Kako je Državna revizija u prodaji državnih dionica Kraša otkrila duboku državu

Tajna privlačnosti teorija urota je u njihovoj jednostavnosti. Kao rješenje neke kompleksne jednadžbe s nizom nepoznanica - kakve životne situacija obično i jesu - teorije urote u pravilu nude jednoznamenkasti broj.

Kada tomu nije tako, pa predloženi logički sklop jednostavno ne paše, onda se tu redovito pojavljuje mistični bog iz mašine. Jedan od takvih famozna je "duboka država", pojam koji je u hrvatski javni prostor prvo unijela HDZ-ova desnica u doba Tomislava Karamarka, nastojeći u imaginariju građana konstruirati strah od nevidljivog, ali moćnog neprijatelja čiji utjecaj i moć prožima sve razine državnih institucija i struktura.

Takva potpuno nedefinirana "duboka država" mogla je teoretski biti okrivljena za sve loše što se građaninu može u životu dogoditi, od gubitka posla, preko donošenja zakona s kojima se ne slaže, do poraza njegova omiljenog nogometnog kluba. Poput Bigfoota, Groznog snježnog čovjeka ili El Chupacabre, "duboka država" pretvorena je u omniprezentno strašilo, čudovište iz ormara s kojim su se svi u životu navodno susreli, iako ga nitko zapravo nikad nije vidio.

A nije ga vidio zato što je pred njime zatvarao oči. Jedna poprilično dobro dokumentirana pojava duboke države tako se ovih dana pojavila u izvještaju Državne revizije koji je poslan Saboru. Radi se o reviziji učinkovitosti prodaje dionica Hrvatskog mirovinskog investicijskog društva. Riječ je o državnom investicijskom entitetu, čiji je vlasnik Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, a koje upravlja Kapitalnim fondom. Kapitalni fond je zatvoreni alternativni investicijski fond s privatnom ponudom. Pojednostavnjeno rečeno, to je državni investicijski fond osnovan s idejom da upravljanjem portfeljom najvrednijih i najlikvidnijih dionica koje država posjeduje ostvari prihod za prvi mirovinski stup. Koliko je ta misija ispunjena i koji je uopće smisao postojanja Kapitalnog fonda tema je za sebe, no ovdje je zanimljivo da je Državna revizija analizirajući 28 transakcija u kojim je Fond prodavao dionice iz svog portfelja u razdoblju između 2016. i 2018. utvrdio da u pet slučajeva tim transakcijama nisu ispunjeni deklarirani ciljevi fonda. I o svakom od tih pet slučajeva mogao bi se napisati zaseban članak, no ovdje se ipak bitno koncentrirati na slučaj gdje je Kapitalni fond prodao oko 94 tisuće dionica Kraša. A prodao ih je samom Krašu.

Ugovor je zaključen u veljači 2016., a dionice su prodane po cijeni od oko 500 kuna po dionici. Kako danas utvrđuje Državna revizija, prosječna cijena trgovanja dionicom Kraša na Zagrebačkoj burzi od početka 2014. (kad je Fond donio odluku da ide u prodaju) do konca veljače 2016. iznosila je 516 kuna, a u istom razdoblju dosegnula je cijenu od 530 kuna. Već se tu otvara jasna sumnja da je državni fond u ovoj transakciji prošao loše, no najsporniji detalj - prema revizorima - krije se u činjenici da su državne dionice Krašu prodane svojevrsnom izravnom pogodbom, transakcijom izvan uređenog tržišta kapitala. Koje je bilo opravdanje za to nejasno je ako se zna da je u to vrijeme Mesna industrija Pivac poprilično aktivno kupovala Kraševe dionice na tržištu ne skrivajući ambiciju da preuzme tvrtku.

To im je i pošlo za rukom prošle godine, nakon žestoke licitacije sa srpskim tajkunom Nebojšom Šaranovićem u kojoj je Kraševa dionica dosegla cijenu od 1090 kuna. Dakako, bilo bi populistički sad s naknadnom pameću kritizirati državni fond što dionice u Krašu nije držao do tog skoka cijene, ali je nužno zahtijevati odgovore zbog čega nije 2016. napravljen napor da se kroz licitaciju dva zainteresirana kupca poveća prodajna cijena.

Nakaradni detalj koji se u tom kontekstu može pročitati u izvješću revizora jest taj da je baš interes Pivca kao generator likvidnosti dionice Kraša 2014. naveden kao argument odluke da se dionice iz Kapitalnog fonda prodaju, da bi onda dvije godine poslije ugovor bio sklopljen izravnom pogodbom sa samim Krašom uz obrazloženje da Pivac "nije iskazao interes za kupnju".

Kako je interes nestao, može se zaključiti iz tadašnjih medijskih izvještaja o toj transakciji, koja je unisono opisana kao operacija kojom su Kraševi radnici/dioničari - pod vodstvom moćne prokuristice Marice Vidaković - blokirali Pivčevo preuzimanje.

Pa ipak, interes državnih institucija i politike za sumnjive aspekte ovog posla - s iznimkom tadašnjeg saborskog zastupnika Ivana Lovrinovića - potpuno je izostao. Hoće li se to promijeniti nakon službenog nalaza Državne revizije? Sama sumnja da se kroz djelovanje neke državne institucije ili kompanije pogodovalo nekom specifičnom ulagaču ili grupi ulagača, te da su u tom procesu porezni obveznici oštećeni u normalnim bi okolnostima bila barem povod da netko podnese prijavu nadležnim tijelima. Činjenica da u Hrvatskoj nema niti prijave jasno svjedoči u kakvoj državi živimo. Dubokoj.