Donosi li novi proračun bolji život građanima?

Proračun 2020.: korektan, ali ne i ambiciozan, naslov je komentara u subotu. Korektno i ne previše ambiciozno, kao i sam proračun. Jesmo li ikada za neki proračun zaključili da je dobar, ili barem odgovarajući? Jesmo li zaključili da upravo takav kakav jest odgovara našoj učinkovitosti, znanju i sposobnostima da zarađujemo? Je li vojska političkih, financijskih i ekonomskih analitičara ijednom upozorila na činjenicu da zarada države znači malo ako se ne temelji na nekoj novoj, dodanoj vrijednosti koju su stvorili građani i njihov biznis, kojom ćemo zakoračiti korak unaprijed?

Ne. Svake godine na kraju listopada čitamo i slušamo o tome kako je državni proračun za sljedeću godinu “stabilizirajući, ali nedovoljno reformski”, kako je “premalo ambiciozan”, previše okrenut štednji, premalo rastu, kako je restriktivan ili kako se iz njega ne mogu iščitati reforme. Gledajući tko je dobio više, pokušavamo odrediti kakva će nam biti politika sljedeće godine, a onda pokušavamo izvući jedini važan zaključak: hoćemo li zahvaljujući takvoj politici živjeti bolje ili lošije nego danas.

To samo po sebi nije pogrešno, proračun doista jest odraz političkih namjera državnog vrha, skrojen u izvršnoj vlasti, serviran Saboru kao zakonodavnoj, da ga usvoji nakon gomile predloženih, politikom generiranih, amandmana, ali bez previše razumijevanja. Takav pristup, međutim, neće nas dovesti do željene promjene nabolje.

Znamo li primjerice danas kada će i na koji način država napokon početi uplaćivati svoj zaostali dug zdravstvenom sustavu? Hoće li nam iz škola izlaziti bolji stručnjaci nakon što linearno podignemo koeficijent za plaće nastavnicima? Koliko dugo država može izdržati stalnu pomoć nereformiranom mirovinskom sustavu, uz paralelni mirovinski sustav za povlaštene, čije se mirovine isplaćuju izravno iz proračuna?

To je samo nekoliko odavno ukorijenjenih, stotinama puta opisanih, ali nikad riješenih sistemskih problema o kojima ovisi uspjeh državne financijske politike, Hoće li zastupnici u Saboru ovaj put ustrajati u raspravi dok se ne donese najbolja odluka? Je li ijedan od zastupnika dovoljno stručan da, osim što će ukazati na svima odavno vidljivu rupu, predloži u praksi provedivo rješenje barem za jedno od ta tri pitanja, ako ne za ovaj, onda za sljedeći proračun?

Možda je to netko od 19 članova saborskog Odbora za financije i državni proračun u čijem sastavu sjede dva bivša ministra financija (Ivan Šuker i Boris Lalovac), bivši ministar gospodarstva (Branko Grčić), ali i Zdenko Adrović kao šef krovne bankarske udruge i Željko Lovrinčević, vodeći ekonomski analitičar najjačeg ekonomskog think tanka u državi (Ekonomski institut Zagreb) kao “imenovani članovi”. Hoće li ih čelni ljudi Sabora pozvati da kao članovi odbora objasne sabornici zašto je proračun upravo takav, a ne radikalno drukčiji ili će, kao i dosad, nekoliko politički aktivnih članova Odbora uložiti osobne ili stranačke amandmane na dokument u čijoj izradi nisu sudjelovali, a članovi Odbora koji nisu izabrani zastupnici neće ni dobiti pozivnicu za veliku saborsku raspravu nego će svoj komentar proračuna dati u medijima, uz oštru ogradu vlastitog rada od politike.

Kad profesor Hrvoje Šimović s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu upozorava da se već dvadesetak godina ne mijenja osnovna struktura našeg proračuna, on postavlja najtočniju dijagnozu ne samo proračuna nego hrvatske politike općenito. Sve dok ne promijenimo način upravljanja državom, a to znači dok ne uspostavimo sustav osobne političke odgovornosti svih koji su uključeni u procese upravljanja, struktura državnih troškova neće se znatno promijeniti, a proračun će biti ekonomskom ciklusu prilagođena tabela poreznih prihoda, dužničkih obaveza države i davno zadanih troškova velikih javnih sustava. Malo je koja hrvatska vlada imala hrabrosti povući poteze kojima bi zagrizla u bolesno tkivo državne ekonomije. Andreju Plenkoviću i njegovu timu ne može se doduše zanijekati akcija Agrokor i brza nekonvencionalna prilagodba sustava koji se našao pred ozbiljnom preprekom, ali pitanje je bi li do takvog slijeda događaja došlo da se koncern, a onda posljedično i Vlada, pa i država u cijelosti, nisu našli suočeni s prijetnjom propasti najvećeg korporativnog konglomerata u Hrvatskoj.

Blaga zamjerka koja se mogla iščitati iz prvih reakcija na predstavljeni proračun, da je Vlada tek na kraju mandata počela razmišljati o politici plaća u javom sektoru, točna je samo djelomično. Sindikati i Vlada zadnju su korekciju plaća, jer nije točno da korekcija nije bilo i ranije, odrađene su kroz poreze, ostavili za uvod u izbornu sezonu koja je u Hrvatskoj duga i iscrpljujuća. Malo koja država živi u trogodišnjem izbornom stresu, plaće su vjerojatno najbolji alat za potkupljivanje birača. Istovremeno, njihov rast, kao i rast zaposlenosti, na vrhu su liste neispunjenih obećanja svih političkih garnitura u demokratskim državama.

I dalje vjerujem Zdravku Mariću, njegovu financijski ultrakonzervativnom, ali iskušano učinkovitom pristupu matematici državnih financija. Posao ministra financija, međutim, ograničen je širim okvirom državne politike, ali i neujednačenim ambicijama, znanjem i osobnim karakterom svakoga od koalicijskih partnera u izvršnoj vlasti, a tu, čini se, imamo ozbiljan problem.