To što govori ministrica Divjak o Školi za život laži su i obmane roditelja i učitelja, prazne riječi i floskule. A najgore je što se naša djeca tretiraju kao pokusni kunići. Svi zajedno dobili smo samo zbrku, nervozu i psihološko nasilje”, govori nam skupina ogorčenih roditelja učenika petog i sedmog razreda Osnovne škole Ivana Cankara, jedine osnovnoškolske ustanove u Zagrebu u kojoj se otpočetka ove školske godine nastava izvodi po novom programu. Njih nekolicina odvažila se za Magazin ispričati zbog čega su ovih dana odbili ravnateljici potpisati svoju suglasnost da njihova djeca i iduće školske godine u šestom i osmom razredu sudjeluju u provođenju eksperimentalnog programa Škola za život. Prema njihovoj procjeni, barem polovica roditelja dijeli njihovo mišljenje, ali će zacijelo biti znatno manje onih koji će se izjasniti da nisu suglasni jer se boje da bi time mogli ugroziti svoju djecu. Još je manje onih koji su spremni o tome javno govoriti kako se ne bi nekome zamjerili. Stoga su roditelji s kojima smo razgovarali odlučili ne otkrivati svoja imena. A koliko su ogorčeni, najbolje govori podatak da ozbiljno razmišljaju o premještaju svoje djece iduće školske godine u neku drugu školu, kao što je nekolicina roditelja već učinila na polovici školske godine. Međutim, naši sugovornici nisu posve sigurni što bi time postigli jer je izgledno da će se po novom programu od jeseni nastava provoditi i u drugim školama, a i žao im je seliti djecu iz poznatog im okruženja škole s kojom su sve donedavno bila jako zadovoljna i prije nisu imala problema u učenju. Već nekoliko mjeseci, tvrde, svojim mališanima u petom razredu plaćaju instrukcije iz matematike jer im sami ne znaju pomoći. Većina njih ima stariju djecu koja su peti i sedmi razred završila po starom programu, pa stoga mogu uspoređivati, te su nedvojbeno došli do zaključka da je prije bilo bolje. Roditelji nisu ni slutili koje im se nevolje spremaju kada su prije otprilike godinu dana dobili na potpis papir s pitanjem jesu li suglasni da njihova djeca krenu u Školu za život, koja se od ove školske godine provodi u prvim, petim i sedmim razredima.
Neispravni tableti
“Naivno smo pristali i potpisali, nasjeli na priču o velikim promjenama koje su najavljivali ministrica i njezini suradnici. Odluka da se krene sa Školom za život donesena je na temelju pristanka velike većine roditelja iako nam u školi nitko ništa nije rekao o samim nastavnim sadržajima, tako da uopće nismo znali što će, zapravo, naša djeca učiti. Jedino su nam rekli da će djecu dočekati udžbenici i tableti. Za sadržaj novog programa saznali smo tek kada su učenici dobili knjige. Neke su knjige, primjerice za engleski, djeca dobila tek nekoliko tjedana nakon početka školske godine, a tablete neki u listopadu, a neki tek u prosincu. Ubrzo se ispostavilo da su neki tableti bili neispravni i da moraju na popravak, koji je potrajao do kraja zimskih praznika. Tablet marke Noa nema kameru i nije kvalitetan, a morali smo potpisati da snosimo odgovornost u slučaju bilo kakvog kvara, što nisam potpisala jer nisam htjela taj tablet niti sam ga birala”, govori majka učenika petog razreda koja je svjesna da će i ovaj put odlučiti većina, odnosno, ako više od polovice roditelja potpiše pristanak - Škola za život ide dalje, a u njoj je tablet, tvrdi, zapravo najmanji problem. Puno je veći matematika, čiji je program, smatraju roditelji, potpuno neprimjeren dobi i predznanju učenika petih razreda. “Naše starije dijete uči matematiku na potpuno drugačiji način. Na primjer, u Školi za život u petom se razredu uče linearne jednadžbe, skupovi, algebarski izrazi, potencije, osna i centralna simetrija, obujam kocke i kvadra… Sve se to po starom programu uči u sedmom i osmom razredu osnovne ili čak prvom razredu srednje škole. Roditeljima ne preostaje drugo nego po nekoliko sati dnevno kod kuće pomagati djetetu u rješavanju zadataka, zvati u pomoć bake, djedove, prijatelje i znance, pa na kraju i plaćati instrukcije.
Bez fotoaparata
Djetetu u petom razredu linearne su jednadžbe znanstvena fantastika”, govori jedan tata. Ideja je bila da djeca uče kroz praktičnu nastavu, razmišljanje, virtualni svijet, igru, eksperimente i praktičnu nastavu… “Od toga se apsolutno ništa nije ostvarilo. Sve je ostalo na osobnom snalaženju učitelja, a ako djeci nije dovoljno jasno, onda neka se sami roditelji malo angažiraju. Kao i do sada. Eksperimente iz prirode djeca su dobila za domaći rad. Trebala su tako ispeći kruh s kvascem i bez njega te fotografirati postupak. Pitam se što je djecom koja nemaju mobitel s fotoaparatom”, govori jedna mama, razočarana i što je gradivo iz povijesti neprimjereno djeci u dobi od 12 godina. Kao primjer navodi brutalne opise toga kako su Sumerani prijestupnike kažnjavali ubojstvima, odsijecanjem ruku i nogu, otimanjem djece roditeljima… “Nije istina da su školske torbe lakše jer su teže. Moje dijete nosi torbu od 9 kilograma ili čak težu ako se dodaju tablet i oprema za tehnički. Djeci je u početku bilo zabavno što imaju tablete, ali je pitanje što s njima rade. U školi se spajaju na internet, a očekuje se i da se mogu spajati i kod kuće i pritom nitko ne razmišlja da možda nemaju sva djeca kod kuće pristup internetu. Istodobno, roditelji profesorima kupuju papir za printanje jer škola sama ne može osigurati dovoljnu količinu. Djeca su prisiljena bubati napamet više nego prije, gradivo je kompliciranije, a udžbenici su napisani šturo, bez objašnjenja, posebno iz matematike jer nemaju rješenja zadataka koja bi učenicima pomogla da provjere točnost. Rješenja, naime, mogu naći na tabletu. Kada smo pitali zašto je tako, objašnjeno nam je da je to zato što je limitirana težina torbe”, objašnjava majka petašice i prepričava nam kako je izgledao sastanak na kojem su bili roditelji učenika svih petih razreda, razrednici i ravnateljica. “Jedan tata, koji je po struci matematičar, rekao je da matematika nije primjerena njihovoj dobi i znanju. Ali nismo ništa postigli. Rekli su nam da budemo strpljivi, da će sve biti u redu, da ide polako, da je to eksperiment koji se slučajno baš događa u našoj školi. Ništa nije riješeno, a sada nas traže suglasnost da djeca i iduće godine uče po eksperimentalnom programu. Na žalost, i mi koji se s time ne slažemo, znamo da ne postoji alternativa”, kažu nam roditelji, koje je ravnateljica u svojoj molbi za suglasnost obavijestila da je Ministarstvo znanosti i obrazovanja 5. ožujka školama uputilo Javni poziv za podnošenje zahtjeva za izvođenje eksperimentalnog programa Škola za život s ciljem odabira osnovnih i srednjih škola koje će se iduće školske godine uključiti u eksperimentalni program, koji će obuhvatiti i druge i šeste razrede iz svih predmeta te osme iz fizike, kemije i biologije. Ravnateljica u svojem pismu tvrdi “kako im je reforma za sada omogućila bolju opremljenost škole, a ciljevi poput razvoja temeljnih kompetencija za cjeloživotno učenje ili povećanja kompetencije učenika u rješavanju problema su dugotrajan i kontinuiran proces čiji se ishodi ne mogu vidjeti odmah”. Stoga ravnateljica smatra da bi prekidanje započetoga procesa bilo na štetu učenika. Roditelji s kojima smo razgovarali nadaju se, međutim, da se ni u njihovoj školi kao ni u drugim školama u Hrvatskoj takav program nekim čudom više neće provoditi ili da će se nešto u njemu drastično mijenjati. Prema njihovu mišljenju, stari je program definitivno bio bolji jer su djeca imala više slobodnog vremena, a sada imaju više posla kod kuće i stoga manje vremena za igru i odmor. Što se pak tiče bolje opremljenosti, ističu da u kabinetu za kemiju i biologiju nema ni osnovne opreme za pokuse. “Škola za život je potpuna besmislica koju je nasilu i bez ikakve stručne i znanstvene evaluacije preko koljena naše djece uvela ministrica Divjak, koja je i sama matematičarka i silno se zalaže za zemlju znanja. Tko joj vjeruje? Pitam se tko je ona da provodi takvo nasilje nad najosjetljivijima - našom djecom? Sve će to imati dalekosežne posljedice. Što se iza toga skriva, nije teško pretpostaviti ako znamo da se troškovi opremanja škola elektroničkim pomagalima i njihova održavanja penju na nekoliko milijardi kuna. Gradivo ispremiješano po razredima neprilagođeno je uzrastu djece, a većina udžbenika sklepana je zbrda-zdola kako bi ih se prilagodilo digitalnim pomagalima koja treba nametnuti po svaku cijenu. Jer kako drukčije opravdati kupnju sve te nepotrebne i zastarjele tehnologije? Djeca ionako provode previše vremena pred ekranima, a sada smo im priuštili još dodatne ekranizacije”, govori nam mama sedmašice, koja tvrdi da nigdje u Europi nije uvedena slična nasilna digitalizacija te da je u većini europskih zemalja s daleko naprednijim školstvom od našega zabranjeno unošenje pametnih telefone u škole. I ona, poput drugih roditelja istomišljenika, jedini spas vidi u političkim promjenama, odnosno novim izborima s kojima će doći i novi ministar obrazovanja, koji će po dobrom starom hrvatskom običaju obustaviti projekte svojih prethodnika i krenuti ispočetka u neke nove reforme. Samo je pitanje hoće li do tada osnovnoškolci nad kojima se upravo provodi eksperiment steći dovoljno znanja da za koju godinu mogu bez većih problema pratiti nastavu u srednjoj školi?
Ravnateljica Osnovne škole Ivana Cankara Silvana Svetličić otkriva nam kako je od ukupno 181 roditelja, njih 95 posto dalo svoju suglasnost za nastavak Škole za život. Zanimljivo je, kaže, da su roditelji učenika prvih razreda izrazito zadovoljni te su svi redom potpisali pristanak. A što bi poručila nezadovoljnim roditeljima učenika petih i sedmih razreda koji tvrde da su neki predmeti, osobito matematika, preteški? - Nove informacije današnje generacije uglavnom pohranjuju nepovezano s prijašnjim znanjem. Zbog toga se takvi podaci lakše zaboravljaju te s obzirom na njihovu nepovezanost, učenik njima teže operira. Kako naučiti učiti, pitanje je koje je pomalo ostalo po strani zbog sadržajnog dijela učenja. Isto tako moramo biti svjesni da učenike treba osposobiti za cjeloživotno učenje - ističe Svetličić i na primjerima objašnjava promjene u programu iz matematike. - Centralna simetrija je prije bila u osmom razredu, a sada u petom samo na najjednostavnijim primjerima, kao i osna simetrija.
Matematički pojmovi
U petom razredu se radi na osnovnoj razini, a u osmom se to proširuje. Kvadrati brojeva u petom razredu uče se samo na razini zapisa, primjerice 5 puta 5, i zapisujemo ga kao 52, što je nužno jer je do sada pojam kvadrata broja bio tek u osmom razredu, a potreban je za izračunavanje površine kruga u sedmom razredu. Iz toga se može uvidjeti koliko je u starom programu bilo nelogičnosti i nepovezanosti. Gledajući u cijelosti, matematički pojmovi usklađuju se sa sadržajem ostalih predmeta kako bi se oni mogli lakše pratiti - tvrdi ravnateljica i naglašava da u reformi treba biti strpljiv i imati na umu silan entuzijazam koji učitelji, učenici i ostali djelatnici ulažu kako bi svakim danom svi zajedno postajali sve bolji. - Posjetivši mnoge europske škole, imali smo priliku usporediti dobre i loše strane našega obrazovanja, a ujedno i dobiti ideju za primjenu pojedinih detalja u našem sustavu. Motiviranost i kreativnost pokretači su obrazovanja za budućnost. Vođeni tom misijom, uključili smo se u eksperimentalni projekt. Svakako je vidljivo da učitelji imaju veću slobodu u radu, što donosi i veću odgovornost. Nastoji se poticati učenike na rješavanje problema. Učitelj svakako pomaže učeniku odabrati najbolje mogućnosti pri rješavanju, a da mu istodobno ne nudi rješenje. Promjenu koju smo pozdravili je da je učitelj fokus sa sadržaja premjestio na učenika. Učenici su aktivni u nastavnom procesu i nisu samo promatrači. Zainteresiraniji su za nastavu s obzirom na nove metode podučavanja. Različitim aktivnostima učenik razvija kreativno mišljenje, kreativnost i inovativnost. I, naravno, treba napomenuti da su i pozitivne reakcije i velika očekivanja naših roditelja - govori Silvana Svetličić te dodaje da u prvom razredu više nema školskoga zvona, vremenskog ograničenja ni rasporeda sati. - Danas mogu imati tri sata matematike, a sutra 15 minuta, ovisno o sadržajima, isplaniranim aktivnostima, pa i motivaciji i potrebama učenika. Dobro je što su maknuta pisana slova u prvome razredu pa učenici imaju više vremena za čitanje. Nastava se odvija pomoću unaprijed isplaniranih aktivnosti, različitih igara koje nastavu čine dinamičnijom i zanimljivijom, pa stoga i razumljivijom. Igrajući se, učenici usvajaju vještine, donose stavove, razvijaju empatiju, time i kritičko mišljenje. Pričalo se samo o digitalizaciji, pa su roditelji shvatili da djeca, primjerice, više neće čitati lektiru. Učenici će i dalje učiti, učitelji će podučavati - tvrdi ravnateljica, koja kao nedostatke navodi kako u prvom razredu nisu ukinute brojčane ocjene, oprema nije stigla na vrijeme, nakladničke kuće nisu usklađene s promjenama…
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....