Obiteljski biznis uzgoja božićnih jela: 'Njeguješ ih 10 godina, a onda prodaš u pet dana'

Prvo čekaju 10-ak godina da bi bor uopće bio zreo za rezanje i prodaju. Da se ne izrazimo sasvim poljoprivrednim rječnikom, u tom ga periodu paze, maze, “trče” oko njega da ne bi propao. Neki, doduše, unatoč tome, propadnu. A onda u samo par dana, od 19. prosinca kada službeno počinje prodaja božićnih drvaca pa do 24. prosinca, prodaju do maksimalno 1000 komada.

Što običnih smreka, što srebrnih, što onih u tegli, što nordijskih jeli, koje zapravo i ne uspijevaju pod hrvatskim podnebljem. No, obitelji Crnković, koja se uzgojem drvaca bavi već 20 godina, srećom to uspijeva već godinama, bez ikakvih posebnih tretmana. Jedno od njihovih drvaca sigurno je dobilo (ili će dobiti) počasno mjesto u mnogim domovima. Takvo mjesto i zaslužuje s obzirom na to što je sve prošlo da bi par dana/tjedana simboliziralo Božić, a onda većinom završilo na smeću. A prošlo je svašta.

Vlastito sjeme

Naime, sam proces proizvodnje jednog bora je dugačak i može se svrstati u nekoliko faza u kojima se on presađuje. Zanimljivo je što, kad su u pitanju borovi obitelji Crnković, kreće od njihova dvorišta pa do Žumberka, gdje imaju pet velikih livada na kojima se trenutačno nalazi oko 10 tisuća drvaca, što znači da su osigurani za narednih pet godina. Točnije bi bilo reći, ispravlja nas Željko Crnković, radi se o mjestu Krašić podno obronaka Žumberačke gore, koje zovu još i ‘Dolina kardinala’ jer od tamo potječu dva biskupa i jedan kardinal. Crnkovići imaju vlastito sjeme, koje skupljaju od češera borova.

Dok su kretali, naime, sjemenje su kupovali izvana, a sada su jedni od rijetkih u Hrvatskoj koji sade iz svog sjemena i prodaju sadnice drugim proizvođačima, koji ih onda sade na svojim livadama. Kad češer sazre, padne, pokupi se, stavlja na toplo mjesto i onda iz njega “prskaju” sjemenke. One se skupe, prosiju, pročiste i sade na gredicu na vrt.

- To je najranjivija faza. Zahtjeva redovito zalijevanje ako je velika suša i za to morate imati posebnu vodu. Ne smije biti voda iz vodovoda, ne smije biti hladna voda, mora biti optimalno topla. Imamo bačve pune vode koje se griju na suncu i onda se navečer zalijeva. I tako svaki dan četiri godine ako je suša - pojašnjava nam Željko Crnković, koji s ocem Nikolom i ostatkom obitelji vodi cijeli posao, dok hodamo kroz rasadnik i hrpe posječenih zrelih jelki, koje šire opojan miris svježine dok čekaju svoje kupce.

Ima i taj miris svoju tajnu. S obzirom na to da su Crnkovići proizvođač, imaju svoje ljude, svoju opremu, svoju livadu, mogu si i priuštiti kasnu sječu - danas posijeku, sutra prodaju. Kasna sječa daje svježinu, a i kvaliteta drvca je bolja. Sve izvozno doslovce smrdi i po tome se vidi je li bor posječen jučer ili je posječen još u studenome u Mađarskoj ili Njemačkoj, stavljen u škrinju i poslan u Hrvatsku. Preporuka je da se ljudi takvih borova paze, a mogu se uočiti, osim po mirisu, i po tome što na njima nema markice proizvođača.

Željko Puhovski / CROPIX

Rasadnik borova obitelji Crnković

Kad bor naraste do visine od 10 centimetara, kreće druga faza. Stručnjaci za borove, nazovimo ih tako, to zovu školicom jer u toj drugoj fazi dobije bočne grančice, ojača čitav bor. Dvije godine kasnije, odnosno ukupno četiri godine kasnije, stabljika može ići na livadu. Tada već ima visinu od otprilike 20-ak centimetara i spremna je za njivu na kojoj ostaje do kraja svog rasta.

Zahtjevnost

I, uzgred rečeno, govorimo o periodu od 10-ak godina, ovisno i kojoj je vrsti bora riječ, da naraste do visine od dva metra i postane spreman za rezanje i prodaju. Obična smreka najbrže raste, ona je tamnozelena, ima tanke iglice i najpovoljnija je za kupnju. Cijena joj je do 150 kuna maksimalno. Srebrna smreka ima bijele iglice, grane su joj snažnije, kvalitetnija je, ali raste sporije. Njena je cijena kod Crnkovića od 250 do 350 kuna. Najskuplja je nordijska jela, koja košta od 350 pa do 500 kuna, ali je i najljepša. Ona najdulje raste od svih, treba joj i 15 godina, dok, recimo, obična smreka može narasti do dva metra i za osam godina.

- Tu je bitna razlika. Ima puno uzgajivača u Hrvatskoj i sigurno neki od njih pokušavaju brzo zaraditi. Ako netko ima livadu u najmu pa još i to mora plaćati, njemu je cilj da bor što prije izraste pa onda sadi običnu smreku. Na kraju dana, nema prevelikih problema s njom. Ima nekih bolesti, no ako se to sanira na pravilan način, bit će uspješan uzgoj i nakon osam godina može se s njom u prodaju. No, najjeftinija je i najmanja je zarada na njoj - konstatira Crnković.

Oni nemaju ništa u najmu i bave se zahtjevnijim uzgojem, no svejedno je povrat investicije dug jer se konstantno moraju uzgajati borove, veliki su gubici kroz godine, dugo se čeka da bi se konačno bor nakon 10 godina odrezao, posadio drugi i - opet čekalo narednih 10-ak godina da on sazre. Sreća Crnkovića jest što je biznis obiteljski pa, kako sami priznaju, nešto uspiju i zaraditi. No, to je velika količina novca u par dana, dok je ostatak godine ‘suh’, zato se raspoređuje pravilno jer treba pokriti gorivo, strojeve koji nisu jeftini... Osim toga, velik broj borova propadne tijekom godina rasta pa su tu i troškovi nove sadnje.

- Ako bih uzimao neku grubu procjenu, od 20 do 30 posto borova otpadne tijekom svog rasta. Na kraju krajeva, nekad ih i sami slučajno uništimo jer ima puno radova - napominje Crnković, čija obitelj svake godine sadi jednak broj borova, oko 1000. Kako pojašnjava, teško je planirati jer, osim što ih ponekad sami nenamjerno unište, neki se osuše, neke unište životinje, neke vremenske neprilike. Drugim riječima, nitko ne može garantirati da će ako posadi 300 borova i dobiti 300 borova.

- Mi smo kao proizvođači zadovoljni prodajom. Uspijemo prodati i 1000 komada, ne više od toga, ali nekad je to i 600 komada. Jedino možete biti sigurni koliko ćete borova prodati kad dobijete nekakva prodajna mjesta u gradu. Svake godine su drugačija. Jedino fiksno mjesto je ovo tu u Lučkom, gdje živimo. Tu nam je i glavni rasadnik. Sve ostalo je doslovno čista sreća - kaže proizvođač božićnih drvaca.

Jasno je i zašto to govori. Stvari funkcioniraju, naime, tako što svake godine Tržnice Zagreb raspisuju natječaj. Ponudite koliko mislite da možete ponuditi da bi posvojili neko prodajno mjesto. Ponudite li najviše, kada se otvaraju ponude, koje su inače zatvorene, vidite jeste li dobili ili niste. Crnkovići su uspjeli ove godine dobiti samo jednu lokaciju, i to na križanju Ulice braće Domany i Horvaćanske. No, ne režu svake godine baš 1000 komada. Više-manje, kaže, to ispadne kao nekakvo čišćenje livade.

Željko Puhovski / CROPIX

Obitelj Crnković prodaje božićna drvca koja sami uzgajaju

Kružna ekonomija

- Dođete tamo, izaberete najljepše, jer nisu svi jednako lijepi i u cilju postizanja vjernih kupaca nećete prodavati bilo što pa ćete se radije pomiriti s činjenicom da jedan dio nije za rezanje i nećete to prodati - objašnjava. Ne uspiju li sve prodati, imaju dvije varijante: jedna je odvožnja komposta servisima grada ili na vlastitu livadu, gdje se koristi kao gnojivo. Oni, zapravo, rade po principu kružne ekonomije, a s obzirom na to da je im je biznis preživio svašta u 20 godina, usavršili su se kao stručnjaci i pridobili stalne klijente.

- Sigurno 30 posto ljudi iz godinu u godinu dolazi ravno k nama bez da gleda negdje drugdje. Dolazi nam i sve više tvrtki. Imali smo ove godine prodaju borova i od sedam metara. Ako imaš ljude koji vjeruju u tebe kao proizvođača, to je onda dobar rezultat - zaključuje Crnković.