Likvidnost i petlja

Banke imaju 32 milijarde kuna viška. Što to znači Hrvatskoj?

Banke već mjesecima "parkiraju" kod HNB-a, dnevni višak likvidnosti, ne manje od 20-ak milijardi kuna, ovaj tjedan i nakon intervencija s tečajem gotovo 32 milijarde kuna
Ilustracija
 Davor Zunic / Goran Mehkek / CROPIX / Ranko Suvar

Piše: Hrvoje Japunčić, predsjednik Uprave Decentia Advisory

Likvidnost, likvidnost i likvidnost. I petlja. Jednostavno, možda je teško vjerovati da smo u današnje vrijeme internetske povezanosti, informacija u realnom vremenu, dostupnosti analitičkih i istraživačkih materijala i dokumenata koji se bave provođenjem monetarnih i fiskalnih politika u vremenima "šokova", ponovno, nažalost, svjedoci da se primjerene odluke i odredbe u Hrvatskoj ili ne donose ili se donose s prevelikim zakašnjenjem.

Posljednja golema svjetska kriza iz 2008. godine, bez obzira sada na njezinu izvornost, pokazala je i dokazala da je ekspeditivno donošenje odluka, uz maksimalni fokus na likvidnosti gospodarskih i financijskih subjekata i sustava, prioritet top jedan. Zašto?

Prvo i osnovno, zato što se zna (empirijski i istraživački dokazano) da i u "mirnom" vremenu urednost tokova plaćanja i naplate omogućuju rast BDP-a i za 0,5 posto godišnje. Nije za bacanje, u hrvatskim okvirima gotovo dvije milijarde kuna. Nažalost, od 1990. pa sve do 2018. sustav neplaćanja bio je itekako nepotrebno dopušten i prisutan u našoj zemlji (u određenoj je mjeri i dalje prisutan).

Kriza iz 2008., odnosno provođenje i fokusiranost predstavnika razvijenih monetarnih i fiskalnih politika na osiguranje likvidnosti, i to ne samo financijskih tržišta i intermedijara, nego i realne ekonomije, omogućila je svima njima da puno brže i efikasnije izađu iz krize.

Što bi i kako to značilo u Hrvatskoj? S jedne strane, HNB bi se, kao što ipak sada radi, fokusirao na tečaj te direktno i indirektno na stanje financijskih intermedijara.

S druge strane, s obzirom na veličinu hrvatskog tržišta kapitala, mirovinski fondovi u mogućnosti su ovaj put konačno pokazati svrsishodnost dugoročnosti ulaganja (i) u vlasničke pozicije poglavito hrvatskih kompanija, a zajedno s HNB-om, recimo to tako, mogu i trebaju utjecati na elemente dužničkog dijela tržišta.

Dolazimo do treće najbitnije strane - poslovnih subjekata i realne ekonomije, poglavito privatnog vlasništva. Europska komisija trebala bi direktno/indirektno odobriti povećanje zaduženja Hrvatske. Vlada bi trebala dati garancije/jamstva naspram HBOR-a i HAMAG-a, a oni ih, pak, prenositi dalje. HBOR-HAMAG izdavati garancije/jamstva komercijalnim bankama. Komercijalne banke - poslovni subjekti otvaraju aranžmane - primjer "startnog" modusa: osiguranje likvidnosti u roku od osam dana; šest mjeseci počeka i obročna godišnja otplata (ponovno naglašavam "startni" prijedlog).

Koliko? Prema GFI podacima poslovanja subjekata za 2018. godinu (Finini podaci), moglo bi se uzeti, primjerice, skupinu poslovnih rashoda (materijalni troškovi, troškovi zaposlenika) mikro-malih-srednjih poduzetnika, podijeliti na/za "jedan kvartal" i za toliko dati jamstva HAMAG-u (pokrivanje mikro subjekata) te HBOR-u (mali i srednji poduzetnici).

Okvirno, ukupni rashodi skupine mikro-mali i srednji poduzetnici u 2018. iznosili su oko 414 milijardi kuna; jedna četvrtina u godini iznosi oko 103 milijarde kune, a neka je od toga oko 40 milijardi kuna za navedenu skupinu poslovnih rashoda, i to je konkretna injekcija likvidnosti.

Ima li "takvih" sredstava na računima banaka danas? Gotovo 80 posto da. Banke već mjesecima "parkiraju" kod HNB-a, dnevni višak likvidnosti, ne manje od 20-ak milijardi kuna, ovaj tjedan i nakon intervencija s tečajem gotovo 32 milijarde kuna. Bi li to značilo da bi poduzetnici odmah sve iskoristili? Zloupotrijebili? Smatram da ne, najmanje 90 posto poduzetnika znalo bi da su odobrena sredstva namjenska - za isplatu dohodaka, fiksnih troškova, plaćanje kreditnih rata...

U 21. stoljeću kada se velika većina transakcija vodi i evidentira elektronski, moguće je (po)pratiti, pa i retroaktivno, što je i kamo otišlo. No, ono što je najbitnije, "takvim upumpavanjem" likvidnosti prvo i osnovno kupuje se vrijeme u odnosu na medicinsko-epidemiološki razvoj situacije. Drugo, kupuje se vrijeme da se usporedo s osiguranjem likvidnosti pristupi određivanju smanjenja/ukidanja mnogih aspekata poreznog i drugog opterećenja svakodnevnog poslovanja. No, da se vratimo na "iznos". Efektivnih oko 40 milijardi kuna preračunato u odnosu na BDP (2019. oko 400 milijardi kuna) čini oko 10 posto BDP-a. Naravno, odmah će se postaviti pitanja je li to previše i zašto toliko.

Empirijska i stručna iskustva razvijenih zemalja pokazuju da su tijekom Prvoga ili Drugoga svjetskog rata razvijene zemlje "znale" upumpati i više od 25 posto svoga BDP-a (što znači za toliko i povećati svoj javni dug). No, opet stručno pokazano i dokazano, pa i na primjeru iz 2008. godine, takvo značajno upumpavanje likvidnosti omogućilo je puno brži ekonomski oporavak. A ovaj tjedan svjedoci smo da je, primjerice, razvijena Švicarska za direktnu likvidnost osigurala oko 6 posto svoga BDP-a, Ujedinjeno Kraljevstvo gotovo 15 posto i tako redom.

Da, iz prethodne matematike za Hrvatsku namjerno su izostavljeni "veliki subjekti" (za 2018. njih 360) jer se s njima, a s obzirom i na strukture vlasništva, provode zasebni, gotovo pojedinačni programi za održavanje i podržavanje likvidnosti. A komparacija sa svjetskim ratovima je dana jer se pandemija već vodi kao oblik svjetskih ratnih događanja.

Što bismo dobili takvom likvidonosnom injekcijom? Prvo i osnovno, omogućili bismo značajniji društveni i ljudski mir u ovim teškim epidemiološkim vremenima. Briga zaposlenika bila bi maksimalno usredotočena na osobno, roditeljsko i partnersko zdravlje, bilo bi znatno manje briga i neizvjesnosti barem za jedno određeno vrijeme jer, posebice iz psiho-socijalnih aspekata, nezaposlenost u okviru karantene i ograničenja socijalizacije može dovesti do ekstremnih negativnih ponašanja. No, o tome će drugi stručnjaci, jako bitna materija.

Novozaprimljeni "dug", dakle, ide na račun vlasnika poslovnih subjekata. S njihove strane, oni bi također imali barem taj jedan kvartal vremena i mogućnosti razraditi A/B/C modele ovisne o razvoju medicinsko-epidemiološke situacije, ali i općeg stanja tržišta rada, turističkih i drugih mogućih konotacija. Poanta priče upumpavanja likvidnosti u razvijenim zemljama nije ništa drugo nego kupnja vremena.

Svjetska pandemija ne može se zaustaviti, ali može se usporiti. Medicina je danas ekstremno brzo, za deset dana, očitala genomiku (tijelo) virusa. U pozitivnom duhu treba vjerovati da će u drugoj polovici ove godine već biti kombinacija nekih postojećih lijekova ili naznaka eksperimentalnih lijekova kako bi se svijetu pružilo suzbijanje, podizanje imuniteta, liječenje. U kontekstu kretanja ekonomija onda bismo to izrekli kao pogled na "V" oblik kretanja svjetske, a i i hrvatske ekonomije, drastičan pad sada u prvom, odnosno drugom kvartalu i tek početak jakog oporavka u trećem kvartalu.

U tom kupljenom vremenu financijski tokovi su, naravno, smanjeni i za prihode i za investicije, ali ipak se takvom injekcijom likvidnosti, osiguravaju značajne konture urednosti i kod privatnika i kod državnog dijela tokova.

Što treba napraviti u tom kvartalu ? Osobno smatram da najveći i najjači fokus treba biti na aspektu troškova rada zaposlenika. Drastično smanjenje ukupnog troška i liberalizacija postupanja zapošljavanja, ali i otpuštanja radnika. Time bi se s aspekta poslodavaca stvorile osnovne pretpostavke da u trenutku oporavka mogu pribjeći novom zapošljavanju. Moguće je da će se stvoriti okolnosti da i ljudi koji su otišli u inozemstvo odluče ostati i zaposliti se. Stvaraju se pretpostavke da se zaposleni iz javnog sektora motiviraju za samozapošljavanje ili ulazak u privatne poduzetničke vode.

Opet se postavlja pitanje zašto fokus (samo) na rad? Ponovno je dokazano iz primjera razvijenih zemalja. Rad je taj koji direktno i indirektno rješava mnoga druga pitanja/aspekte, kao što su mirovinski, zdravstveni i socijalni sustav. Zaposlen čovjek puno više pridonosi zajednici nego nezaposlen. Nema tu puno filozofije. Svrha fokusa na smanjenje troškova rada priprema je za značajno ubrzanje konjunkture.

Na kraju krajeva, iz dohotka idu i štednja i potrošnja. Sve to opet se može vratiti u smislu korektnosti državnih financija.

Tu dolazimo do pitanja bi li takva financijska injekcija značajno narušila kreditni rejting ili podigla kamatu na hrvatski dug? Ponovno iz osobnog mišljenja i iskustva, u posljednjih nekoliko godina bili smo svjedoci da su kamatne stope i prinosi na hrvatski dug padali, a bez uvijanja to je bio primarno rezultat svjetskih okvira kretanja kamata i dostupnosti novca. Ono što je onemogućavalo naš interni rast i razvoj, a tako i rast u očima svjetskih investitora, pa i jači skok kreditnog rejtinga, bilo je neprovođenje strukturnih reformi. I sada, u trenutku ove, nažalost, pandemije, otvara se mogućnost da se napravi najbitnija strukturna reforma, pri čemu cijena (duga) za nju neće biti referentna sada, nego će se značajno uvidjeti u vremenu konjunkture. Smatram da u budućem vremenu razvijene zemlje, a krajnje je vrijeme da se i Hrvatska tome pridoda, u vođenju svojih ekonomskih politika neće imati problematiku inflacije, nego samo aspekte zaposlenosti.

Da bismo bili korektni, mora se dati i pogled na "worst-case" scenarij. Dakle, vrijeme djelovanja pandemije se produljuje, vrijeme antivirusnog rješenja se također produljuje, kvartal prolazi. Što učiniti ? Naveo sam da je startni model osiguranje kvartalne likvidnosti pa otplata tijekom šest mjeseci. Ako se pokaže da situacija ne ide u dobrom smjeru, produljuje se rok. To bi sada stvarno trebala biti utakmica zajedničke momčadi predstavnika vlasti i poduzetnika, zajednički dogovori oko modela što i kako ako nije V shape, ali niti jedan se neovisno ne smije izgubiti za provođenje strukturne reforme tržišta rada jer to je, uz likvidnost, osnovno bilo ekonomije svake zemlje, pa i naše.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 13:03