju bespoštednu kritiku samo za prijedloge svojih političkih protivnika. Ono što nedostaje jest nepovjerljivost prema svakoj reformi obrazovanja koja obećava veličanstvene učinke, od koga god takvi prijedlozi dolazili.

Postoje tri temeljna preduvjeta koje treba ispuniti želi li se dokazati da neka intervencija značajno utječe na obrazovni uspjeh. Uzmimo da neka škola uvede novi obrazovni pristup X i da se ustanovi kako učenici u toj školi postižu znatno veći uspjeh od nacionalnog prosjeka. Je li to razlog da uvedemo pristup X i u druge škole? Ne, jer možda je uspjeh te škole baziran na činjenici da ona iz nekog razloga ima učenike s izraženijim sposobnostima. U tom će slučaju pristup X biti irelevantan i neće koristiti drugim školama.

Dobro, ali ako prethodno osiguramo da je prvi uvjet zadovoljen i da se učenici na koje je primijenjen pristup X ne razlikuju od ostalih, jesmo li onda dokazali da taj veći uspjeh treba pripisati pristupu X? Zapravo ne, jer veći uspjeh učenika u toj školi može biti rezultat nekih drugih faktora koje dotično istraživanje nije uspjelo detektirati. Stoga to istraživanje treba replicirati da se vidi hoće li u nešto drukčijim okolnostima rezultat ostati isti. U redu, a je li nakon ispunjavanja tog drugog uvjeta i uspješne replikacije dotičnog istražvanja konačno potvrđena djelotvornost pristupa X? Ne, jer postoji mogućnost da je bolji uspjeh samo kratkotrajan efekt koji će se potpuno izgubiti nakon nekoliko mjeseci. Dakako, nestane li taj pozitivni efekt tako brzo, onda pristup X neće imati previše koristi za one koji su mu bili izloženi.

Ovo su bazični uvjeti koje treba zadovoljiti prije nego što nekoj pedagoškoj intervenciji poklonimo veću pozornost, a posebno prije nego što je odlučimo primijeniti na razini cijele zemlje. Međutim, ne sjećamo se da se ijedan od dosadašnjih prijedloga reforme obrazovanja u Hrvatskoj pozivao na ikakvo relevantno empirijsko istraživanje koje bi ispunjavalo sva tri spomenuta uvjeta minimalne prihvatljivosti reforme. Uglavnom su se spominjala velika ulaganja i poduzimanje različitih specifičnih mjera, ali nije navedeno ništa što bi pokazalo da će ta ulaganja i mjere doista dovesti do ostvarenja proklamiranih velikih ciljeva i epohalne transformacije školstva.

Milijarde dolara u vjetar

Za Hrvatsku je vrlo poučan nedavni slučaj jedne velike državne intervencije u američko školstvo. Naime, nakon što je Obamina administracija u nekoliko godina potrošila više od 6 milijardi dolara na program za poboljšanje škola, u posljednjim je danima Obamina mandata stiglo izvješće iz samog njegova Ministarstva obrazovanja. Ključna konstatacija: “Sve u svemu, ustanovili smo da primjena našeg plana poboljšanja škola nije imala nikakvog značajnog utjecaja na rezultate u matematici i čitanju, završavanje srednje škole ili upis na fakultet”.

Evo i komentara glasnogovornice Ministarstva: “Ovakav ishod nas podsjeća da je reformiranje loših škola jedan od natežih i najsloženijih zadataka u obrazovanju i da mi još nemamo solidnu potvrdu da postoje strategije poboljšanja škola koje bi bile učinkovite, replikabilne i široko primjenljive”. Sve je to inače bilo dobro poznato i prije jer su kritičari otpočetka upozoravali na teškoće i vjerojatni krah programa, ali nije bilo sluha za prigovore sve dok neuspjeh više nije bilo moguće negirati.

Bilo bi stoga dobro kad bi se hrvatsko Ministarstvo znanosti suočilo sa svim tim općepoznatim problemima prije donošenja odluke o reformi obrazovanja, a ne, kao u američkom slučaju, tek post festum, nakon što je ogroman novac već bio bačen u vjetar.

Floskule umjesto argumenata

U nedavnom je intervjuu hrvatska ministrica znanosti izjavila: “Krajnji je cilj postići da učenik u školu ide s osmijehom na licu, ali i da mu taj osmijeh ostane i nakon završetka škole u cjeloživotnom učenju i profesionalnom životu jer će se osjećati spremnim za izazove koje sa sobom nosi tehnološki, gospodarski i društveni razvoj”.

Ovdje se koriste prazne fraze (“osmijeh na licu”) umjesto da se konkretnije opiše taj “krajnji cilj” i bar naznači kako se do njega namjerava doći. Štoviše, je li on uopće ostvariv, posebno s obzirom na već spomenutu spoznaju da sama škola ima relativno mali utjecaj na obrazovne ishode? Koliko razuman čovjek može smatrati vjerojatnim da će sljedeća, ne zna se koja po redu, reforma obrazovanja ukloniti sveopće nezadovoljstvo sadašnjim stanjem školstva u Hrvatskoj te dovesti do toga da učenici nakon te intervencije počnu ići u školu s osmijehom na licu i postanu spremni za buduće izazove u svojim karijerama najrazličitijih vrsta?

Također, “cjeloživotno učenje” obična je floskula koja može dobro zvučati naivnima, ali taj pojam nikada nije bio operacionaliziran tako da bi se njegovo ostvarenje moglo empirijski i znanstveno verificirati. Taj je izraz dobar za propagandne svrhe, ali ne kao dio neke smislene i realistične reforme obrazovanja.

STEM revolucija

Što je pak s većim naglaskom na tzv. STEM sadržaje, što se često spominje kao važan dio reforme obrazovanja? (“STEM” je engleska kratica za sljedeća četiri područja: znanost, tehnologija, inženjerstvo i matematika.) STEM je nedvojbeno od iznimne važnosti za razvoj svake zemlje, pa tako i Hrvatske. No ovdje ću razmotriti samo dva glavna proklamirana cilja “STEM intervencija” u obrazovanju: uži i širi.

Prvi (uži) cilj je razviti kod učenika interes za STEM i povećati vjerojatnost da to područje izaberu kao svoju buduću karijeru. Ideja je da, ako STEM intervencija, recimo, poboljša učenikov uspjeh u matematici, on će onda biti i skloniji studirati neki STEM predmet (koji zahtijeva stanovita matematička znanja i sposobnosti). Međutim, prema nedavnim istraživanjima (od kojih su neka provedena na uzorcima od nekoliko stotina škola), izgleda da STEM intervencije u prosjeku uopće ne dovode do boljeg uspjeha u matematici. Kakav god bio konačan zaključak o tim istraživanjima, ovakav rezultat već sam po sebi predstavlja ozbiljan problem za one koji nekritički pretpostavljaju da će STEM injekcija u obrazovanje nužno imati vrlo snažan blagotvorni učinak.

No, drugi (širi) cilj STEM intervencija je daleko sporniji. Riječ je o vjerovanju da uvođenje dodatnih STEM sadržaja neće učenicima samo proširiti znanja nego i da će ih transformirati kao ličnosti. Jedan od argumenata u prilog tzv. STEM revoluciji jest tvrdnja da učenje te skupine predmeta razvija ključne vještine i “osobine karaktera” kao što su kreativnost, kritičko razmišljanje, upornost, znatiželja, timski rad, inovativnost, kultura uspjeha itd. Ustvari, nema nikakve empirijske potpore za vjerovanje da STEM ima svojstva takvog čarobnog štapića širokog spektra.

Obrazovanje za pet dana

Još jedan primjer pretjeranih očekivanja od reforme obrazovanja izjava je bivšeg predsjednika Hrvatske da je bez kurikularne reforme nemoguće graditi uspješniju Hrvatsku. Kurikularna reforma ima, dakako, svoju važnost, ali budimo razumni: jednostavno nije istina da o njoj ovisi daljnji razvoj zemlje. Sve što znamo o rezultatima takvih i sličnih reformi posljednjih desetljeća i u nas i u inozemstvu govori nam da najviše čemu se možemo od njih nadati jesu učinci vrlo ograničenog dosega. Vjerujete li doista da bi nadolazeća reforma obrazovanja, koju će voditi oni isti političari koje tako dobro poznajete iz televizijskih prijenosa saborskih sjednica, mogla dovesti do toga da sadašnji srednjoškolci dožive značajnu osobnu transformaciju te da od navodno izgubljene generacije bez osmijeha na licu prerastu u ljude koji prednjače u kritičkom mišljenju, uspješnom rješavanju problema i kreativnosti?

Posebno je razočaravajuće što takva megalomanska očekivanja od obrazovanja podržavaju i neki znanstvenici, premda bi se od njih ponajprije očekivalo da će upozoravati na oprez, nepouzdanost prognoza i opasnost od prenagljenih zaključaka. Primjerice, jedan od hrvatskih znanstvenika s izvjesnim inozemnim ugledom nedavno je najavio da pokreće “školu znanja 21. stoljeća” koja bi ljudima u Hrvatskoj trebala “omogućiti da steknu nove kompetencije i vještine koje bi im se mogle višestruko isplatiti, kako za povećanje konkurentnosti pri zapošljavanju tako i za dobivanje viših plaća”. Tečajevi u “školi znanja 21. stoljeća” su kratki, teme raznolike, uspjeh zagarantiran, a slijedi i “osjetno” povećanje plaće. I reklamiranje se nastavlja: “Ako vaši kolege na sastancima sve češće spominju strojno učenje ili kriptovalute, dođite na tečaj i naučite sve o tome u pet dana od naših vodećih ljudi u svijetu”. Dakle, u tečajevima o tim krajnje kompleksnim temama možete saznati sve, i to za samo pet dana. A cijena? Vjerojatno prava sitnica!

Široki konsenzus, do kada?

Pod utjecajem raširene ideje o ogromnoj transformativnoj moći obrazovanja, hrvatska javnost želi obrazovnu reformu s veličanstvenim rezultatima, ne pitajući se previše o tome koliko su takvi planovi ostvarivi. Političari i stranke, naravno, nastoje ugoditi biračkom tijelu i dokazati da su upravo oni najpozvaniji tu želju provesti u djelo. Školski nastavnici, administratori i pedagozi su sigurno sretni što njihova profesija dobiva na važnosti, kao i da dobiva ogromnu financijsku potporu. A i sveučilišni se profesori iz raznih struka rado uključuju u taj pothvat i uvjeravaju nas da će, za razliku od svih prethodnih neuspjeha, velika transformacija ovaj put iz nekog razloga uspjeti.

No, takav široki konsenzus u podršci reformi obrazovanja ne počiva na zdravim temeljima jer brojne empirijske spoznaje dovode u sumnju realizaciju svih tih krasnih obećanja.

*autor je hrvatski filozof i polemičar. Diplomirao je filozofiju i grecistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i predavao. Tijekom karijere bio je istraživač i predavač na nizu uglednih svjetskih visokoškolskih institucija, kao što su Sveučilište Notre Dame, Sveučilište Minnesota, King's College, Sveučilište Lingnan...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
03. studeni 2024 12:34