Ministar Zdravko Marić ipak je mogao ponuditi nešto više

Kad malo pustite da vam se slegnu dojmovi o novom nastavku poreznih reformi, čini se da je ovaj put ministar Zdravko Marić ipak mogao ponuditi nešto više. Nekako mi se, naime, čini da je trebalo zrno više hrabrosti za značajnije unapređenje poreznog sustava. Neću Mariću prigovarati zašto nije hrabrije išao na jednostavno rezanje najviše stope poreza na dohodak i dalje dizanje ljestvice neoporezivog dijela dohotka, nego je petljao s poreznim oslobođenjima za mlađe od 30 godina, čime je pak zašao na neistražen i, vjerujem, opasan teritorij dobne diskriminacije poreznih obveznika; pustimo sad to. No najava blagog dodatnog povećanja oporezivanja duhanskih proizvoda i zašećerenih pića mogla je proći bez te već poslovične Marićeve radikalne umjerenosti. Nije to povećanje trebao ostaviti na razini spašavanja ministra zdravstva, koji je, bojim se, postao prepoznatljiv jedino po apsolutnoj nesklonosti reformama. Trebao je Marić otići korak dalje.

Dodatno povećanje poreznog opterećenja na duhanske proizvode, zapravo, ne treba posebno komentirati. Velik rast poreznih tereta na štetne duhanske proizvode sigurno će se dogoditi, ali bi bilo dobro da se dogodi što prije, baš kao i u ostalim zapadnim demokracijama. Kad se govori o blagom povećanju da se tobože ne bi napravilo velike štete na tržištu, valja i dodati da nema tu kod nas u Hrvatskoj naročitog tržišta. U Hrvatskoj se cijelo vrijeme radilo o duhanskom monopolu ili oligopolu koji je svoje privatne kratkoročne profite dobivao nauštrb javnog zdravstvenog sustava dugoročno mu gomilajući enormne troškove. Ukratko: porez na duhanske proizvode dizati što prije i što više.

Kako kod duhana nema misterije, nešto više prostora treba posvetiti začudnom javnom relativiziranju dizanja poreza na previše slatka pića. Jasno je da, recimo, Hrvatska udruga poslodavaca uvijek mora štiti interese svih svojih članica, ali reći da po drugim zemljama već ukidaju “slatke poreze” jer nisu donijeli značajne koristi dok su istodobno ugrozili konkurentnost domaće industrije nekako zvuči baš kao brkanje teza o tome što bi trebali biti nacionalni prioriteti. I reći ću, premda će zvučati patetično: osebujni stav relativno malih hrvatskih poslodavaca suprotan je dugoročnim interesima čovječanstva, ljudske vrste kao takve, a ne samo interesima Hrvatske.

To što suvremeni Homo sapiens u prosjeku konzumira zastrašujuće količine proizvoda koji su pretjerano zašećereni problem je koji mora riješiti cijelo čovječanstvo. Mozgovi suvremenih ljudi pozitivno reagiraju na slatko zbog istih onih moždanih impulsa koji su našim precima lovcima-skupljačima govorili da je dobro da pojedu slatke bobice ili komad voća kao najbolju moguću hranu za mozak. Međutim, osim temeljnog impulsa ugode, metabolički učinci bobica iz prirode nemaju nikakve veze sa suvremenim valovima šećera koje u svoju krv unosimo konzumirajući slatkiše i zašećerena pića.

Te količine slatkog ljudski unutrašnji organi i krvožilni sustav ne mogu podnijeti. Najočiglednije su posljedice pretilost i, posljedično, dijabetes. I pretilost i dijabetes uzrokuju cijeli niz drugih, pa i vrlo strašnih bolesti. Početna inzulinska rezistencija stanica u perifernim dijelovima tijela šećeraša s vremenom se pretvara u niz dramatičnih problema. Glaukom, otkazivanje bubrega, moždani ili srčani udar, male ranice na rukama ili nogama koje se zbog nedostatka cirkulacije pretvaraju u nakupine gnoja... vjerojatno su najpoznatije posljedice dijabetesa. Šećeraši koji nisu u stanju dobro regulirati razinu šećera u krvi načinom života i propisanom terapijom neće puno bolje proći u životu nego što prolaze pušači. Pa ipak, na jako zašećerenim sokovima proizvođači ne moraju objavljivati dramatična upozorenja s fotografijama amputiranog palca na nozi, amputirane natkoljenice te raspadajućeg batrljka nakon natkoljenične amputacije koja više, zapravo, nije ni mogla pomoći onemoćalom organizmu šećeraša. Ovo je, naime, vrlo poznat scenarij razvoja komplikacija kod šećeraškog stopala, koje svakodnevno gledaju doktori i sestre u svim hrvatskim bolnicama. Ako šećeraš iznenada umre od, recimo, srčanog udara ili plućne embolije kao posljedice lošeg općeg stanja krvožilnog sustava, može se u velikom broju slučajeva smatrati srećkovićem. Bit će pošteđen godina i godina nekvalitetnog života i, vrlo vjerojatno, sporog umiranja u mukama.

Ljudi i dalje funkcioniraju po dnevnim instinktima lovaca-skupljača čiji mozgovi pozitivno reagiraju na ugodu koju proizvodi konzumacija slatkog, a s druge strane pate od ozbiljne temporalne disfunkcionalnosti: nisu se u stanju identificirati s vlastitim problemima u budućnosti neovisno o tome radi li se tu o zdravstvenim problemima ili pak egzistencijalnim problemima neke druge prirode. I tako suvremeni Homo sapiens sebi i svojoj djeci u usta trpa brda slatkiša i slatkih pića koji generiraju nevjerojatne posljedične troškove u zdravstvenom sustavu jer, nema tu medicinske dileme; tko pretjeruje sa slatkim, ima teške zdravstvene posljedice.

Ako stoga govorimo o porezu na previše slatka pića, onda gospodi u HUP-u treba biti jasno da je ekonomska računica društva doista u tome da doslovno ubije i uvoznike i domaću industriju previše slatkih pića da bi realizirala ogromne dugoročne uštede u zdravstvenom sustavu. Puno je jeftinije spriječiti nego skupo liječiti.

Jeste li znali da Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) procjenjuje da će gubitak BDP-a na direktnim i indirektnim troškovima vezanima uz dijabetes između 2011. i 2030. godine dosegnuti 1,7 bilijuna dolara? Jeste li znali da se broj šećeraša od osamdesetih do sredine ovog desetljeća učetverostručio i da danas planetom šeće više od pola milijarde dijabetičara?

Tu zdravstvenu pošast treba zaustaviti. Procjene WHO-a govore da dizanje cijena slatkih pića od 20 posto donosi smanjenje potrošnje od 20 posto, a poznato je da konzumiranje jako zaslađenih pića podiže rizik obolijevanja od dijabetesa tipa 2 za 26 posto.

Zdravlje milijuna i milijuna bit će spašeno, a milijarde ušteđene.

Na Marićevu mjestu ne bih podlegao relativiziranju prema kojem viši porez na slatka pića nema baš smisla jer na policama dućana ostaju razni keksi ili slatki jogurti bez tog poreza. Treba jasno reći da doista treba prvo udariti na jako zaslađena pića jer su najozbiljniji problem: jedna limenka gaziranog pića u prosjeku ima 10 žličica šećera. To je proizvod s izrazito visoki glikemijskim indeksom, što znači da ekstremno brzo prenosi šećer u krv. Nikako nije isto pojesti čokoladu ili sladoled (s relativno niskim glikemijskim indeksom iako sadrže dosta šećera) ili popiti zašećereno-obojenu vodicu koju nazivaju voćnim čajevima.

Zaključno moram priznati da mi je poprilično nejasan i argument poslodavaca prema kojem porez na slatko nije imao učinke tamo gdje se uveo pa se sada ukida. Ta je generalizacija gora od simplifikacije prema kojoj se u prvi plan stavila ugroženost domaće industrije.

Uvođenja poreza na slatko relativno je nov trend u zemljama zapadne hemisfere te je “empirijski zaključak” o nekakvom neuspjehu donesen i prije nego što je moglo proći racionalno razdoblje empirijske evaluacije učinaka tzv. sugar taxa. U staroj dami Velikoj Britaniji o tom su porezu počeli govoriti tek lani, a ideja je relativno nova i u velikoj Francuskoj. Finci i Mađari s tim su poreznim eksperimentom krenuli 2011., Meksiko 2014., a čak su i pojedine lokalne sredine u Sjedinjenim Državama, gdje su doista skloni nezdravoj hrani, počeli u novije vrijeme zakonski obračun sa šećerom. Drugim riječima, ako deseci tisuća godina evolucije nisu uspjeli ljudsko tijelo prilagoditi ogromnim količinama šećera, s kojima se, zapravo, susrelo tek u zadnjih nekoliko stotina godina, dajmo suvremenoj poreznoj regulativi kojoj je cilj smanjiti konzumaciju preslatkih prehrambenih proizvoda barem dva-tri desetljeća prije nego što donesemo konačnu ocjenu i, naravno, dignemo joj - palac gore.