Kad se u Hrvatskoj pojavi projekt od 50 milijardi dolara, prvi refleks javnosti nije oduševljenje, nego sumnja. I to je, zapravo, zdravo. Zemlja koja je vidjela previše velikih maketa, previše svečanih najava i premalo realiziranih industrijskih čuda ima pravo pitati: je li Pantheon u Topuskom stvarna razvojna šansa ili još jedna velika priča koja dobro izgleda na prezentaciji?
No nakon predstavljanja projekta otvorilo se jedno pitanje koje nije ni PR ni politika, nego čista fizika: odakle struja?
Pantheonov AI podatkovni centar najavljen je s priključnom snagom od jednog gigavata. To je brojka koja zvuči gotovo apstraktno, ali u hrvatskim okvirima znači golemo novo opterećenje. Zato se u javnosti odmah pojavila bojazan: može li hrvatska prijenosna mreža uopće izdržati takav zahvat? Hoće li građanima zbog servera u Topuskom poskupjeti struja? I gradi li se u srcu Banovine tehnološki motor budućnosti ili energetski mastodont?
Ključ odgovora
Mario Gudelj, voditelj projekta Pantheon AI, tvrdi da je ključ odgovora u infrastrukturi koja se ne gradi usput, nego prije svega ostalog.
"Uvjet za priključenje podatkovnog centra Topusko na hrvatsku prijenosnu mrežu jest izgradnja nove trafostanice 400/33 kV Topusko i četiri nova 400-kilovoltna dalekovoda ukupne dužine oko 280 kilometara. Bez toga nema projekta", kaže Gudelj.
To je važna rečenica jer mijenja logiku rasprave. Pantheon se ne bi, prema sadašnjem planu, samo prikopčao na postojeću mrežu i povukao gigavat električne energije kao da je riječ o još jednom industrijskom pogonu. Investitor najavljuje ulaganje veće od 400 milijuna eura u prijenosnu infrastrukturu: novu trafostanicu, najjaču u Hrvatskoj, i dalekovode prema velikim čvorištima prijenosne mreže - Tumbri, Žerjavincu, Melini i RHE Velebitu.
Drugim riječima, projekt ne traži samo energiju. On donosi i mrežu.
Tu počinje polemika. Kritičari pitaju zašto bi hrvatski elektroenergetski sustav bio prilagođen jednom privatnom podatkovnom centru. No odgovor investitora glasi: zato što se ta infrastruktura ionako nalazi u planovima HOPS-a, a Pantheon bi je samo ubrzao i platio vlastitim novcem. Time bi, tvrde, novac HOPS-a ostao za druge zahvate, dodatna ojačanja mreže i investicije koje Hrvatska svakako mora provesti ako ozbiljno misli govoriti o zelenoj tranziciji.
"Ta ulaganja nisu izmišljena zbog Pantheona. Ona su dio logike razvoja prijenosne mreže. Razlika je u tome što ih ovaj projekt može ubrzati i financirati privatnim kapitalom, a infrastruktura nakon izgradnje ostaje na raspolaganju hrvatskom elektroenergetskom sustavu", kaže Gudelj.
Najvažniji energetski argument u korist Pantheona nije, dakle, sam podatkovni centar, nego ono što on ostavlja iza sebe. Četiri nova 400 kV dalekovoda stvarala bi dodatne prijenosne pravce i dvije nove 400 kV petlje. To znači veću sigurnost napajanja samog centra, ali i stabilniju mrežu za druge potrošače. Posebno je važno da bi se time olakšao prijenos električne energije iz Dalmacije prema središnjoj i sjeverozapadnoj Hrvatskoj, gdje je potrošnja veća, a mrežna ograničenja često postaju kočnica novih projekata.
A to nas dovodi do obnovljivih izvora energije. Hrvatska ih voli spominjati u strategijama, konferencijskim govorima i europskim planovima, ali stvarnost je tvrđa: bez mreže nema ni zelene tranzicije. Solarne i vjetroelektrane mogu biti projektirane, financirane i spremne, no ako se nemaju gdje priključiti, ostaju razvojna mogućnost, a ne stvarna proizvodnja.
Zato Pantheon može biti "boost" za energetiku: ne zato što će sam po sebi spasiti hrvatsku mrežu, nego zato što bi mogao ubrzati priključenje novih obnovljivih izvora. Gudelj navodi da bi ojačanja mreže mogla otvoriti prostor za više od 5 GW projekata obnovljivih izvora koji su realizirani ili u različitim fazama pripreme, ali ovise o prijenosnim kapacitetima.
Mogao bi biti prekretnica
Ipak, treba biti pošten: podatkovni centar nije energetski anđeo. On će trošiti goleme količine električne energije. Svaka tvrdnja da projekt neće imati nikakav utjecaj na sustav bila bi jednako neozbiljna kao i tvrdnja da će zbog njega Hrvatska ostati bez struje. Istina je, kao i obično, manje dramatična, ali zahtjevnija.
Zato raspravu o Pantheonu ne treba svesti na navijanje. Nije dovoljno reći: ovo je najveća investicija u povijesti Hrvatske, pa je svaka kritika zlonamjerna. Ali nije dovoljno ni odmahivati rukom i tvrditi da jedan gigavat nužno znači katastrofu.
Pravo pitanje glasi: hoće li država znati ugovoriti, nadzirati i regulirati projekt tako da privatni interes proizvede javnu korist?
Ako odgovor bude "da", Pantheon bi mogao postati prekretnica - ne samo za Topusko nego za hrvatsku energetiku. Ako odgovor bude "ne", ostat će još jedan dokaz da smo veliki u najavama, a mali u izvedbi.
Za sada je jasno samo jedno: Hrvatska u eru umjetne inteligencije, velikih podatkovnih centara i zelene industrije ne može ući s mrežom koja se razvija jučerašnjim tempom. Pantheon zato nije samo pitanje jednog investitora. To je pitanje želi li Hrvatska biti zemlja koja se boji velikih projekata ili zemlja koja ih zna pretvoriti u infrastrukturu za sve.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....