Pad Ivane D označava konačni kraj ideje o bušenju nafte u hrvatskom Jadranu

U promišljanjima o perspektivama uloge nafte kao najvažnijeg svjetskog energenta često se citira legendarna izjava nekadašnjeg saudijskog ministra nafte, šeika Ahmeda Yamanija kako "kameno doba nije prestalo zbog nedostatka kamena, pa će i doba nafte završiti puno prije nego što nam je nestane". Iako postoje ozbiljne sumnje oko toga je li Yamani doista pravi autor te misli, njezin meritum je neporeciv: kombinacija tehnološkog napretka, nužnosti borbe protiv klimatskih promjena i zazora javnosti prema mogućim ekološkim incidentima natjerat će nas da naftu ostavimo u zemlji. No, taj se proces neće odvijati jednakom brzinom u svim dijelovima svijeta. A niti planirano. Nakon ovotjedne havarije Inine plinske proizvodne platforme Ivana D u sjevernom Jadranu teško je vjerovati da će dosad neotkrivene, a po svemu sudeći znatne, rezerve ugljikovodika u podmorju hrvatskog dijela Jadranskog mora ikada biti eksploatirane. Utoliko, u simboličkom pogledu, jedna era je završila.

Mogući novi ciklus istraživanja, a potom konzekventno i eksploatacije, ugljikovodika na Jadranu već desetak godina je iznimno kontroverzna tema u Hrvatskoj. Golemi napori u njegovo pokretanje uloženi su u vrijeme Vlade Kukuriku koalicije i ministarskog mandata Ivana Vrdoljaka. Nakon godina potpune hibernacije tog sektora, u relativno kratkom periodu država je reformirala zastarjelo zakonodavstvo, preuzela kontrolu nad postojećim seizmičkim podacima, organizirala dodatna snimanja podmorja naprednijom tehnologijom, osnovala novu Agenciju s ciljem boljeg upravljanja nacionalnim ugljikovodičnim i geotermalnim resursima, te raspisala međunarodni natječaj za 29 istražnih polja, većinom na području slabo istraženog srednjeg i južnog Jadrana. Na koncu je prikupljeno šest ponuda, za ukupno 15 istražnih prostora, a uz domaću Inu, na natječaj su se javile i ozbiljne međunarodne kompanije poput američkog Marathona, talijanskog ENI-ja i austrijskog OMV-a. Ipak, Vrdoljakove senzacionalističke najave o tome da će Hrvatska postati "mala Norveška" nisu se ostvarile. Nakon što je sredinom 2015. došlo do naglog pada cijena nafte na svjetskom tržištu, Amerikanci i Austrijanci su se naglo povukli iz projekta. Na skorim izborima Kukuriku koalicija je izgubila vlast, a njihovi nasljednici u Banskim dvorima projekt su zapravo stavili ad acta.

Ideji "bušenja Jadrana" zapravo je presudio negativan stav javnosti, uvelike generiran kroz intenzivnu javnu raspravu koja se o toj temi vodila kroz veći dio 2014. godine. Na jednoj strani te rasprave stajali su ekološki aktivisti, turistički iznajmljivači, Katolička crkva i dobar dio lokalnih političara u jadranskim općinama i gradovima koji su upozoravali na neprihvatljiv rizik od izljeva nafte, te posljedične štete za prirodu i najvažniju hrvatsku gospodarsku granu. Na suprotnoj strani stajali su oni - među kojima i potpisnik ove kolumne - koji su argumentirali kako je potpuno neracionalno da Hrvatska odustaje od eksploatacije svojih rezervi kad u talijanskom dijelu Jadrana ima 1358 istražnih bušotina, 110 proizvodnih plinskih bušotina i 38 naftnih, a Italija na istoj površini Jadrana ima 15 puta veće otkrivene dokazane rezerve ugljikovodika i 5 puta veću proizvodnju. Iako elementarna logika nalaže da u takvoj situaciji Hrvatska ne ostvaruje nikakvu korist, ali svejedno snosi rizik (i to rizik koji je potpuno izvan njezine kontrole), kako to obično biva u javnim diskusijama, osjećaji su prevladali nad racijom. Povijesni je kuriozitet da je konačni impuls za okretanja klatna javnog mnijenja prema negativnom sentimentu o bušenju Jadrana dao pokojni Oliver Dragojević kada se uključio u kampanju na strani ekoloških aktivista.

Odonda se situacija u Jadranu nije popravila. Referendum o zabrani bušenja u Italiji je propao, u Crnoj Gori su krenula istražna bušenja, a u Albaniji su također dodijeljene koncesije za "off-shore" projekte. Ipak, te činjenice past će u drugi plan vijesti o padu Ivane D. Tijekom sljedećih mjeseci istraga će detaljno analizirati sve aspekte tog događaja, pronaći će se vjerojatni uzrok, preispitati djelovanje sigurnosnih mehanizama, izvući preporuke za budućnost. Čak i da konačni rezultati istrage pokažu besprijekoran rad svih sigurnosnih sistema i izostanak bilo kakvog značajnijeg negativnog utjecaja na okoliš, u široj percepciji javnosti dojam se neće promijeniti.

Uostalom, ako danas čak i prekaljeni naftaši poput Davor Šterna ovu nesreću komentiraju sarkastičnim primjedbama o tome kako se "sad vidi koliko je sigurno bušenje u Jadranu", što očekivati od građana bez ikakvih znanja o naftnom inženjerstvu.

Era nafte vjerojatno se i sama po sebi bliži kraju zbog brze ekspanzije elektromobilnosti u transportnom sektoru i jačih okolišnih normi koje ograničavaju njezinu upotrebu u svim drugim namjenama, no odustajanjem od ideje razvoja novih nalazišta u Jadranu Hrvatska je de facto pristala na trajnu ulogu gotovo apsolutnog uvoznika tog energenta. Ta činjenica bi trebala potaknuti bržu zelenu tranziciju, no imat će i vrlo konkretan makroekonomski trošak. Zaštitu Jadrana od havarije sada treba osigurati utjecajem na proizvodne kapacitete susjednih država. Možda nam u tom pomogne najavljeno proglašenje Isključivog gospodarskog pojasa? Sarkazam je namjeran.