Evanđelist budućnosti

'Dvije sekunde trajat će naša pozornost. Za više od toga nećemo biti sposobni'

Do kraja života želi ispuniti sveti cilj, napraviti web stranicu koja će se zvati Do I know?
Predrag Pale
 Boris Kovačev / CROPIX

Publika je zanijemila, a njegovi kolege su se nervozno meškoljili u svojim stolicama kada je Predrag Pale prošli tjedan na konferenciji Bug Future Show iznio svoju sliku svijeta budućnosti. Osnivač CARNeta, čovjek koji je doveo internet u Hrvatsku, osebujni znanstvenik, legendarni profesor na FER-u, računalni forenzičar, amaterski psiholog i još štošta, rekao je da ćemo uskoro svi imati senzore u tijelu, komunicirati isključivo preko jednostavnih sličica, a zbog “terora reklamokracije” nećemo znati što zapravo želimo. Zaključio je tada, usprkos svemu, da je i dalje veliki ljubitelj i vjernik u tehnologiju. Na to mu neki panelisti zajedljivo prigovorili: “A što bi tek rekao da nisi ljubitelj tehnologije”.

Pale, imali smo osjećaj, nije rekao sve što je namjeravao reći. Odlučili smo ga kontaktirati i pitati što nas to, prema njemu, čeka za pet do deset godina u budućnosti. Nakon dva dana zivkanja u njegov kabinet na FER-u, a njemu ni traga, već smo se sprijateljili s njegovim kolegicama. Na sastanku je, drži predavanje, baš ste ga mimoišli, evo, ostavite broj, nalazile su isprike. Počeli smo gubiti nadu, a onda je napokon došao poziv. “Što želite, recite brzo, žurim na sastanak”, pitao je Pale preko slušalice nezainteresiran za čavrljanje. Bez okolišanja dogovorili smo susret na FER-u, taj dan u 20 sati. Druge nema, radi danonoćno, a ujutro oko četiri sata već putuje za Belgiju na sastanak o primjeni tehnologije u obrazovanju.

Na ispražnjenim hodnicima fakulteta, s tek ponekom glavom klonulog studenta koja viri iza laptopa, dočekao nas je Pale u sportskom izdanju, vesta, vjetrovka, traperice. Galantan i okretan 60-godišnjak odmah se ispričao zbog kasnog termina govoreći da se upravo vratio sa sata baleta. Zadnjih 15-ak godina, doznajemo, otkako je razvio problem s kralježnicom, bavi se tim umjetničkim plesom. Spremno i bez ustezanja skoči on pred nama u baletnu pozu demonstrirajući pravilne pokrete.

- Svaka poza ima svoje ime, svaki pokret do te poze ima svoje ime. Shvatio sam brzo da je balet jedan vid vrlo kompleksne kombinatorike, sličan programiranju. Sve je strukturirano, nizovi kodova koji imaju svoja pravila kombiniranja. Sedam godina sam strastveno trenirao, tri puta tjedno, a tri godine pohađao sam i pedagoški tečaj za voditelja. Sada imam svoju grupu koju vodim i želim da svi oni koji se osjećaju trapavi, debeli, muški (smijeh) da dobiju kontrolu nad tijelom i uživaju u tome. Dođite probati! – poziva znanstvenik.

Zagreb, 060220.
Konferencija Bug Future Show 2020 u Studentskom centru, koja se ove godine odrzava pod motom The Art of Science.
Panel Kristalna kugla legendi hrvatskog ICT-ja - zivot u 5g eri na kojem su sudjelovali Mladen Pejkovic, Boris Sakac, Ivana Soljan, Predrag Pale, a moderirao je Boris Drilo.
Na fotografiji: Predrag Pale.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / CROPIX
Predrag Pale

30 godina vjeran FER-U

Plesačka “karijera” tek je izlet, Pale, naime, predaje na FER-u zadnjih 30 godina, predmete od računalne forenzike do vještina komuniciranja. Nije prestao podučavati ni onih sedam godina kada je obnašao funkciju pomoćnika ministra znanosti, od 1993. do 2000. godine. Za svoj znanstveni doprinos, uspostavljajući CARNet, prvi hrvatski internet u jeku Domovinskog rata 1991., dobio je sva državna odlikovanja, uključujući Danicu Hrvatsku i Državnu nagradu za znanost. Bilo je to, prisjeća se, u luđačkim okolnostima kada “nitko nije ni znao što je to internet, a on je začudo dobio podršku da izgradi kompjutorsku mrežu od jednog filozofa” (op.a, Ante Čović, danas prorektor Sveučilišta u Zagrebu, onda je bio ministar znanosti). U to vrijeme internet je bila nužnost da bi Hrvatska mogla komunicirati sa svijetom i izvještavati o ratnom stanju. Ipak, on svoja postignuća ne nosi kao značku.

- Vjerujte mi, nije floskula, kada kažem da mi u privatnom životu, više od svih tih priznanja, znači kada dođem u neku novu sredinu gdje nitko ne zna tko sam ja, gdje sam slabiji u onome što zajedno radimo, a opet me prihvaćaju i ti ljudi žele moje društvo. Kada sam počeo s baletom, a imao sam tada 45 godina, nisam strahovao što će mi kolege s fakulteta reći, prijatelji, strahovao sam da ću smetati ostalima, da neću biti na njihovoj razini vještine. Ipak, prihvatili su me. Ali uvijek sam bio takav, uvijek sam izlazio iz svoje zone komfora – govori Pale.

Uokvirena priznanja nećemo naći ni u njegovom fakultetskom kabinetu. Naći ćemo sliku njegovih dviju kćeri, ali i hrpetinu stare tehnike koju, kako priznaje, skuplja kao hrčak. Strahuje da će, kada ga jednom s fakulteta potjeraju u mirovinu, svu tu starudiju izbaciti. Dječačkim elanom spretno izvuče stari floppy disc iz ormara težak barem deset kilograma, a onda pokazuje i memorijski disk, “hard” veličine manjeg televizora. Kupio ga je, kaže, 80-ih u SAD-u za ljutih 50 dolara, a ima kapacitet od 5 MB (to je danas veličina jedne pjesme koju skinemo s interneta).

- I danas me ta tehnologija fascinira. Uvijek govorim svojim studentima, zamisli stari telefon, digneš slušalicu, pritisneš brojeve i možeš razgovarati s nekim na drugoj strani zemaljske kugle. Tvoj glas u tom trenutku prolazi kroz deset različitih telefonskih centrala, kroz žice, kabele, optiku, satelite. Mene to fascinira, ja se sav uzbudim... – govori.

Zagreb, 120220.
Profesor na FER-u Predrag Pale, fotografiran u prostorima fakulteta.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / CROPIX
Predrag Pale

Tehnološki distopičar

Fascinacija tehnologijom traje od dječačkih dana. Njegov otac je 60-ih bio jedan od rijetkih zagrebačkih inženjera koji je znao konstruirati elektroencefalograf, uređaj za snimanje mozga. Izgraditi takvu napravu bilo je teže nego danas lansirati satelit u orbitu. Njegov je otac u njemu poticao ljubav prema tehnologiji pa mu je još u srednjoj školi kupio prvi mikroprocesor. Bilo ih je tek nekoliko u Zagrebu. Pratilo ga je to do studentskih dana, magisterija, pa sve do pokretanja CARNeta.

Danas, priznat će, postao je tehnološki distopičar. Užasnut je kada vidi koliko nam tehnologija, zapravo, malo pomaže. Postavlja nam retoričko pitanje - “kada svu zabavnu elektroniku maknete iz stana, što vam ostaje? Ništa! Kako vam zapravo služi? Nikako”. Na FER-u, od idućeg semestra, predavat će predmet “Ambijentalna inteligencija”. U suštini radi se tu o “smart home” tehnologiji. Prema njemu, takva nam tehnologija već sada može pomoći – upaliti, ugasiti grijanje, svjetlo, mogli bismo imati senzore u WC školjci koji bi analizirali kada imamo bakterije ili kemijsku neravnotežu u organizmu. Ipak, čovjek je izabrao da tehnologiju koristi samo za zabavu.

- Internet. Vrelo znanja na kojem možemo naučiti programirati, peći kolače ili svirati gitaru, ali mi odabiremo gledati serije. Sve upućuje na to da ćemo uskoro komunicirati preko sličica, stripova bez riječi, ono što mladi zovu “meme”. Gledat ćemo videozapise koji će trajati maksimalno dvije sekunde, ne više, jer tolika će nam biti razina pažnje koju ćemo moći održati – predviđa Pale dodajući da na to nećemo morati dugo čekati, pet, najviše deset godina.

Na čemu temelji takva predviđanja? Kaže da je to sveprisutan trend. Već sada skraćujemo riječi u neke neobične kratice (LOL) jer se ljudima ne da mučiti s kvalitetnim verbalnim komuniciranje. Mlađe su generacije, zbog virtualnog komuniciranja, time najviše pogođene. Napravite eksperiment, kaže, pitajte bilo kojeg šesnaestogodišnjaka da vam prepriča film koji je zadnji pogledao. Rijetko koji će uspjeti suvislo, u pet rečenica, prepričati što je pogledao, tvrdi.

Dodatan je problem, nastavlja, i to što su tehnolozi ignorirali psihologiju. Zato nitko nije predvidio dvije stvari koje danas dominiraju ljudskim životima – mobitel i Facebook.

Zagreb, 120220.
Profesor na FER-u Predrag Pale, fotografiran u prostorima fakulteta.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / CROPIX
Predrag Pale

- Čovjek traži društveno prihvaćanje, prema Maslowljevoj hijerarhiji potreba, a tu potrebu može zadovoljiti u nekoliko sekundi preko Facebooka. Objavi sliku kako se lijepo počešljao i odmah dobije lajkove. Eto, instantno društveno prihvaćanje. To je, naravno, problem. Posebno ako nam to poremeti sustav vrijednosti. Isto kao i ono što se zove “reklamokracijom”. Da bih bio netko, treba li mi majica sa znakom, putovanje na drugi kraj svijeta ili najnoviji mobitel? Želim li ja to uopće ili me svaki dan bombardiraju onim što bih trebao željeti? - opominje.

Pale se prisjeća kada je 90-ih vidio prvi mobitel. Bilo je to kada ga je na stol, na jednom sastanku, stavio ondašnji ministar prometa, a poslije šef HT-a Ivica Mudrinić. Mobitel je bio veličine kofera. Nitko nije mogao zamisliti da će klinci u školu nositi takav kofer. Danas, veli, SIM kartica u našim mobitelima, na kojoj držimo telefonske brojeve, ima brzinu procesora i memorija jaču od njegovog prvog PC-a iz 1985. Velika je zabluda stoga kada kažu da su “mladi vješti u korištenju tehnologije”. Nisu oni vješti, smatra, već nemaju straha od tehnologije, a to nije isto. To ne znači da je znaju koristiti.

- Studenti se šokiraju kada im kažem da zbog spajanja na otvoreni Wi-Fi mogu, prema sadašnjem zakonu, završiti u zatvoru na godinu dana. Za spajanje na bilo koji Wi-Fi na kojem nema šifre moramo imati odobrenje vlasnika, ali to nitko ne zna – govori.

Revolucionarne zamisli

Svako malo u razgovoru spomene svoje studente i poučavanje kao svoj životni poziv. Trenutno njegova predavanja sluša 800 studenata, uglavnom brucoši, ali nema studenta FER-a koji ga ne zna. Ima on i u obrazovanju revolucionarne zamisli. Otkriva nam ideju koju se nada da će uspjeti dovršiti za života, a koja se vrzma u njegovoj glavi zadnjih 20 godina.

- Bila bi web stranica, kao Wikipedia, ali zvala bi se “Do I know?”. Tamo će svatko moći ispitati koliko dobro zna bilo što. Na primjer, znam li napraviti generalku na automobilu, znam li ispeći palačinke, znam li sve što trebam da sam jedrim preko Atlantika, znam li derivirati matrice. To su kompjuterski generirani zadaci koji te tjeraju da sam procijeniš svoje znanje. Učitelji onda neće moći reći ja sam dobar učitelj, a ti si glup učenik. Nisu to zadaci za ocjenu, batali ocjenu, ako ideš jedriti Atlantikom, to je onda pitanje života i smrti. Takav alat još ne postoji na svijetu, a vjerujem da bi radikalno promijenio koncept učenja i poučavanja – zamišlja.

Vrijeme nam je u razgovoru pobjeglo. Pale nas suptilno upozorava da se mora spremati za put. Avion mu polijeće za šest sati. Na pitanje stigne li, od svih obveza i ideja koje se roje, uopće spavati, priznaje - nedovoljno, tek pet sati u prosjeku. A ima li vremena bavi se čime kada se ne bavi ničem, primjerice, rješavati križaljke, sudoku, odigrati partiju šaha. Veli ništa, njegov je posao kombinatorika, ne trebaju mu igre. Doduše, jedno je ljeto, prepričava, kada mu je bilo dosadno, umjesto rješavanja sudokua, razvio program za rješavanje sudokua.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. rujan 2024 02:06