Izdvojeno mišljenje

Venezuelizacija je naš put: pad standarda, neimaština, nestašice, hiperinflacija…

U roku od 2 do 4 godine ćemo gledati pokušaj formiranja prve prave populističke vlade
Zagreb i scene iz Caracsa, Venezulea
 Zvonimir Barišin / Christian Veron / Hanza Media

S obzirom na to da je grupa Borg diskreditirala samu sebe kroz nekoliko zaista bespotrebnih i neprihvatljivih poteza vezanih uz pripremu lex Agrokor, više nema puno smisla niti braniti širu sliku - državnu intervenciju koja je spasila velik broj hrvatskih tvrtki od kraha, a možda i od kaskadnog kolapsa cijelog ekonomskog sustava te ulaska u vrlo duboku recesiju. Više nisam optimist. Što bude, bit će. Kombinacija osobne pohlepe pojedinaca i nesmotrenosti politički odgovornih pokrenula je lavinu novog, groznijeg političkog populizma za koji mi se čini da se više ne može zaustaviti.

Nositelji tog populizma više nisu samo stranke s margina, nego i HDZ i SDP. Prognoziram da ćemo u roku od 2 do 4 godine gledati pokušaj formiranja prve prave populističke vlade, nešto slično onome što upravo s pažnjom pratimo u Italiji, samo primitivnije i opasnije. I to iz dva razloga: prvo, naši populisti bedastiji su od talijanskih, a hrvatske državne institucije puno su slabije od onih s Apeninskog poluotoka. Posljedično će Hrvatska postati najsiromašnija članica EU, i dugo ostati na začelju, osim ako se ne “spasimo” hitnim prijemom Srbije u obitelj europskih nacija. Kako napredujemo, u roku od 5 do 10 godina stići će nas i prestići čak i ta Srbija.

U zemlji u kojoj i premijer i predsjednica države javno pozivaju plaćene savjetnike neka vrate novac u iznosu koji će sami procijeniti da su ga nepošteno zaradili, mogu samo zaključiti da je zavladao sumrak zdrave pameti. Ok, postoji velik broj ljudi koji razumiju koliko je glupo tražiti od profesionalnih konzultanata da vrate novac koji su zaradili po ugovoru. Pošteno ili nepošteno, ali po ugovoru. Primjerice, na konferenciji Hrvatskog novčanog tržišta nakon pitanja moderatora tko bi vratio novac na poziv premijera i predsjednice, nitko od 200-tinjak okupljenih nije digao ruku. Logično. Međutim, sama činjenica da ni premijeru niti predsjednici nema tko reći kako je njihova teza o povratu novca ne samo naivna nego kardinalna greška, onda ova zemlja nema šanse krenuti u dobrom smjeru.

Ako premijer traži od nekog konzultanta da vrati novac, onda ga zapravo javno optužuje za kazneno djelo bez dokaza, a kako pritom, sudeći prema prepisci iz afere Hotmail, postoje ozbiljne indicije da je i osobno isti taj premijer znao tko je i kako pripremao lex Agrokor te birao savjetnike, ispada da je naš premijer kriminalizirao ne samo navodno sporne konzultante nego i svoju donedavnu potpredsjednicu te, u konačnici, samog sebe. Tezu možemo i drugačije formulirati: je li ikome ikad palo na pamet da zamoli lisice, koje je večer ranije svjesno pustio u kokošinjac, da vrate koke nestale preko noći, i još se svemu čudi kao pura dreku?

Zašto sam uopće kao građanin jedne europske, demokratske zemlje doveden u situaciju da moram zamišljati tu sliku?

To što je predsjednica podržala premijera u toj antilogici povrata novca samo je kontinuitet čudnog hrvatskog državništva. Ovi zadnji verbalni ispadi jako su me, naime, podsjetili na sada već slavnu izjavu Kolinde Grabar-Kitarović kojom je pokušala pravdati kupnju aviona starih 30 godina, izraubanih u borbenim akcijama:

“I ja bih najradije kupila Mercedes, ali si onda ne mogu priuštiti hranu i mnoge druge stvari”.

Kad sam čuo tu izjavu, upitao sam se zbog čega ste onda kupili Mercedese stare 30 godina, ako nemamo ni za hranu niti za “druge stvari”? Po čemu je to, ako nemamo za hranu, bolje kupiti staru kramu s “nišanom” na haubi od, recimo, kupnje novije i skromnije Škode Octavije koja će, barem, sigurno voziti još deset godina?

Zašto to čine?

Ma muljaju jer ne znaju bolje, a i ne muljaju nas dobro.

Predsjednica je bizarnom izjavom pokušala zamutiti činjenicu da smo pali na razinu bijedne afričke državice koja, naravno, nema za moderne avione pa “mudro” kupuje leteće krntije.

A to nam se, ljudi moji, gle čuda, sve događa zato što smo poslovično netalentirani za vođenje dosljedne ekonomske politike koja uvijek i svugdje počinje na održivoj fiskalnoj politici.

Pa nećemo mi pobijediti u bilo kojem ratu, niti si osigurati adekvatnu sigurnost s nekoliko vremešnih letjelica. Kad smo već kod državne sigurnosti, i premijeru i predsjednici preporučio bih da pročitaju rad Garyja Coxa sa Stanforda i Marka Dinececcoa sa Sveučilišta Michigan u kojem su istražili utjecaj fiskalne snage zemalja na (ne)uspješnost u ratovima od 17. do 20. stoljeća. Čudi li vas da proračunski podaci 10 europskih vojnih sila govore kako su kredibilni budžeti vodili mogućnosti kreiranja većih ratnih troškova te tako povećavali šansu za pobjedu?

Zapravo je to dosta prozaično: budemo li ratovali, neće nam pobjedu donijeti avionske ruine, nego održiva proračunska politika i iz nje proizašla financijska snaga. Reći ću nešto doista “bogohulno”: Domovinski rat dobili su ministri financija, a ne moj imenjak Šušak.

Kad sam jutros došao na posao, želio sam pisati o onome što me zaintrigiralo u knjizi Mariane Mazzucato “The Value of Everything: Making and Taking in the Global Economy” i počeo sam škrabati baš za ozbiljno, naprežući vijuge, a onda pomislio: ma koga to od policymakera u ovoj zemlji zaista zanima kako pomiriti vječni sukob ideja o državnoj inicijativi u ekonomiji s teorijom slobodnog tržišta, i zbog čega je sve jasnije da za održivi rast trebamo imati dobar balans državnih i tržišnih institucija? I kome to kod nas objašnjavati zašto je bitno shvatiti Mazzucatina zapažanja o povijesti računanja BDP-a kao ključne mjere državnog progresa? I zašto je dobro imati državu-poduzetnika kad su u pitanju inovacije te zašto treba poreznim obveznicima osigurati veće udjele u povratima, dokinuti rast monopola i svih “medvjeđih” kvazitržišnih pozicija? Neće u Hrvatskoj ionako biti ništa transformacije od eksploativno-ekstrativnih neuspješnih ekonomskih politika, jer se svi vodeći političari uporno pokušavaju udaljiti od bilo čega što možemo nazvati održivim, inkluzivnim razvojnim modelom.

Venezuelizacija je, bojim se, naš put - pad standarda, neimaština, nestašice, hiperinflacija… Odmah nakon sljedećih izbora. U mraku Balkana slijedit ćemo Albaniju kao svijetli primjer.

Zašto sam tako siguran? Pa nitko više doista ozbiljan neće se više upustiti u pokušaj upravljanja ovom zemljom.

Nitko nije ni primijetio da jedan od najuspješnijih poduzetnika pokušava javnost dozvati pameti, ali nitko ne čuje. Citirat ću ipak za kraj u ovom napadu očaja te Tedeschijeve, molećive apele, ali potpuno je jasno da niti njegovi vapaji ni na koji način više ne mogu upaliti:

“Ovu dramu kojoj svjedočimo nije zakuhala ni Vlada, ni mailovi, ni savjetnici, nego neodgovorna i neprofesionalna uprava… Prestali smo govoriti o tome tko je stvorio rupu od dvije milijarde eura. Jučer sam čuo jednog saborskog zastupnika iz oporbe koji je rekao pola milijarde nečega, kuna, eura. Iako nisam siguran da zna izbrojiti do 20. Gospodin očito ima potrebu govoriti bez razumijevanja sadržaja, i to je najveći problem našeg društva”.

Tedeschi je zaboravio reći da ozbiljnih problema s razumijevanjem sadržaja imaju i oni koji raspolažu s nekoliko desetaka savjetnika i cijelom vojskom državnih službenika koji rade za njih: i predsjednik i predsjednica.

Jao, dakle, nama.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 08:23